Dostupnost abortusa je političko pitanje

foto: Marko Rupena / Kamerades

foto: Marko Rupena / Kamerades

Abortus spada u onaj deo medicinskih usluga čija dostupnost nije ugrožena samo zbog višegodišnjeg urušavanja javnog zdravstvenog sistema. Mogućnost medicinskog prekida trudnoće je u sve većoj meri pod pritiskom zahteva različitih (neo)konzervativnih i patrijarhalnih društvenih grupa koje time ne samo da ugrožavaju zdravlje žena već i njihovo sticanje kontrole nad sopstvenim životom.

Tekst je prvobitno objavljen u magazinu Liceulice br. 032

Slobodu ženâ da samostalno donose odluke o sopstvenom tijelu i reproduktivnom životu često su kroz istoriju diktirali interesi različitih društvenih grupa i institucija. U skladu s dominantnim moralnim vrijednostima određenih epoha, religijskim uvjerenjima i stepenom njihovog uticaja na društvo ‒ a posebno s populacionim politikama država, njihovim aktuelnim vojnim i ekonomskim interesima ‒ pravo žene da odlučuje o rađanju željene i nerađanju neželjene djece uvijek je bilo u manjoj ili većoj mjeri osporavano. Patrijarhalne društvene norme, uprkos mnoštvu izborenih prava i znatno poboljšanom položaju žena tokom 20. vijeka još uvijek su dominantne u najvećem dijelu svijeta, te bitno doprinose da se tradicionalna uloga majke i njegovateljice i dalje vidi kao osnovna i najvažnija uloga žene u društvu.

Poredak stvari u kome je odgovornost brige o porodici, o vaspitanju, njezi i dobrobiti budućih generacija skoro isključivo stavljena na teret ženama nužno dovodi žene u podređen položaj, isključuje ih iz sfere javnog života i onemogućava ih da postignu određene profesionalne i obrazovne ciljeve, a samim tim i da ostvare materijalnu sigurnost. Reproduktivna prava žena (dostupnost kontraceptivnih sredstava i zdravstvene njege, pravo na odluku da li imati djecu, kada i u kojim okolnostima, kao i odluka o prekidu neželjene trudnoće) stoga su jedan od najvažnijih preduslova za njihovo sticanje kontrole nad kvalitetom i tokom svog života, kao i za jednakost sa muškarcima na polju društvenog djelovanja.

Ova prava, iako (s manjim ili većim ograničenjima) formalno izborena u većini svjetskih zemalja, za najveći broj žena u praksi često ostaju neostvariva. Moderna sredstva kontracepcije nedovoljno su u upotrebi i u svijetu i kod nas, i mnogima su teško dostupna. Pristupačnost i kvalitet zdravstvene njege u domenu reproduktivnog zdravlja daleko su od zadovoljavajućeg, a pravo na abortus skoro svuda je ugroženo i preispitivano.

Medicinski indukovan prekid trudnoće (abortus), po podacima UN za 2011. godinu, legalan je, pod različitim uslovima, u 97% država svijeta, ali u većini njih isključivo u slučajevima kada je neophodan da bi se spasio život žene. Trećina država ne dopušta abortus ni onda kad trudnoća ozbiljno ugrožava fizičko ili mentalno zdravlje žene.

Polovina njih ne dopušta abortus u slučajevima silovanja ili incesta, niti ozbiljnih urođenih ili genetskih deformiteta ploda – što znači da su žene u tim zemljama prinuđene održavati trudnoću do porođaja i onda kad se u prvim nedeljama utvrdi da su male šanse da će dijete preživjeti. Primjer ovakve prakse je Irska, gdje je ljekarima zabranjeno čak i da daju pacijenticama informaciju o mogućnosti dobijanja ove zdravstvene usluge van Irske. Samo 29% svjetskih zemalja dopušta abortus na zahtjev žene bez dodatnih obrazloženja. Među njima je i Srbija, kao i ostale države bivše SFRJ, koje su, s izuzetkom Makedonije, sve zadržale zakon iz perioda socijalizma, po kome je abortus legalan na zahtjev do desete nedelje trudnoće, a kasnije uz odobrenje ljekara.

Tamo gdje je teško ili nemoguće u bezbjednosti zdravstvenih ustanova doći do sredstava i medicinskih procedura za kontrolu rađanja – žene koriste druge, očajničke i opasne, metode za prekid neželjene trudnoće. Kada se uzme u obzir podatak Svjetske zdravstvene organizacije da se na svijetu godišnje izvrši oko dvadeset dva miliona ilegalnih abortusa, i da zbog posljedica neadekvatnih uslova u kojima se vrše, ili nestručnosti lica koja ih obavljaju, svake godine umre bar 50.000 žena – jasno je da se stavljanjem abortusa van zakona oni ne sprečavaju, i da uskraćivanje ovog prava sa sobom nosi ogroman rizik po zdravlje i život žena.

Čak i u dijelovima svijeta gdje ne postoje zakonske prepreke za prekid neželjene trudnoće, često postoji problem nedostupnosti abortusa. Nedovoljan broj klinika koje ovu zdravstvenu uslugu pružaju (ili nepostojanje takvih ustanova u manjim mjestima), nedostatak stručnog osoblja obučenog da je obavlja, visoke cijene procedure – problemi su s kojima se žene suočavaju čak i u razvijenim zemljama. I dok su ovakvi problemi uzrokovani nedovoljnim izdvajanjem iz budžeta za zdravstvenu njegu u većini kapitalističkih država, dodatne prepreke ostvarivanju reproduktivnih prava uglavnom se javljaju u vidu vjerskih institucija i sve brojnijih pro-life aktivističkih grupa, kod nas i u svijetu. Od poziva na prigovor savjesti1 ljekarima u Hrvatskoj, do ubijanja ljekara i oružanih napada na klinike za planiranje porodice u SAD – zagovornici prava na život fetusa (tj. ukidanja prava na abortus) direktno i indirektno ugrožavaju živote žena. Pored širenja pogrešnih, nenaučnih i štetnih informacija o reproduktivnom zdravlju, metodama kontracepcije i rizicima abortusa, njihovo djelovanje često uključuje i inicijative i predloge za zakonsko ograničavanje reproduktivnih prava.

Dok se u Srbiji, srećom, njihov „uspjeh“ svodi na slabo posjećene proteste jednom mjesečno, u susjednoj Hrvatskoj, iako i dalje legalan, abortus postaje u sve više gradova nedostupan, a veliki broj ljekara ga, pozivajući se na prigovor savjesti, odbija raditi. U Makedoniji je 2013. promjenjen zakon o abortusu, i sada se intervencija dopušta samo jednom godišnje, od žena se zahtjeva da prođu proces psihološkog savjetovanja nakon kojeg na intervenciju moraju čekati tri dana, a ljekar je prije procedure obavezan informisati ženu o prednostima zadržavanja trudnoće i opasnostima abortusa. Ljekarima koji propuste ili odbiju da na taj način utječu na odluke svojih pacijentica zaprijećene su visoke novčane kazne, pa sve više njih odbija uopšte pružati ovu medicinsku uslugu. Pored toga, vlast zajedno s crkvom kroz državne medijske servise i druge institucije vodi agresivnu kampanju protiv abortusa, u svrhu povećanja nataliteta. Osim što smanjuje dostupnost, ovo dovodi i do posramljivanja i osude žena koje se odluče za prekid trudnoće, i uzrokuje porast broja ilegalnih abortusa.

Pooštravanje zakona o reproduktivnim pravima i vođenje kampanja za porast nataliteta posebno je licemjerno u državama koje za zdravstvenu njegu žena (i zdravstvo uopšte), kao i za staranje o djeci, izdvajaju minimalna sredstva. Na prostorima bivše Jugoslavije, ove pojave su jedan od simptoma restauracije kapitalizma koja je, pored drastičnog pada životnog standarda i masovne nezaposlenosti, donijela i znatno pogoršanje položaja žena. Smanjena izdvajanja iz državnog budžeta za socijalnu zaštitu, male naknade za porodiljsko odsustvo (ili nepostojeće u većini privatnih firmi), nedovoljan broj predškolskih ustanova i visoke cijene njihovog pohađanja – znače vraćanje brige o djeci isključivo u okvire porodice, i vraćanje žene u tradicionalnu ulogu domaćice. Takva socijalna politika, kao i ograničenje reproduktivnih sloboda najviše pogađaju žene iz nižih socijalnih slojeva, i radnice ‒ koje na ionako loše plaćenim poslovima često čeka otkaz ako se odluče za rađanje.

U svjetlu nespremnosti država da obezbijede adekvatne uslove života majkama i njihovoj već rođenoj djeci, kampanje za zaštitu prava nerođene dece zapravo su ništa drugo nego direktan napad na žene i ništa drugo nego signal da je dostupnost abortusa prvorazredno političko pitanje.

  1. Prigovor savjesti je pravo zdravstvenih radnika da odbiju da pruže medicinsku uslugu ukoliko ona nije u skladu sa njihovim etičkim ili verskim uverenjima.
Print

Preporučujemo