Uticaj autoindustrije u EU prepreka na putu k revoluciji u transportu

Foto: Rodger Bosch; Media Club / Flickr

Proizvođači automobila uspešno blokiraju efikasne mere zaštite životne sredine u sektoru transporta Evropske unije, navodi se u analizi političkog uticaja automobilske industrije.

Nemačka autoindustrija je najaktivnija u lobiranju protiv odluka i regulativa koji bi pogodovali zelenijem transportu, odnosno smanjivanju štetnog uticaja prevoza ljudi i robe na životnu sredinu.

Deset najvećih proizvođača automobila i njihova udruženja zapošljavaju oko sedamdeset lobista u Briselu s godišnjim budžetom koji iznosi 20 miliona evra. Nemačka autoindustrija pokriva polovinu tog iznosa i koristi usluge pedeset lobista od ukupnih sedamdeset, pišu autori analize dr Tobias Has i dr Hendrik Zander.

Jedan deo lobističkih aktivnosti podložan je proveri radi transparentnosti, međutim to predstavlja samo vrh ledenog brega, komentarišu dvojica istraživača.

Registar transparentnosti EU potvrđuje da su nemački proizvođači automobila i Nemačko udruženje autoindustrije (Verband der Automobilindustrie) – koje zastupa interese kompanija BMW, Daimler, VW i Opel – daleko najaktivniji u sastajanju sa donosiocima odluka u Briselu.

Uticaju kompanija na donošenje odluka u EU pogoduje sam način funkcionisanja ove zajdnice država. Evropska komisija, koja je ključni organ donošenja odluka, oslanja se na rad oko hiljadu ekspertskih grupa. Komisija redovno prihvata politike koje izrađuju ove ekspertske grupe, a njihovi članovi u većini slučajeva zastupaju interese vlasnika kapitala, ukazuju autori.

U slučaju Evropskog parlamenta analognu funkciju ekspertskim grupama obavljaju takozvane inter-grupe. Preko njih korporacije pa i autoindustrija sprovode politički uticaj na to telo EU u skladu s vlastitim profitnim interesima.

Neizostavni je način lobiranja negovanje ličnih odnosa preko kojih se održavaju dugoročne veze između ekonomskih i političkih aktera, pišu autori analize. Fenomen rotirajućih vrata je dakako prisutan: neretko rukovodioci iz autoindustrije prelaze na ključne političke pozicije, a obrnuti slučaj je još učestaliji. Primer koji navode Has i Zander je Matijas Visman koji je s položaja ministra transporta Nemačke preseo u fotelju predsednika Nemačkog udruženja autoindustrije.

Takođe, mnogi, kako ih autori analize nazivaju, eurokrati, obavljaju dvostruki angažman. Pored svog posla u apartu EU ili države članice, takođe su na poziciji savetnika lobističkih grupa ili se nalaze na njihovom platnom spisku.

Publikacija, takođe, daje pregled pregovora u institucijama EU oko smanjenja emisija ugljen-dioksida. Svaki korak rasprave i pokušaja smanjenja emisija nosi pečat snage lobista autoindustrije.

Iako su zastupnici zaštite životne sredine i klimatskih ciljeva uspeli da utiču na aktuelni sporazum o emisijama ugljen-dioksida, on ne ispunjava zahteve Pariskog sporazuma.

Prema aktuelnom sporazumu cilj do 2025. je 15% smanjenje emisija i 37.5% do 2030, a vozila s niskom ili nula-emisijom (električna vozila) bi trebalo da zauzmu 15% tržišta do 2025. i 30% tržišta do 2030.

Sve i da proizvođači automobila ispoštuju ovaj aktuelni sporazum, a upitno je da li će države članice u kojima se nalaze da ih primoravaju na to, zeleni transport će i dalje ostati samo daleki cilj na krivudavom putu politike EU.

Naime za socio-ekološku revoluciju u transportu nije dovoljno da poraste udeo električnih automobila u sobraćaju, naglašavaju Has i Zander.

Takva, za zaštitu životne sredine i za klimatske izazove, važna promena zahtevala bi zamenu automobila javnim prevozom i druge mere koje bi doprinele smanjenju potrebe za automobilom.

Autori zatvaraju analizu s osvrtom na strategije u korist socio-ekološke revolucije u transportu.

Prema njima, levica treba najpre da se bori protiv vladavine fosilnog kapitala u oblasti transporta, a zatim za nadilaženje ciljeva zelenog kapitalizma.

Izdavač analize je Rosa Luxemburg Stiftung – Brussells Office.

A.J.

Prethodni članak

Tenk ispred Marakane: nepoznati kustosi i poznati počinioci

Stalna kršenja ekonomskih i socijalnih prava u Srbiji – vlasti prikazuju alternativnu realnost

Sledeći članak