Braunfild u tržišnom sivilu

foto: Nemanja Jovanović / Kamerades
foto: Nemanja Jovanović / Kamerades

Dobar deo infrastrukturnih i proizvodnih postrojenja stvorenih tokom socijalističkog perioda, u kapitalističkoj transformaciji gubi svoju namenu. Umesto društvene korisnosti ovim prostorima se nameće novi naziv i obećanje o spasu u vidu braunfild investicija. Međutim, jedino radništvo i lokalna zajednica – oni koji su ih stvorili – mogu iznaći dugotrajno rešenje za ponovno stavljanje ovih građevina u upotrebu.

Ideal kapitala uvek je bio da se u grčevitoj trci za profitom može neograničeno i gotovo trenutnom brzinom premeštati iz jedne poslovne grane u drugu, iz jednog regiona u drugi, oblikujući materijalne uslove proizvodnje po svojoj meri. Međutim, ogromna sredstva uložena u fabričke hale, postrojenja, magacine, stovarišta, poslovne zgrade, robne kuće i sve što je svojom prirodom vezano za fiksne investicije ne može se seliti niti pak uvek upodobiti trenutnim i nikad nepredvidivim ćudima tržišta. Tako je problem napuštenih građevina postao globalni urbanistički, sociopsihološki, ekonomski, ekološki i politički izazov, posebno izražen u bivšim socijalističkim zemljama, čiji je tranzicioni put u kapitalizam popločen štetnom deindustrijalizacijom.

Sam obim i struktura fenomena braunfilda1 upućuje na osetljivo političko presecanje različitih interesa krupnog i sitnog kapitala s raznolikim društvenim potrebama kao odrazom suprotstavljenih klasnih pozicija, zatim oprečnosti sela i grada, a tu su i regionalna nadmetanja unutar država u kojima imperativi konkurencije pretežu nad solidarnošću. Pitanja se prosto nižu: kojim braunfildima dati prednost s obzirom na ograničenost privatnih i javnih investicija? Šta je važnije obnoviti – privredne objekte, ili građevine koje su nekada bile simbol nekog grada ili mesta? Da li prvo povratiti urbana područja koja su postala ekološka opasnost, i ko će snositi troškove njihove neutralizacije? Hoće li se sve prepustiti privatnom kapitalu i tržištu, ili i država mora preuzeti na sebe inicijativu i deo odgovornosti? Kako redefinisati funkcije nekadašnjih građevina? Ko je tu najviše pogođen: mesna zajednica, grad, opština, ili čitav region s nacionalnim značajem? Treba li problemu braunfilda pristupiti sa stanovišta uskih privrednih interesa i promenljivih političkih elita, ili unaprediti demokratski proces u kome bi se širi društveni slojevi pitali o budućnosti prostora na kome žive i s kojima su u dodiru? Da li je dopustivo dodatno zaduženje lokalnih samouprava i države, kako bi se finansirali projekti obnove industrijskih kompleksa i urbanih areala, ili ih obezbediti povećanjem poreza? Da li neka mesta sačuvati zbog svog nekadašnjeg značaja, ili ih jednostavno porušiti i krenuti iz početka?

Tako koncept braunfilda podleže ideološkim intervencijama u pokušaju definicije, jer od njega zavisi koliko je zapravo problem veliki u kvantitativnom smislu i ko je sve njime pogođen, a pitanje sredstava kojima će se sve to rešavati utiče direktno na državne organe, koji moraju da balansiraju između svoje legitimacije i nasrtaja korporativnih interesa. Dovoljno je uporediti skandinavske zemlje s Rumunijom i Poljskom, na primer. Dok je kod prvih braunfild ograničen na urbanizovana područja s teretom zagađenja, kod ovih poslednjih uključen je mnogo širi tip zapuštenih građevina i pratećeg zemljišta, koje zahvata čak do 3,8% ukupne državne površine, a u zapadnim zemljama čine svega 0,5%. U svakom slučaju pravna i ekonomska određenja su različita od države do države, a sam fenomen braunfilda po sebi je složen jer ubraja ne samo napuštenu ekonomsku infrastrukturu već i vojne kasarne, nekadašnje bolnice, ustanove kulture, službene zgrade, bivše železničke stanice, luke i aerodrome.

Kvantitativno veće braunfild površine nekadašnjih socijalističkih zemalja pružaju više mogućnosti za opsežnije kapitalističko prisvajanje kroz rasprodaju ili poklanjanje brojnih prirodnih i infrastrukturnih resursa društva, ali ujedno i otežavaju rešenje ovog problema. Prepuštanje tržištu da „oživi“ napuštene građevine, s obzirom na iskustvo tranzicionih zemalja, pokazalo se na strateškoj razini kao potpuni promašaj, a pojedinačni „uspesi“ imali su svoj epilog u samovolji korporativnih interesa, korupciji, slobodnim zonama za biznis u kojima se eksploatiše radna snaga sa slabom sindikalnom i pravnom zaštitom, a pitanje urbane estetike grubo je odbačeno na štetu lokalnih zajednica.

U Srbiji je problem braunfilda posebno izražen zbog katastrofalne deindustrijalizacije izazvane nemilosrdnom privatizacijom u poslednje dve decenije, zatim ekonomskim blokadama 90-ih i ratnim razaranjem u NATO agresiji. Pod retorikom uklanjanja samoupravnih „gubitaša“ i otklona od svakog mešanja države u privredu, išlo se ka „tržišnoj ekonomiji usluga“, što je imalo za ironičnu posledicu ruševine groteskno velikog broja fabričkih zgrada i pogona. Usled odsustva strateškog plana, državne institucije ne deluju objedinjeno u tretiranju problematike braunfilda na naučni, transparentan i demokratski način, a pod stalnim pritiskom smanjenja budžetskog deficita, ni republički organi ni lokalne samouprave nisu u mogućnosti da investiraju u napuštenu infrastrukturu, a nisu ni voljne, s obzirom na opredeljenje političkih elita da su tržište i privatna svojina poslednja reč privrednog života. Mali i srednji biznis zbog svoje tanke akumulacione osnove ne može bitnije da iskoristi braunfild lokacije, a strani kapital je zainteresovan više za grinfild investicije i preduzeća koja već posluju, pa striktno govoreći ne potpadaju pod kategoriju devastiranih građevina. Time se u stvari povećala površina za industriju i privredu, što nije u skladu s prostornim i urbanim planiranjem, koje je u svojim dokumentima fiksiralo opredeljenja šire društvene zajednice u pogledu raspodele zemljišta za život i rad. S obzirom na zvanični kurs aktuelne vlade da preduzeća u restrukturiranju treba što pre prodati, kako ne bi pravila dodatne gubitke, postavlja se opravdano pitanje: da li je uopšte moguće izaći na kraj s narastujućim brojem zapuštenih građevina ukoliko je dosadašnje iskustvo privatizacije vodilo ka pogoršanju ovog problema?

Srbija nema sveobuhvatan plan oživljavanja braunfilda i sem sporadičnih incijativa, uglavnom predvođenih stručnim nevladinim organizacijama,2 stranim privrednim udruženjima3 i entuzijastičkih pokušaja opština i gradova, gotovo da i nema značajnijih pomaka na tom polju. Iako je najavljivana izrada sveobuhvatnog katastra braunfild mesta, koji bi dao detaljan pregled građevina po raznolikim karakteristikama pogodnim za investiranje, ništa nije učinjeno osim što je Vojska Srbije s Ministarstvom odbrane utvrdila potpun popis svog napuštenog invetara.4 Lokalnim samoupravama praktično je bilo onemogućeno da legalnim sredstvima reše problem devastiranih industrijskih i urbanih prostora, usled dominacije Agencije za privatizaciju,5 čija je biroktarija rukovodila stečajnim postupcima nad više od hiljadu preduzeća tokom postojanja. Nikada se nije postavilo pitanje o diskrecionoj moći ovog državnog organa, specijalno osnovanog za procese privatizacije, a preko koga su se sprovodile štetne prodaje preduzeća, a koji se često povodio krupnim privrednim i političkim interesima. Ovde treba istaknuti da su mnogi ne samo privredni objekti nego i sportske građevine, zgrade nekadašnjih javnih i kulturnih ustanova, izgrađene samodoprinosima radnih ljudi u socijalizmu, nekorektno stavljeni u posed države i prodati privatnom biznisu, ili pak tavore u svojoj zapuštenosti dok se nejasni sudski postupci ne razreše.

I kao što to uvek biva sa odnosom ekologije i logike kapitala, tako i u pogledu braunfilda investitori jure za tržišnom konkurencijom i nisu voljni da rešavaju probleme zagađenja koje sa sobom nose mnogobrojni industrijski objekti i napuštene zgrade. Ponekad je zbog same prirode građevina i proizvodnih procesa koji su se u njima odigravali ostala pretnja po zdravlje i bezbednost ljudi koji žive u neposrednoj blizini, pa je hitnost njihovog saniranja neopoziva. Jasno je da država mora preduzeti korake u otklanjanju takvog rizika, što će u krajnjoj liniji platiti sama zajednica. Kapital ako i dođe, doći će na gotov i obezbeđen teren, koji će preuzeti za profitabilne interese. To obično ide na štetu očuvanja suverenosti lokalne zajednice da odluči kakvu sredinu zapravo želi da ima i opredeli se o tome da li nekadašnje građevine mogu poslužiti u neke druge svrhe shodno željenoj urbanističkoj estetici.

Problematika braunfilda pokreće i preispitivanje pravnog sistema koji je postavljen na način da se mnoga pravno-svojinska pitanja rešavaju godinama, a često na štetu lokalnih zajednica, gradova i opština. Zato je čest slučaj da na atraktivnim lokacijama u samom centru gradova i njihovim delovima stoje zapuštene ili, što je još veća ironija, potpuno upotrebljive zgrade ali koje se ne mogu koristiti. Na taj način se direktno koči lokalni ekonomski razvoj, sputava se urbanističko uređenje prostora što vodi u sociopsihološke frustracije građana zbog nezadovoljene funkcionalnosti koje treba da pruži moderan grad. Naravno, same opštinske i gradske vlasti predstavljaju plen lokalnih političkih elita, koje u dosluhu s preduzetnicima i predstavnicima krupnog kapitala zloupotrebljavaju svoj položaj u korupcijske svrhe, pa su se mnoge braunfild lokacije davale pod jeftin zakup, ali ne radi njihovog oživljavanja nego da bi postale zalog za mešetarenje na tržištu nekretnina i davanje bankovnih garancija.

U čitavoj ovoj problematici ne sme se zanemariti ni selo, koje takođe zbog propadanja velikih zadruga, poljoprivrednih dobara, mlinova i napuštenih silosa obiluje braunfildima koji bi mogli da se stave u službu razvoja poljoprivrede i da se smanji njihov negativan uticaj na životnu sredinu. Često selo ostaje na začelju u pogledu privlačnosti za investiranje zbog udaljenosti od gradskih centara i putne infrastrukture, pa se problem zapostavljenih građevina posebno zaoštrava. Međutim, politikom oživljavanja poljoprivredne proizvodnje ovakve lokacije mogle bi da odigraju veliku ulogu u lakšem podizanju neophodne infrastrukture za objedinjenu proizvodnju mnogobrojnih domaćinstava, čime im se povećava produktivnost rada.

Da bi se uspešno tretirao problem braunfilda potrebno je formulisanje ekonomskog plana razvoja koji bi u centar postavio reindustrijalizaciju Srbije uz uvažavanje postojećih ekoloških standarda, čime bi se nekadašnje industrijske zone stavile u fokus efikasne upotrebe resursa. Takva politika mora biti izrazito demokratiska i uzeti u obzir iskustva i potrebe radnica i radnika koji su stvarali impozantnu infrastrukturu koja se i danas može efikasno upotrebiti. Neophodno je registrovanje braunfild lokacija kako bi se uspešno sagledale njihova struktura, obim i tip. Time se otvara mogućnost vođenja i ostvarenja ravnomernog regionalnog razvoja, podstiče se međuopštinska saradnja, pokreće demokratski proces u kome bi lokalne zajednice iskazale svoje potrebe i viđenje urbaniteta u kakvom žele da žive, a stručnjaci prostornog planiranja i arhitektonskog dizajna dobili bi okvir u kome bi ostvarili svoju kreativnost. Ekološki standardi bi se afirmisali, a na taj način se ispravile nedoslednosti iz perioda socijalističke izgradnje, uz oživljeno samopouzdanje radničkih slojeva u ponovnom zadobijanju kontrole nad uslovima života i rada u gradovima čiji bi kulturološki i vizuelni identitet bio očuvan.

  1. Engl.: brownfield ‒ napuštene građevine i kompleksi zaostalih od nekog ranijeg korišćenja; mogu imati stvarne ili pretpostavljene probleme sa zagađenjem, uglavnom se nalaze u urbanizovanim područjima i zahtevaju obnovu i dodatno ulganje kako bi bili ponovo upotrebljivi.
  2. Pioniri u tom pogledu bili su PALGO centar i Stalna konferencija gradova i opština sa svojim publikacijama, analizama i predlozima kako da se data oblast uredi.
  3. Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza (SIEPA) sačinila je, u saradnji s USAID-ovim Programom podsticanja ekonomskog razvoja opština (MEGA), 2009. godine dve baze podataka o grinfild i braunfild mestima. Baza je dostupna na: http://serbia-locations.rs/locations-eng/ i trenutno ima podatke za nekoliko stotina braunfild lokacija.
  4. Reč je o 3.942 objekta, površine 2.833.406 m², kao i 21.773 ha zemljišta.
  5. Njen rad je posle gašenja nastavila novoosnovana Agencija za vođenje sporova u postupku privatizacije od 1. februara 2016. godine.
Prethodni članak

Zakon o radu i zabrana protestovanja

Karneval usred ruševina

Sledeći članak