O čemu govorimo kada govorimo o BDP-u?

foto: Saša Čolić / Kamerades

foto: Saša Čolić / Kamerades

Mnoge vlade koriste BDP kao objektivni pokazatelj rasta domaće ekonomije i uspešnosti soptvenog rada, iako se u realnosti dešava rapidno pogoršavanje kvaliteta života za veliki deo populacije. Očigledne kontradikcije i nejasnoće stoga više govore o političkom iskorišćavanju ovako krnjeg sistema proračuna koji pre svega ide u prilog podržavanju kapitalističkog načina proizvodnje i trgovine, dok se ne-kapitalistička, društvena proizvodnja zanemaruje.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Bilten.

Objava rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP) za vrijeme izborne kampanje u Hrvatskoj na nekoliko je dana preuzela većinu medijske pozornosti. Pogotovo zbog toga jer je rast, s obzirom na prilično nefunkcionalnu vladu, interpretiran kao iznenađenje. A kako se BDP predstavlja kao neosporno mjerilo uspješnosti ekonomskog razvoja i rada vlada, zasluge za rast su si što prije nastojale priskrbiti i vlada HDZ-a i Mosta, kao i ona prethodna SDP-ova. Istovremeno su protržišno orijentirani analitičari s vjerom u privatnu inicijativu i poduzetništvo zasluge pripisivali građanima i poduzetnicima. Ni nakon izbora rakurs se nije promijenio: analitičari opet zazivaju ekonomski rast mjeren BDP-om.

Unatoč tome što je BDP zamišljen i konstruiran kao uzak i striktno ekonomski pokazatelj novostvorenih dobara i usluga na teritoriju države u određenom periodu (godina, kvartal) te nije namijenjen da bude mjerilo blagostanja i kvalitete života, po tko zna koji put se pojavljuje i priziva kao presudan indikator uspješnosti i prosperiteta. Da bi shvatili zašto se BDP tako koristi – koja je njegova politička funkcija i kako mu se sužavao domet uvjerljivosti nakon relativno uspješnog prikazivanja razvoja u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata – potrebno se pozabaviti poviješću makroekonomskih mjerila i političkim kontekstom njihova nastanka.

Neuvjerljivost BDP-a kao mjerila razvoja

Korištenje BDP-a kao mjerila za razvoj i zamjenskog mjerila za kvalitetu života ima svoju logiku. Mjerenjem novostvorene monetarne vrijednosti dobara i usluga također se pokazuje i promjena u potrošnji, ali i u prihodima koji su za potrošnju nužni. Ova tri pogleda na ekonomske aktivnosti formiraju tri različite metode računanja BDP-a: proizvodni (novostvorena vrijednost), rashodovni (potrošnja) i dohodovni (prihodi).1 Na primjer, kada se BDP računa po potrošnji, u njega ulazi potrošnja kućanstava, države i neprofitnih institucija koje služe kućanstvima. Ako sve tri grane potrošnje rastu, za očekivati je da će to imati pozitivan učinak na razvoj i kvalitetu života. No pošto za blagostanje i kvalitetu života nikada nisu bili etablirani međunarodni standarda mjerenja, BDP u startu implicitno preuzima tu funkciju.

U trideset slavnih godina nakon Drugog svjetskog rata, takav je pristup funkcionirao. Može se reći da je rastući BDP u razvijenim državama reflektirao iskustva stanovništva u kvaliteti života. No, to se promijenilo. Od 1970-tih postepeno se dešava niz promjena čiji je kumulativni rezultat značajan pad kvalitete života u vodećim kapitalističkim zemljama: deregulacija i eksplozija volumena i važnosti financijskog sektora; deindustrijalizacija mnogih dijelova razvijenih država; postepeno usporavanje razvitka javnog sektora i ulazak privatnih izvođača u javni sektor; razvijanje međunarodnih proizvodnih lanaca; opadanje pregovaračke moći sindikata; usporavanje rasta prihoda, pogotovo u odnosu na rast produktivnosti; te poslije 1990. i gubitak prijetnje socijalizma kao do tada široko rasprostranjenog alternativnog ekonomsko-političkog uređenja. Dakle, unatoč kontinuiranom porastu značaja BDP-a za javne rasprave i politike, sam rast BDP indikatora od 1970-tih postepeno prestaje reflektirati kvalitetu života u mnogim zemljama.

Recentni primjer imamo u Sloveniji. Unatoč deset uzastopnih kvartala rasta slovenskog BDP-a zabilježenog početkom 2016. godine, niz parametara koji se tiču kvalitete života stanovništva u istom periodu prilično zaostaje. Nezaposlenost se gotovo udvostručila, radnici rade deset radnih sati mjesečno više u odnosu na prethodnu godinu, smanjuju se plaće u javnom sektoru, posjeti kinima, muzejima i kazalištima padaju drastično, dok se broj socijalno isključenih i siromašnih ne smanjuje. Drugim riječima, unatoč dvije i pol godine kontinuiranog rasta BDP-a, pogoršava se kvaliteta života za veliki dio populacije. Na ovom primjeru postaje razvidno zašto vlade i navodno neutralni eksperti preferiraju BDP kao indikator društvenog razvoja i kriterij za njihovo djelovanje: omogućava im da “empirijski” i “znanstveno” dokazuju kako države napreduju, unatoč stvarnoj eroziji niza pokazatelja bitnih za kvalitetu života.

Tako se izravnom iskustvu stanovništva suprotstavljaju ekonomske statistike, vojske stručnjaka koje ih prikupljaju,2 vlade koje se njima koriste kao pokazateljima uspješnosti vlastitog rada i medijski eksponirani eksperti koji takve interpretacije potvrđuju.

Politički kontekst prvih makroekonomskih radova

Premda je BDP drastično najistureniji i politički najkorišteniji, on predstavlja samo dio danas ogromnih sistema nacionalnih računa. To je rezultat nekoliko stoljeća dugih napora da se što konzistentnije definiraju i zabilježe ekonomske aktivnosti. Definicija tih aktivnosti varirala je ovisno o mijenama dominantnih teorijskih paradigmi. Danas su one u standardima nacionalnih računa shvaćene kao stvaranje novih, monetarno valoriziranih, finalnih proizvoda (dobara i usluga) na području države u određenom vremenskom periodu.

Prvi oblici ovakvog praćenja monetarnih aspekata države u cjelini pojavljuju se već u 17. stoljeću u Engleskoj i u 18. stoljeću u Francuskoj. Započeli su ih vladari, političara i imućni koji su nakanili popisivati prihode i bogatstvo te konstruirati nove pojmove (potražnja, kapital, amortizacija). Ciljevi su bili raznovrsni: proučavanje mogućnosti financiranja rata, ponašanja investicija ili konstruiranje logičke analize i argumenata za donošenje političkih odluka. No najšira poveznica među autorima koje možemo smatrati začetnicima makroekonomike bila je reakcija protiv merkanitilizma, tada dominantnog niza ideja koje su preferirale snažne intervencionističke države, a nisu posjedovale teorije nacionalne ekonomije kao cjeline koja je sposobna rasti i širiti se. Nove generacije autora stvaraju teorije o ekonomiji kao cjelini, donose prve ideje o rastu, o viškovima, te se fokusiraju na što slobodniju proizvodnju i trgovinu. Sebe su smatrali avangardom, bili su često zagovornici kapitalističke proizvodnje, a posebno aktivna mala grupa u Francuskoj sebe naziva ekonomistima i zagovornicima laissez-farea, te smatraju da se bave političkom ekonomijom.3

Iz ove faze povijesti ekonomske misli vidimo da su radovi koje danas smatramo ključnim prvim koracima ekonomske discipline bili zapravo duga serija makroekonomskih političkih rasprava i intervencija u korist kapitalističke proizvodnje i trgovine. Upravo suprotno kasnijim tvrdnjama većine mejnstrim ekonomista koji su svoje, u pravilu mikroekonomske radove, također usmjerene ka podržavanju kapitalističke proizvodnje i trgovine, prezentirali kao znanstvenu disciplinu, objektivnu i podložnu zakonima poput prirodnih, neutralnog karaktera i nezavisnu od političkih odluka.

Razvoj sistema nacionalnih računa

Sistemi nacionalnih računa najviše su se razvijali poslije krize 1920-tih te oko Drugog svjetskog rata. Unatoč značajnom doprinosu iz mnogih zemalja, pogotovo u kasnijoj fazi, rani doprinosi teoretičara iz SAD-a i Velike Britanije su najznačajniji i najdugotrajniji. S obzirom na temeljne karakteristike društvenih uređenja tih dviju država – dominaciju kapitalističke proizvodnje, agresivno ekspanzivnu političku, vojnu i ekonomsku orijentaciju te parlamentarno stranačku demokraciju – nacionalna su se računovodstva razvijala u interesu razumijevanja, zaštite, unapređenja i promoviranja tih značajki.

Nastavljajući politički karakter ranih makroekonomskih radova i razvijajući se najintenzivnije u periodima kriza kada su opstanak i legitimacija ekonomskih i političkih sistema bile uzdrmani, današnji svjetski metodološki okvir Sustava nacionalnih računa (SNA 2008) i njegova Europska verzija Europski sustav nacionalnih i regionalnih računa (ESA 2010), u značajnoj mjeri reflektiraju interese ekonomskih sistema i vlada država koje su najviše doprinijele njihovom razvoju. Međunarodnim širenjem i rastom kapitalističke proizvodnje, nacionalnih vojski i parlamentarne demokracije, širi se i interes da se njima adekvatan karakter sistema nacionalnih računa zadrži.

U vrijeme nastajanja prvih nacionalnih računa javni sektor kakvog poznajemo danas bio je znatno manji dio nacionalnih ekonomija, te se ogromna većina monetarnih aktivnosti odvijala kroz rastuću kapitalističku proizvodnju. Kako su performanse tržišnih ekonomija bile inicijalni razlog stvaranja statističkih sistema, produktivna uloga države, njenih institucija i javnog sektora bila je konceptualno znatno lošije shvaćena i obrađena. Nakon Drugog svjetskog rata drastično raste proizvodnja javnog sektora u razvijenijim državama, pogotovo javnog zdravstva, obrazovanja, stanovanja i skrbi, a s njima raste i kvaliteta života. S obzirom i na visoke stope ekonomskog rasta u tom periodu, nije postojala tolika disparatnost između službene statistike i iskustava stanovništva u pogledu razvoja. No nakon 1970-tih taj razvojni model došao je u krizu. Kako su uslijedila desetljeća postepenog opadanja kvalitete života, BDP prestaje biti politički i legitimacijski kvalitetno mjerilo uspjeha kapitalističkih liberalno-demokratskih država: njegov trend rasta više nije praćen rastom kvalitete života. Problem adekvatnosti BDP-a su neki od najeminentnijih svjetskih ekonomista i teoretičara 2008. godine, na poziv tadašnjeg francuskog predsjednika Sarkozyja, pokušali adresirati kroz rad za tu priliku oformljene komisije.

Rezultati rada Sarkozyjeve komisije

Sarkozyjeva je komisija, vođena od strane Josepha Stigliza, Amartya Sena i Jean-Paul Fitoussija, okupljena u srcu oluje ekonomske krize 2008. godine, započela svoj rad konstatirajući kako “BDP nije mjerilo blagostanja niti je u tu svrhu konstruiran. On je samo (bruto) mjerilo proizvoda, dobara i usluga”. Komisija je donijela niz preporuka kojima je zajednička ideja da se fokus mjerenja pomjeri s ekonomske proizvodnje na mjerenje mnogih dodatnih parametara ključnih za blagostanje ljudi.  Prva u nizu preporuka odnosi se na ulogu države u suvremenim ekonomijama: “Osim doprinosa kolektivnih usluga za životni standard stanovnika, individualne usluge, posebno obrazovanje, medicinske usluge, javno stanovanje ili javni sportski objekti, gotovo su sigurno pozitivno vrednovani od strane stanovnika. Ove usluge imaju tendenciju da su velikog opsega i znatno su se povećale od Drugog svjetskog rat. Ali, u mnogim slučajevima, ostaju loše mjerene.“ Multidimenzionalni pristup koji predlažu ne uključuje više samo monetarna mjerenja, već i mjerenja cijeloga niza aspekata života i rezultata produktivnih i potrošačkih aktivnosti: od radnog vremena, korištenja slobodnog vremena, produktivnih aktivnosti u domaćinstvu i generalno stavljanje fokusa na domaćinstva, do društvenih veza, mogućnosti političke participacije te osjećaja fizičke i ekonomske nesigurnosti.4

Tehnička grupa komisije je 2011. godine zapisala kako su glavni izazovi potrebnih promjena nacionalnih računa: “mjerenje životnog standarda kućanstava”, “bolje mjerenje nejednakosti i siromaštva kako bi se bolje razumjela distribucija prihoda”, “razvijanje računovodstva ne-tržišnih proizvoda i računa bogatstva” te finalno “razjasniti koje je komponente blagostanja poželjno mjeriti”.

Ovim postaje jasno da su najveće kritike BDP-a i sistema nacionalnih računa sada široko prepoznate kao problemi koje se moraju adresirati. Reflektirajuću se na vlastit rad, Sarkozyjeva komisija 2009. jasno postavlja problem: “Građanima se može reći da zemlja prolazi kroz rapidan rast ekonomskih performansi, no istovremeno može postojati rasprostranjena percepcija da se životni standardi smanjuju”. Autori naglašavaju politički aspekt: ako stanovnici izgube povjerenje u sisteme mjerenja, onda mogu pomisliti da se statistikama namjerno manipulira u svrhu manipulacije demokratskim procesom, zbog čega “mogu izgubiti povjerenje u samu demokraciju”.

Tvrdnja da krajnji rezultat dugoročnog gubitka povjerenja u makroekonomska mjerila može rezultirati tako kritičnim političkim događajima poput gubitka povjerenja u liberalnu demokraciju, daje snažan vjetar u leđa potrebi da se istraži shvaćanje BDP-a i sistema nacionalnih računa kao strateških političko-ekonomskih alata, razvijenih u svrhu mjerenja uspješnosti i održavanja legitimiteta najrazvijenijih kapitalističkih država.

Uključivanje ne-tržišne proizvodnje

Razvijanje makroekonomskih alata specifično za kapitalističku proizvodnju bilo je olakšano time što je u ekonomskoj disciplini od ranih dana dominiralo shvaćanje da su kapitalistička proizvodnja i društvo prirodni i univerzalni oblici. Takvo nominalno apolitično shvaćanje je zapravo političko privilegiranje kapitalističke proizvodnje nauštrb svih drugih formi. Znanstveno još pogubnije, time se shvaćanje društvenih fenomena naturalizira, reducira na pojavu koja je zadana sama po sebi i nije predmet ljudske volje, političkih i društvenih odluka. Društvu se takvom teorijom oduzima karakter društva. Dugotrajnost takvog shvaćanja dobrim je dijelom rezultat aktivne borbe protiv pluralizma ideja i teorija u ekonomici.

No Sarkozyjeva komisija ipak je naglasila ono o čemu se povremeno pisalo u raspravama o nacionalnim računovodstvima, da druge vrste proizvodnje nisu adekvatno konceptualno obrađene: “tenzije su se možda povećale s vremenom kako je ekonomija postala kompleksnija, a mjerila ne-tržišnih fenomena – pogotovo povećana opskrba javnih dobara i usluga od strane države – postala su važnija za pošteno računanje ekonomske aktivnosti”.

U novijim verzijama standarda nacionalnih računa radilo se na adekvatnijem praćenju, kako se to tamo zove, ne-tržišne proizvodnje. Tako se u OECD-ovoj dokumentaciji za razumijevanje Sustava za nacionalne račune 2006 poručuje: “može se reći da  trenutna metoda vrednovanja ne-tržišnih proizvoda značajno podcjenjuje doprinos države (statistička kategorija se zove: general government) BDP-u”. Za primjer se daje kako “skeneri ili rendgeni ne stvaraju neto dobit kada se koriste u javnoj bolnici, ali je stvaraju kada se koriste u privatnoj klinici”.

Riječima Sarkozyjeve komisije, sve veći dio dobara i usluga proizvedenih u ekonomiji dolazi iz javnog sektora i kućanstava (vlasništvo nad nekretninama kojima se imputira fikcionalna proizvodnja vrijednosti te neplaćeni kućanski rad). Karakter proizvodnje ogromnog dijela javnog sektora je kolektivna potrošnja te kolektivno odlučivanje i planiranje proizvodnje. Stoga individualna procjena krajnjeg korisnika nije ta koja određuje vrijednost proizvoda, iz čega proizlazi da nije moguće valoriziranje principom marginalne korisnosti individualnog potrošača, centralnim teoretskim konceptom neoklasične ekonomske škole kojim se danas služi velika većina ekonomista. Tim saznanjem se najvažniji koncept mejnstrim neoklasične ekonomike dovodi u pitanje za značajan i rastući dio sveukupne proizvodnje.

Sustav nacionalnih računa SNA 2008 donosi korisne novitete u tretiranju proizvodnje javnog sektora i kućanstava, no Europski sistem računa, ESA 2010, radi korak dalje. U njemu se kritizira SNA 2008 zbog ne postojanja “specifičnog kriterija za razlikovanje kategorizacije proizvoda po tome da li su oni tržišni, za finalne osobne upotrebe, ili netržišni”, te se zbog toga “uvode detaljna uputstva kako bi se takva kategorizacija mogla izvoditi uniformirano”. No vođenje odvojenih tabela za tržišne i ne-tržišne proizvode, koje nam omogućava odvajanje i usporedbu javnog i privatnog sektora, nikada nije uvedeno, osim u Francuskoj, u njihovom statističkom standardu od 1976. do 1990., kada su se ta dva BDP-a objavljivala zasebno, što daje prednost fokusa na “dvije bazično različite forme organizacije produktivnih aktivnosti“.

Potreba za demokratizacijom računovodstva

Inicijalne konstrukcije mjerenja iz kojih su se razvili sistemi koje danas zovemo nacionalnim računima bili su emancipacijski načini borbe protiv aristokratske vladavine i protiv jakih državnih kontrola, temeljene na nadi u donošenje političkih odluka na racionalnim, štoviše, znanstveno provjerljivim osnovama. No takva makroekonomska mjerila su analitički alati specifični za samo jednu, kapitalističku društvenu formu proizvodnje. S eksplozijom ne-profitnih aktivnosti – javnog sektora, nevladinih organizacija i povećanom produktivnosti kućanskog rada omogućenog akumulacijom bogatstva i tehnologije (infrastruktura, nekretnine, vozila, znanje, elektronski aparati) – taj veliki i rastući dio produktivnih aktivnosti ne može se adekvatno obuhvatiti postojećim analitičkim aparatom. Bez primjerenih koncepata i mjerenja, bez adekvatnog računovodstva, vrijednosti i bogatstva koje one stvaraju i utjecaj koji imaju na kvalitetu života, ne mogu biti shvaćeni ni mjereni kvalitetno i pouzdano. O adekvatnom analitičkom, mjernom i računovodstvenom aparatu ovisi razumijevanje, upravljanje i poboljšavanje tih aktivnosti, kao i njihove uloge u ljudskom razvoju.

Dok su prije nekoliko stoljeća analitički aparati za kapitalističku proizvodnju bili sredstvo ka demokratizaciji kroz depersonalizaciju političkih odluka, lako je moguće da danas istu ulogu može odigrati analitički aparat kojim će se obuhvatiti ne-kapitalistička proizvodnja: javni sektor, nevladine organizacije i kućanski rad. Taj aparat mora biti adekvatan objektima istraživanja i kako je jedan od očeva nacionalnog računovodstva, Simon Kuznets, uporno ponavljao, adekvatan cilju i svrsi produktivne aktivnosti.

Analizirajući promijenjenu funkciju američke ekonomije za vrijeme Drugog svjetskog rata, Kuznets je zapisao: “poduzimajući procjenu nacionalnog proizvoda, tj. doprinosa ekonomije postizanju željenih i odobrenim ciljeva, statističar implicira da posjeduje jasnu ideju što društvo želi”. U slučaju mirnodopskih aktivnosti, to je bio profit. No pišući usred rata, i radeći u radnoj grupi koja je promišljala mogućnost prenamjene američke proizvodnje iz mirnodopske u vojnu, Kuznetsa je morilo što se dešava s karakterom proizvodnje, u što se kapitalistička proizvodnja privremeno pretvara kada je se planski prenamjeni u ratne svrhe. Kao i u slučaju našeg pitanja ovdje, cilj i svrha produktivnih aktivnosti više nije profit.

Posjedovanjem analitičkog aparata za adekvatno razumijevanje ljudskog razvoja vidljivog kroz aktivnosti javnog sektora, nevladinih organizacija i kućanskog rada bi se te ne-kapitalističke društvene vrste proizvodnje stavile u ravnopravniji odnos sa kapitalističkom. Samorazumljivost potpunog izostanka demokracije u kapitalističkim proizvodnim organizacijama bi tada, poput nekoć davno apsolutističkih upravljačkih prava aristokracije i apsolutističkih vladara, bila barem dovedena u pitanje.

Neprimjerenost udžbeničkih recepata za periferiju

U kontekstu razvoja Hrvatske i javnih rasprava, fokus više ne bi bio isključivo na ekonomskom rastu, tj. rastu BDP-a, niti bi se radnike javnog sektora moglo vrijeđati da su beskorisni uhljebi jer ne stvaraju profit. Rasprave o korisnosti i produktivnosti nekog rada bi se tada mogle otvoriti na nivou detaljnijih i višedimenzionalnih evaluacija doprinosa određene vrste aktivnosti, pokrivenosti radnih mjesta, adekvatnog zapošljavanja, te strukture organizacija, kako privatnih tako i javnih. Premda je nedvojbeno da u Hrvatskoj javni sektor služi zapošljavanju stranačkih kadrova i da su time njegova produktivnost i doprinos društvu znatno smanjeni, profit kao jedino mjerilo uspješnosti privatnog sektora i slijepi rast proizvedenih dobara i usluga su između ostaloga i principi koji su hrvatsku ekonomiju i društvo doveli u sadašnje stanje. Pa se tako danas, kontra svakom znanju iz povijesti ekonomskog i društvenog razvoja, turizam kao nositelj ekonomskog rasta smatra pozitivnim pomakom.  Dok podređenost monetarne politike i vladinih politika uvoznim ekonomskim aktivnostima i dalje velika većina hrvatskih ekonomista ne smatra problemom.

No da se ne zavaravamo. To da je pozitivan utjecaj države, javnog sektora, nevladinih organizacija i kućanskog rada jasan vladama najrazvijenijih država vidi se, osim iz rasprava i noviteta u sustavima nacionalnih računovodstava i povijesno rastućeg udjela države u BDP-u, i po tom što se, kao što Ha-Joon Chang već dvadesetak godina upozorava, nijedna od tih država nije razvila po modelu koji se nama, perifernim naivnim studentima, nudi u udžbenicima ekonomije i od strane raznih institucija i eksperata iz tih zemalja.

Najveći hrvatski problem nije samo u tome što su se “u Istočnoj Europi – više nego u Latinskoj Americi – lokalne interesne skupine našle u ulozi podređenih partnera stranih interesnih skupina“, već što su znanja o društvenom i ekonomskom razvoju koja se serviraju kao mejnstrim teoretski kanon iz najrazvijenijih država, naivno, bez razumijevanja političkog i strateškog konteksta, prihvaćena kao stvarni recepti i mjerila uspješnog razvoja. Propitivanje tih znanja i mjerila neizbježan je korak u osvještavanju vlastite pozicije i mogućih pomaka ka promjenama u korist kvalitete života za veliku većinu stanovništva.

  1. Teoretski, sve tri moraju dati identični finalni obračun. U praksi, dolazi do relativno malih razlika. U račun ulaze još i bruto investicije (fiksni kapital i promjene zaliha), te izvoz umanjen za uvoz. Vidi: METODOLOŠKA OBJAŠNJENJA. Bruto domaći proizvod i temeljni agregati nacionalnih računa, Državni zavod za statistiku, Priopćenje 12.1.3., 5. lipanj 2015., http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2015/12-01-03_01_2015h_met.doc
  2. Hrvatski Državni zavod za statistiku ima 440 radnika, a britanski 3.300.
  3. Antoine E. Murphy je autor niza knjiga o ranim makroekonomistima, među kojima se posebno ističe The Genesis of Macroeconomics, Oxford University Press, 2009. Vidi uvodno poglavlje, posebno stranice 8-13.
  4. Direktno adresirajući krizu koja se od 2007. osjeća širom OECD zemalja, OECD je razvio dva projekta kako bi pokušao zaobići limite BDP-a: Indeks boljeg života koji se sastoji od jedanaest indikatora za prikaz kvalitete života, te OECD društvene indikatore.
Print

Preporučujemo