Izlazak iz evrozone je politički izbor

foto: Jordi Bernabeu Farrús

foto: Jordi Bernabeu Farrús

Nakon pristanka vlade Aleksisa Ciprasa na sporazum sa kreditorima, te izglasavanja paketa zakonskih mera u parlamentu, protivljenja merama štednje i dalje su masovna. Ovaj veliki obrt u politici vođstva Sirize je doveo i do razvoja žive debate o mogućnostima alternativnog političkog i ekonomskog puta Grčke. Osim razmatranja mogućnosti i posledica izlaska Grčke iz evrozone, važno za ove diskusije je i pitanje budućnosti grčke levice i njenog neminovnog prestrojavanja usled poslednjih dešavanja.

Prenosimo razgovor Hrvoja Šimičevića sa profesorom Panagiotisom Sotirisom, jednim od čelnih ljudi Antarsye, grčke vanparlamentarne koalicije sastavljene od organizacija radikalne levice.

Intervju je prvobitno objavljen u tjedniku Novosti.

 

 

Kako komentirate dogovor između grčke vlade i kreditora?

Dogovor predstavlja ponižavajuću Ciprasovu kapitulaciju pred kreditorima. U strahu od odabira opcije koja podrazumijeva izlazak iz eurozone, bio je prisiljen prihvatiti sve zahtjeve Europske unije. Pristao je na divljački neoliberalni program štednje i ‘reforme’ što se ni po čemu ne razlikuju od politika nametnutih grčkom društvu počevši od 2010. godine, koje su uzrokovale socijalnu eksploziju.

Kakav bi utjecaj mogao imati ovaj dogovor na Syirizin kredibilitet?

Ovo je kraj puta za Syrizu, točka nakon koje nema povratka, početak procesa čiji jedini epilog može biti Syirizina mutacija u sistemsku političku opciju. Najgora posljedica će biti osjećaj izdaje i kraj iluzija kod dijela ljudi koji su glasali ‘protiv’ na referendumu, kao i poistovjećivanje ljevice s politikama štednje i ograničenom narodnom suverenošću, što bi samo moglo otjerati obespravljene birače u naručje fašizma. Da bi izbjegli ovakav scenarij, trebamo pružiti otpor novom sporazumu i inzistirati na duhu i nadi koja je utjelovljena u referendumskom ‘ne’, te ujediniti sve snage na ljevici i pokretima koji inzistiraju na nužnošću izlaska Grčke iz eurozone. Syriza je prokockala ulogu medijatora u dijalogu između grčkog naroda i vlasti. Sada trebamo raditi na novom lijevom frontu čija će borba proizlaziti iz otpora, nade i društvene transformacije.

Što će se, po vašem mišljenju, dogoditi uvođenjem novih mjera štednje?

Svaki nastavak tih mjera samo znači produženje socijalnog uništavanja Grčke. Ovo društvo je doseglo granice metoda preživljavanja, kao što je međugeneracijska solidarnost. Trenutno je riječ o društvu ograničenih očekivanja, što ne znači da zauvijek može podnositi mjere štednje. Svako produženje tih mjera pod Syrizinom vladom samo će dovesti do toga da veći dio stanovništva misli kako doista nema alternative neoliberalizmu. To je dugoročna politička i ideološka opasnost svakog poistovjećivanja ljevice s mjerama štednje. Na žalost, kapitulacijom Syrize prema zahtjevima kreditora više je nego vjerojatno da ćemo vidjeti nastavak istih ekstremno negativnih socijalnih uvjeta u Grčkoj.

Kakva je trenutna situacija u vašoj zemlji?

Grčka je i dalje u kritičnom gospodarskom stanju. Vraćamo se u recesiju, nezaposlenost je i dalje veća od 26 posto, mjere štednje ostaju norma, baš kao i veliko opterećenje dugom. Problem je u tome što će sve nove pozajmice koje će se uzimati za pokrivanje financijskih rupa u grčkoj ekonomiji i državnim financijama, ujedno značiti i nove mjere štednje, što će samo produžiti začarani krug zaduženja, štednje i recesije. Premda su dali nekakva usmena obećanja o restrukturiranju duga, Troika je tijekom pregovora odbila razmatrati hitno otpisivanje dijela dugovanja, unatoč činjenici da u nedavnom izvješću MMF-a stoji kako će samo na taj način doći do gospodarskog rasta i oporavka Grčke, da ne spominjemo njihovo davnije priznanje o tome kako mjere štednje, koje su uvedene kao uvjet za prethodna dva paketa financijske pomoći, nisu donijele ništa naročito dobroga grčkom gospodarstvu.

Zašto i dalje inzistiraju na istim politikama?

Grčki dug je bio dio disciplinskih pokušaja da se nasilno nametnu ekstremni neoliberalni programi. Uz to, pokušaj rješavanja grčke dužničke krize samo je doveo do povećanja duga. U tome je kontekstu jasno da je grčki dug neodrživ, osim što je užasan i ilegalan. Prava je istina da je za MMF idealna kombinacija mjera štednje i liberalizacije tržišta, uz restrukturiranje duga, kako bi se na taj način izbjegla recesija i kako bi neoliberalne mjere dovele do profita za kapitaliste. S druge strane se nalazi pristup Europske unije, posebno Njemačke, koji se temelji na pretpostavci o postojanju ‘moralne opasnosti’ od bilo kojeg oblika smanjenja duga. Dva različita pristupa, međutim, nisu spriječili MMF i EU da surađuju u uvođenju socijalne katastrofe u Grčkoj. Utoliko je bilo očekivano da EU na početku inzistira na teškim mjerama štednje i zauzvrat nudi nejasna obećanja o revidiranju veličine duga i njegove održivosti u budućnosti.

Je li Syriza, s obzirom na politike koje su provodili zadnjih šest mjeseci, postala klasična europska socijaldemokratska stranka od prije 20 ili 30 godina?

Tijekom pregovora smo vidjeli ograničenja u Syrizinoj strategiji koja se temeljila na zahtjevima za smanjenjem mjera štednje i ostankom u eurozoni. Nemoguće se riješiti mjera štednje u kontekstu agresivnog neoliberalizma Europske unije i nedemokratske logike ograničenog suvereniteta koji proizlazi iz europskih sporazuma. Syrizin program nije radikalan niti antikapitalistički, pogotovo ne u današnjoj verziji. U nekim aspektima on čak i ne dostiže dubinu socijaldemokratskih programa iz 1970-ih godina. Porazna je činjenica da današnje uvođenje takvih blagih verzija socijaldemokratskih mjera zahtjeva radikalnu strategiju kako bi se raskinulo s dominantnim kapitalističkim politikama. Ne dođe li do odlučne namjere da se preispitaju trenutni odnosi snaga – cijela financijska, ekonomska, politička i institucionalna arhitektura eurozone – potpuno prihvaćanje neoliberalnih reformi biti će realnost. Sada će Syiriza biti prisiljena uvoditi neoliberalne programe štednje.

Kako komentirate nedavnu izjavu Noama Chomskog, koji je odnos kreditora prema Grčkoj nazvao klasnim ratom?

Ovo što se događa u Grčkoj jedino se može okarakterizirati kao pojačavanje klasnog rata. Programi pomoći su bili pokušaj nametanja nasilnih promjena u društvenoj paradigmi i nepovratnog uništavanja ravnoteže između kapitala i rada u korist kapitala. To bi se moglo povezati i sa snažnom klasnom polarizacijom na referendumu. U tom kontekstu, Grčka je doista bila laboratorij ili testno područje za nasilni, disciplinarni i autoritarni neoliberalizam.

Imaju li rezultati referenduma historijsku težinu ili ih je novi izgledni sporazum potpuno anulirao?

Nema sumnje da su rezultati povijesni. Oni su izraz društvene i političke dinamike unutar grčkog društva, dokaz mobilizacije, ali i polarizacije u ovoj zemlji, uslijed koje su pripadnici radničke klase, popularnih pokreta i mladi masovno glasali protiv. Također je važno naglasiti da je rezultat bio ovakav, unatoč ideološkom terorizmu bez presedana i otvorenoj ucjeni društva od strane dijela dužnosnika iz EU, ali i nositelja kapitala unutar Grčke. Primjerice, brojne su tvrtke prijetile radnicima da će ih otpustiti ako budu glasovali protiv. Ta ucjena nije bila samo simbolična nego stvarna, budući da su banke bile zatvorene, uz uspostavu kapitalnih kontrola. Ljudi su glasovali protiv unatoč terorizmu i ucjenama. To znači da je spremnost za raskidanje s EUpuno veća nego što se uobičajeno sugerira.

Koliko će rasplet događaja u Grčkoj i Syrizina politika utjecati na šanse Podemosa na nadolazećim španjolskim izborima? Je li jedan od ciljeva politika Troike zaustavljanje drugih lijevih pokreta i stranki da dođu na vlast?

Konačna kapitulacija Syirizine vlade nasuprot zahtjeva kreditora nažalost je neka vrsta signala da su nemoguće nekakve devijacije od neoliberalne ortodoksije, budući da se čak ni lijeva vlada, uz potporu rezultata referenduma, nije u mogućnosti riješiti politika Unije. Da je došlo do Grexita, to bi ponudilo mogućnost eksperimenta s drugačijim, alternativnim ekonomskim paradigmama, suprotnima dužničkom konzumerizmu, koje se temelje na javnoj potrošnji, samoupravi, alternativnim distribucijskim mrežama, solidarnošću te etici zajedničke borbe. Nažalost, Syriza se nije usprotivila strahu, ignorirajući pritom rezultate referenduma, uz potpisivanje ponižavajućih uvjeta.

Koja je alternativa?

Izlazak Grčke iz monetarne unije je po mom mišljenju jedini način prekida začaranog kruga mjera štednje, recesije i nezaposlenosti. Izlazak iz eurozone pritom nije tehničko pitanje, nego politički izbor, čija bi posljedica bila obnova monetarne suverenosti i demokratske kontrole nad ekonomski odlukama. U tome kontekstu, riječ je i o demokratskom zahtjevu. Odlučiti se za takav scenarij ne bi bilo nimalo lako, budući da je za to potrebno teško tranzicijsko razdoblje, ali dugoročno gledajući riječ je o nužnom početku za progresivni izlazak iz grčke krize. To bi, dakako, koštalo EU, ali s druge strane moglo bi se reći da su ti troškovi zasluženi.

Je li Grčka odavno trebala izaći iz eurozone?

Apsolutno. Da smo prestali plaćati dugove 2010. godine, to bi pokrenulo postupak izlaska iz eurozone, čime bi izbjegli katastrofu koja je uslijedila.

Cijena Grexita je, međutim, velika nepoznanica. K tome, mnogi upozoravaju na novu financijsku krizu koja bi nastala kao posljedica izlaska Grčke iz eurozone.

Mislim da Grexit ne bi uzrokovao financijski raskol. Štoviše, većina velikih međunarodnih banaka i korporacija su spremne za ovaj scenarij. U isto vrijeme izlazak iz eurozone pruža nove perspektive za grčku ekonomiju. Doveo bi do povoljnijeg tečaj nove valute što bi pomoglo u zaštiti grčke proizvodne baze i u isto vrijeme povećalo izvoz. Doveo bi i do povećanja javne potrošnje na infrastrukturu i radna mjesta. Omogućio bi stvaranje novih industrijskih politika i prioriteta, uz nacionalizaciju bankarskog sustava i strateških sektora te eksperimentiranje s metodama alternativnog rasta temeljenih na kolektivističkim inicijativama, domišljatošću, eksperimentima, solidarnošću i snagom radnika.

Za što se točno zalaže koalicija Antarsya?

Inzistiramo na tome da je danas, više nego prije, strateški važno i potrebno provođenje nekih aspekata tranzicijskog programa sa snažnim socijalističkim elementima. Mislim na zaustavljanje povratka dugova, uvođenje nacionalne valute, nacionalizaciju banaka i strateških sektora, kao i redistribuciju prihoda. Ove bi mjere na određen način pomogle u premošćivanju i smanjenju jaza između postojećih taktika i strategija.

Koji su ključni problemi s eurozonom i politikama EU?

Brojne bi se stvari trebale mijenjati u EU. Naglasak bih stavio na nužnost regionalne i socijalno osjetljive redistribucije koja bi bila suprotstavljena neravnoteži uzrokovanoj zajedničkom valutom. Europska središnja banka trebala bi temeljiti svoje poslanje na solidarnosti i socijalnoj koheziji, umjesto na opsjednutošću inflacijom i deficitima. Europski proračun bi se trebao trošiti na socijalnu infrastrukturu i obrazovanje, a ne na subvencije poslovnom sektoru. Europa bi se trebala usuglasiti oko ideje da Unija mora uvesti socijalna i radnička prava u zemljama u kojima ne postoji socijalna zaštita.

Je li to realno u današnjoj Uniji?

Nažalost, nije. U trenutnoj konfiguraciji Unije i eurozone nije moguć takav smjer. Nadalje, institucionalna arhitektura EU i posebno eurozone je stvorena da spriječi baš takav politički smjer. Zbog toga mislim da EU i eurozona ne mogu biti reformirane i promijenjene iznutra jer se ugrađeni autoritarni neoliberalizam od tamo ne može istisnuti. Zato smatram da je istupanje iz EU jedini uvjet za progresivno rješenje. Podržavatelji europskih integracija uvijek optužuju one koji imaju ovakve prijedloge za navodni ‘izlazak iz Europe’. To bi bila istina jedino kad bi poistovjetili Europu s Europskom unijom. Srećom pa osim njihovih zaštitnih znakova – opsjednutosti mjerama štednje i straha od demokracije – imamo i brojne druge elemente u Europi, kao što su ljudi koji tu žive, njihove povijesti i tradicije. Ako želimo opet pronaći Europu i ako o njoj i dalje razmišljamo u kontekstu društvenih pokreta, revolucija, borbi za pravdu i demokraciju, uspjesima u polju umjetnosti i znanosti, tada je razilaženje s Unijom nužnost.

Print

Preporučujemo

DONIRAJTE

Share On Facebook
Share On Twitter
Contact us