Ustav za velike korporacije u Evropi i Americi

ttip

foto: Friends of the Earth Europe / Lode Saidane

Nick Dearden; Prevod: Damjan Rajačić

Transatlantsko trgovinsko investicijsko partnerstvo (TTIP) je predloženi sporazum o slobodnoj trgovini između SAD i EU ali i zemalja kao što su Kanada, Meksiko i zemlje kandidati za ulazak u EU. Veliki broj organizacija i pojedinaca se bori protiv usvajanja ovog sporazuma koji u svojim osnovama pretpostavlja prava korporacija iznad prava država. Kao najugroženiji se vide lokalni sektori poljoprivrede, prehrambeno-prerađivačke industrije, zaštita životne sredine i zaštita podataka.

Trgovinski sporazum između SAD-a i EU-a, poznat kao TTIP (Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama), nije tek jedan u nizu sporazuma o slobodnoj trgovini. On je povelja za velike korporacije koja prisiljava zakonodavce da brane takozvana “prava” ulagača i daju im prednost ispred svega drugoga – ljudskih prava, zaštite okoliša i svoje demokratske odgovornosti. On je ustav za slobodno kretanje kapitala.

Dokumenti koji su procurili iz Europske komisije otkrivaju da će TTIP biti “živi sporazum” koji će nastaviti utjecati na zakone čak i nakon njegova potpisivanja. Ako neki zakon ne bude po volji korporacija njihovi se lobisti ne trebaju bojati jer će prvenstveni cilj Komisije postati taj da im omogući veću ulogu u procesu sastavljanja zakona ili zaustavljanja njihova donošenja.

To je korporacijama vrlo prikladno, jer je rastuće protivljenje javnosti TTIP-u gurnulo neke politike u središte pozornosti – primjerice korištenje kemikalija pri preradi govedine i mesa peradi. “Živi sporazum” omogućit će da se odluke o ovakvim prijepornim pitanjima odlože do trenutka kada će nova pravila uvelike olakšati provođenje volje američkog agrobiznisa.

To konkretno znači da se Europska komisija zalaže za osnivanje institucije pod nazivom Vijeće za regulatornu suradnju. Ta bi se suradnja održavala između donositelja odluka i korporativnih lobista, koji su već ionako u međusobno srdačnom odnosu. Ti se lobisti već nekoliko godina zalažu za pravo da budu, rečeno njihovim riječima, “su-sastavljači zakonâ”. Iz dokumenata koji su procurili, a koji pokazuju kako je taj proces tekao u posljednje dvije godine, jasno je da im i Komisija želi dati takve ovlasti.

Valja se podsjetiti da je središnja svrha TTIP-a usklađivanje zakonskih propisa s obje strane Atlantika – bilo da se oni odnose na kemijsku industriju, standarde proizvodnje hrane ili zaštitu okoliša. Prema dokumentima koji su prvi put procurili krajem 2013, a to potvrđuju i oni koji su procurili kasnije, Europska komisija predlaže da taj proces usklađivanja ne završi s pregovaranjem. Umjesto toga, korporacije će dobiti zajamčen pristup raspravama o propisima duboko u budućnost, a donosioci propisa imat će obvezu da razmotre učinak svakog pojedinog propisa na interese investitorâ.

U jezgri ovih prijedloga Europske unije nalazi se Vijeće za regulatornu suradnju koje bi uključivalo donosioce propisa iz SAD-a i EU, ali i ‘dionike’. U Briselu se izraz ‘dionici’ (eng. stakeholder) prvenstveno odnosi na korporativne lobiste. U 92 posto svih susreta Komisije s ‘dionicima’ u sklopu izrade TTIP-a radilo se upravo o tim lobistima.

U prijedlogu Komisije izložena su “prava” ovih dionika. Prema njima, lobisti bi primili “rano upozorenje” o nadolazećim propisima. Na taj bi način korporacijama bilo zajamčeno pravo da utječu na formulaciju predloženih propisa, često prije nego što izabrani predstavnici uopće saznaju za njih. Oni bi također dobili mogućnost revizije već postojećih propisa. Konkretni prijedlozi lobista bili bi proslijeđeni i donosiocima propisa u SAD-u te “pažljivo razmotreni”.

Drugim riječima, Vijeće za regulatornu suradnju daje trajnu, zajamčenu ulogu velikim korporacijama u donošenju provedbenih politika.

Štoviše, procjene utjecaja propisa prisilile bi donosioce propisa da uvijek imaju u vidu učinak određenog propisa na trgovinu i investicije. Drugim riječima, dužnosnici bi trebali razmatrati promjene koje žele napraviti – s ciljem zaštite ljudi ili okoliša, na primjer – iz perspektive stranih ulagača.

To omogućuje TTIP-u da postane svojevrsni novi ustav – ali takav koji je osmišljen s ciljem zaštite interesa korporacija, a ne prava ljudi i planeta. Ovaj novi ustav činio bi polazišnu točku s koje bi naše vlade sagledavale zakone, propise i općenito političke procese. Kao da su stavili TTIP-jem obojane naočale – cijelo naše društvo nalikovalo bi igralištu velikih korporacija, a sve mjere naše zaštite izgledale bi kao prepreke njihovom profitu.

Izvor: Slobodni filozofskiPrvobitno objavljeno na: commondreams.org

Print

Preporučujemo

DONIRAJTE

Share On Facebook
Share On Twitter
Contact us