Zdravstvena zaštita pred ledenim izazovom

kofe_pinki

foto: Marko Miletić

Porast broja i učestalosti humanitarnih akcija svedoči o sve izrazitijem povlačenju države od odgovornosti za obezbeđivanje efikasne i kvalitetne, svima dostupne i javno finansirane zdravstvene zaštite. Čak i ako takva humanitarna pomoć kratkoročno ublaži posledice nekog problema ona ga ne rešava strukturno, dok dodatno stvara kontra-efekat pružanjem opravdanja za dalje urušavanje sistema društvene potpore.

Najnovija u nizu humanitarnih akcija koja poslednjih sedmica okupira domaću javnost je „ALS ledeni izazov,“ globalna akcija koja je viralno se šireći stigla i do nas. Iako su slični koncepti humanitarnih akcija za različite svrhe postojali i ranije, nakon fokusiranja na prikupljanje novca za istraživanje amiotrofične lateralne skleroze (ALS) i podizanja svijesti javnosti o istoj, „ledeni izazov“ je doživio puni zamah.

Postoje dva osnovna oblika realizovanja ove akcije. Prema prvom, izazvana osoba treba da uplati donaciju ili da se polije ledenom vodom te nakon toga izazove druge, prema drugom donacija se podrazumijeva, sa ili bez polivanja. Takođe postoje i dva osnovna problema sa ovom akcijom, prvi sa medijskom interpretacijom, a drugi, daleko ozbiljniji, tiče se njenog dugoročnog dometa i uticaja na sistem zdravstvene zaštite. U ovom tekstu usmjeriću kritiku na te probleme prije svega u domaćem kontekstu.

Sa prvim poznatim osobama domaće scene koje su učestvovale u ovoj kampanji, „ledeni izazov“ je postao zanimljiv masovnim medijima, a onda se u kratkom roku pominjanje amiotrofične laterlane skleroze naprosto izgubilo. Tako smo prije svega mogli čitati o poznatima koji su se polili vodom, ko je koga izazvao, na koji način su se polili, šta su obukli tom prilikom, sve popraćeno snimkom i fotografijama. Na snimcima je tek poneko pomenuo samu svrhu akcije i ALS, a način doniranja gotovo niko. Predsjednik Liberalno demokratske partije Čedomir Jovanović je nakon polivanja izjavio da će novac uplatiti za Svratište za djecu iz Beograda, a odbornik iz Kragujevca Dušan Aleksić lokalnom Prihvatilištu za djecu i mlade. Iako će mnogi pohvaliti ovu donaciju ona u stvari pokazuje odsustvo informisanosti o svrsi ove kampanje i dominciju želje za ličnom promocijom.

Takva estradizovana akcija nije pružila pomoć za oko 150 oboljelih u Srbiji, a onima koji brinu o njima niko se nije obratio. Samo dno kofe ledenog izazova u domaćoj verziji i potpuni izostanak humanitarnih stremljenja dostignut je organizaovanjem ledene žurke na jednom beogradskom splavu.

Međutim čak i da medijska pažnja nije skrenuta sa poente akcije, iskustvo prethodnih humanitarnih akcija nam govori da njeni dometi ne bi mogli ni biti od velikog značaja, tačnije dugoročno ne rešavaju problem dok istovremeno stvaraju premise za opravdavanje daljeg urušavanja sistema javne zdravstvene zaštite.

Posljednjih godina sve češće nailazimo na apele da kroz indivudalni doprinos, najčešće SMS porukom, pomognemo članovima našeg društva u nevolji. Uglavnom su najvidljivije akcije za prikupljanje novca za liječenje bolesne djece u inostranstvu jer je javnost najosjetljivija upravo na probleme djece. Republički fond za zdravstveno osiguranje nije u mogućnosti da finansira njihovo liječenje, jer se brojnim izmjenama pravilnika o načinu finansiranja izgubila nadležnost za brojne usluge zdravstvene zaštite, što posebno dolazi do izražaja kod teških bolesti.

Time što se državne institucije proglašavaju nenadležnima stvoreno je svojevrsno tržište humanitarnih akcija na kojem su ljudi u nevolji prisiljeni da se međusobno takmiče kako bi nekako sebi i svojim bližnjima omogućili lečenje. U takvoj postavci stvari životi mnogih zavise od njihovih sposobnosti da prezentuju svoj problem, zainteresovanosti medija za njihovu priču, njihove spremnosti da ogole svoju intimu pred javnosti i mogućnosti da uključe poznate osobe koje imaju pažnju medija. Putem ovakvih akcija prikupljen je novac za liječenje jednog, malog, broja ljudi, ali istovremeno su mnogi ostali na marginama, bez nade da će dobiti potrebnu pomoć.

Oni koji žele da pomognu stavljeni su pred dilemu o tome kome je pomoć više potrebna, prisiljeni da vagaju ozbiljnost i hitnost različitih apela za pomoć. Nakon nekoliko afera u vezi sa raspolaganjem novcem iz humanitarnih akcija, oni koji su donirali sredstva sa pravom izražvaju skepsu da li će njihova dobra volja zaista biti realizovana.

Rješavanje ozbiljnih društvenih problema ličnom inicijativnom izvan postojećih državnih institucija pokazalo se kao nedjelotvorno i ono može samo na kratko zamaskirati stanje. Posebno je licemjerno kada političari koji umjesto da koriste pozicije donosioca odluka da regulišu nadležnosti i vrate ih pod okrilje države koja Ustavom garantuje dostupnost zdravstvene zaštite zloupotrebljavaju ovu priliku za ličnu promociju. Bilo da se polivaju vodom, bilo da bolesnog dječaka ispraćaju na liječenje uz prisustvo medija i unose ga u avion.

Ministar zdravlja Zlatibor Lončar najavio je početak procedure za osnivanje javno-privatnog fonda za liječenje djece u inostranstvu koji će se dijelom oslanjati na budžetska, a dijelom na sredstva iz donacija. Iako se ovo može vidjeti kao pomak ostaju dva problema, dostupnost tog fonda za pokrivanje troškova liječenja od rijetkih bolesti u zemlji i prateću njegu, i zavisnost od donacija. Umjesto uspostavljanja univerzalne zdravstvene zaštite i reorganizovanja Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje na način koji bi omogućio liječenje svima kojima je to potrebno stvaraju se nove institucije direktno zavisne od akcija kakva je „ledeni izazov“. Na ovaj način se prihvata neoliberalni model i svjesno umanjuje uloga države čime se proširuje prostor uticaja kapitala u oblasti zdravstvene zaštite. Nadalje je za očekivati da će ovaj fond zavisiti od donacija velikih kompanija koje će kroz svoje programe društveno odgovornog poslovanja težiti da se pozitivno predstave u javnosti i promovišu svoje proizvode i usluge te na taj način povratno steknu materijalnu korist.

Humanitarne akcije mogu biti korisne da u kratkom roku, ili u vanrednim okolnostima, omoguće pomoć. Međutim ukoliko one ne vode ka stvaranju sistematskog rješenje koje bi svima pružilo jednake šanse i mogućnosti one su desktruktivne po društvo. Ljude kojima je potrebna pomoć humanitarne akcije stavljaju u agoniju i stvaraju stalnu potrebu da se na neki način dodvoravaju onima od kojih pomoć zavisi, istovremeno onima koji zaista žele pomoći stvaraju prvid svrsishodnosti njihovog djelovanja. Dugoročnim oslanjanjem na individualne humanitarne inicijative dodatno se obesmišljava postojeći sistem koji je već u krizi i gubi se svaki vid društvene organizacije i potpore. Zato se sistemsko rješenje ne može ostvariti uvođem humanitarnih akcija pod institucionalni okvir, naprotiv, rješenje treba tražiti u modelima raspodjele sredstava iz javnih budžeta i fondova koji će omogućiti adekvatno reagovanje na potrebe stanovništva.

Istinska promjena može se postići samo ukoliko velike humanitarne kampanje djeluju u dva smijera. Prvi je vršenje pritiska na donosioce odluka da se postojeće, i evenutalno nove, institucije oblikuju tako da ispunjavaju svoju društvenu ulogu, budu dostupne i transparentno raspolažu javnim novcem. Drugi oblik djelovanja, možemo ga nazvati podizanje svijesti, treba da bude usmjeren ka široj javnosti sa ciljem shvatanja društvenog problema, potrebu postojanja adekvatnog sistematskog rješenja i izdvajanja novca iz javnih budžeta u tu svrhu. Sve osim toga može samo kratkoročno riješiti problem, ukoliko i to postigne, ali i napraviti dugoročnu štetu.

 

Print

Preporučujemo

DONIRAJTE

Share On Facebook
Share On Twitter
Contact us