Liberali su proganjali slobodu, a komunisti su joj bezuspješno krčili put

Foto: Ina Čonkić

Foto: Ina Čonkić

Krajem prošle godine u izdanju MostArta objavljena je knjiga Mire Bogdanović „Elitistički pasijans: Povijesni revizionizam Latinke Perović“. U njoj autorka opširno kritizira knjigu „Dominantna i neželjena elita“ Latinke Perović, nekadašnje visoke funkconerke Saveza komunista Srbije, a sadašnje ikone liberala. U svojoj studiji, Bogdanović sumira faktografske manipulacije Latinke Perović, koje najčešće ocrtavaju proizvoljna „ušminkavanja“ biografija i povlačenja nemogućih paralela, sve u cilju izgradnje vještačke liberalne tradicije u Srbiji i legitimacije vlastitih aktualnih pozicija.

Poziciju liberalnog revizionizma često krasi i banalna autoviktimizacija, pa je Latinka Perović u svrhu ubacivanje sebe same u pomenutu vječnu, ali i duboko „obespravljenu“ i neshvaćenu tradiciju u posljednjem javnom istupu izjavila da „liberali nikada nisu pobedili“. Iako ovu činjenicu nije teško osporiti kratkim osvrtom na bilo koji aspekt srbijanskog političkog života, kao jedan od definitivnih simboličkih kontrargumenata možemo iščekivati najavljeno Vučićevo postavljanje spomenika Zoranu Đinđiću, koji zauzima središnje mjesto u imaginariju sljedbenika Perovićeve. Nakon toga nemoguće će biti izmišljati i najmanje razlike između ova dva političara, a srbijanska realnost nastaviće se starim tokom i jamačno pod čvrstom rukom liberala.

O svemu ovome smo, uoči druge beogradske promocije knjige „Elitistički pasijans“, razgovarali s Mirom Bogdanović, sociološkinjom i istraživačicom, koja osim pomenute potpisuje i studije: „Srpski radnički pokret 1903-1914 – Naličje legende“ i „Konstante konvertitstva – Hod u mjestu od Đilasa do Đilasa“.

Počnimo od samog naslova knjige Latinke Perović: „Dominantna i neželjena elita“. U kakvom je skladu ovakva dioba elita sa sociološkom teorijom?

Ona je jednostavo izmislila neželjenu i dominantnu elitu, koje u sociologiji uopće ne postoje, pa tako ni njena knjiga neće biti prihvaćena kao doprinos nauci. Kad se njena koncepcija te elite (elita) svede na najnužnije, elita su ljudi kojima je u Jugoslaviji ‒ odnosno Srbiji, jer ona o Jugoslaviji gotovo ne govori ‒ uskraćeno da vladaju, a koji su to zaslužili po svojim kvalitetama. To je nekakav predmoderni, feudalni koncept elite. U feudalizmu se smatralo da je elita onaj tko ima plavu krv, tko je na vrhu i tko je Božjom voljom izabran. Ovi elitni pojedinci kod Latinke nisu izabrani Božjom, već Latinkinom voljom. To uporišta u teoriji nema, jer je npr. jedini uvjet za pripadanje neželjenoj eliti to da ste istomišljenik Latinke Perović. A koja su njezina uvjerenja i kako se mijenjaju, pokazala sam u svojoj knjizi. Za mene je ostalo upitno koliko se uvjerenja Latinke Perović i njezinih izabranika slažu, jer su svi oni u međuvremenu otišli na onaj svijet, pa se ne mogu osobno oglasiti.

Kakve su implikacije teorije elita kroz povijest?

Teorija elita je svoju realizaciju našla u fašizmu. Fašisti su to usvojili i kao elitu postavili arijevce, nadljude, Übermenschen, a nasuprot njima stavljaju fukaru koju, pošto nije iste krvne strukture, treba podjarmiti, iscijediti, ili prosto ubiti, likvidirati… Taj aspekt teorije i prakse elita je strašan. Društveno porijeklo teorija elita može se objasniti kao reakcija na uspon radničkog pokreta u 19. stoljeću. Radnike, i njihov zahtjev za npr. opće pravo glasa, promatrali su kao fukaru koja nema što tražiti i kao prijetnju konceptu vladavine najodličnijih. Vilfredo Pareto, koji je kasnije postao fašista, govori da vladar (elita) mora imati instinkt za vladanje, da se dešava stalno smjenjivanje, kruženje dva tipa elite, one koju odlikuje snaga i one koju odlikuje lukavost. Uglavnom se radi o nejasnim psihostrukturama.

Latinka Perović je kod razvrstavanja domaće elite i podosta faktografski nedosljedna. U neželjenoj eliti su se npr. našli načelnik generalštaba JNA i ministar vanjskih poslova SFRJ Koča Popović, član CK Marko Nikezić, pa Ivan Stambolić…

Potpuno amputiranje komada biografija odlika je Latinkine knjige. Ignorira i to što se sama nalazila na vrhu godinama, te se pokušava prezentirati kao liberal od samog početka, što je samoobmana. U njenim ranim radovima liberali uopće ne postoje, a ako postoje, onda ih slika najgorim bojama. Njoj i Nikeziću je pripisivan liberalizam, međutim taj liberalizam nije doktrinarni ili filozofski, već je to bila pogrda kojom su označavani oni isuviše popustljivi prema „antisamoupravnim pojavama“, kako su u vrijeme realnog socijalizma nazivana sva odstupanja od trenutne partijske linije. Prilikom zabrane jednog broja šezdesetosmaškog lista Student, Latinka je na jednom sastanku izjavila, parafraziam, tu se apsolutno nikakvog liberalizma igrati nećemo. Drugim riječima, Latinka i sama tada liberalizam shvaća kao i dogmatsko krilo u partiji, kao manjak budnosti ili (liberalno) kao davanje privida slobode, čije se granice ne smiju prekoračiti. Inače slijedi sankcija, jer su djeca igru suviše ozbiljno shvatila.

Koliko je održiva teza o neprekinutoj liniji vječite liberalne tradicije u Srbiji od 19. vijeka, preko Perovićeve i Nikezića, pa do Đinđića i Jovanovića?

Ta je teza u obliku u kojem je Latinka Perović brani posve neodrživa. Nastojala sam pokazati u svojoj knjizi nizom argumenata čisto ideološki karakter ove konstrukcije. Osobito pikantan detalj je da Latinka Perović u svojim radovima, koji povlače poveznicu između njezinih komunističkih „liberala“ i autoritarnih, nacionalističkih elitista – liberala 19. stoljeća, ne uočava duboko antidemokratski karakter potonjih. Nepostojanje autentične liberalne demokracije optužiće za sve nevolje političke Srbije u dva stoljeća, dakle vječitost komunizma u njezinom čitanju, ali će se uzdržati od kritike antiliberalnih liberala! Njihov elitizam bi iz biračkog tijela isključio mnogo više glasača nego što je to bilo provedeno u tadašnjim liberalnim demokracijama. A jedna od njezinih fašistoidnih liberalnih zvijezda, Živojin Perić, smatrao je Francusku revoluciju prauzrokom sviju nevolja koje su narušile stabilan autoritaran poredak. Latinka Perović ne shvaća da bez Francuske revolucije ne bi bilo ni mrve njoj tako dragog liberalizma.

Čini se da više nitko, osim onih koji se služe teškim manipulacijama, ne može Latinku Perović svrstati ni u kakvu „ljevicu“. Koja je njena ideološka pozicija?

Latinka nije svjesna da se nalazi na desnim pozicijama. Te pozicije krase sam duh palanke i autoritarnost, za koje će se svi složiti da pripadaju svijetu desnice. U svojoj sam knjizi malo pažnje posvetila tom autoritarnom nagnuću u djelu Latinke Perović, kao jednoj konstanti. Zato su za nju, u ovoj njezinoj liberalnoj fazi, spomena vrijedni samo autoritarni, antidemokratski liberali. No, ovdje je nešto drugo još važnije, naime neupućenost Latinke Perović u osnove političke i socijalne filozofije novoga doba. Njezina sklonost da sve promatra kroz crno-bijele slike, nedvojbeno neizbrisiv trag njezine pripadnosti staljinističkoj tradiciji na ljevici, udružena s tim temeljitim nepoznavanjem ideoloških strujanja u Europi i svijetu. Tako je ona u svojoj liberalnoj fazi profitirala od redukcije antinacionalističke pozicije u doba otpora Miloševiću na ljevicu. Takva je ljevica onda izjednačena s programom LDP-a!

Dakle, samo duh palanke i ideološka instrumentalizacija doveli su do redukcije liberalizma na antinacionalizam i previdjeli njegovu dokazanu spojivost i s nacionalizmom. Osim toga, liberalizam je, kao ideologija kapitalizma, u ekonomskoj sferi stvorio dojam bezalternativnosti kapitalizma, a kapitalizam izjednačio s modernizacijom. Realni socijalizam, koji je i Latinka Perović gradila prije konverzije na liberalizam, proglašen je totalitarizmom koji je priječio modernizaciju. Sve ovo stoji u poznim djelima Latinke Perović.

Ako ljevicu kroz dva stoljeća njezina postojanja shvatimo uprošćeno kao borbu donjih klasa za društvenu emancipaciju i izjednačavanje šansi, za ne samo grupnu i ne samo striktno političku suverenost, onda pozicija Latinke Perović sa koje ona brani nejednakost i vladavinu elite nad ruljom pokazuje jedan antidemokratski autoritarni stav. Zato nije čudno da ona korijene srpskog liberalizma, uključujući i komunističke „liberale“, traži i nalazi u autoritarnim liberalima 19. stoljeća. Naravno, njihov se nacionalizam zaboravlja, jer bi inače pokazao tko zna po koji put da su liberalizam i nacionalizam ponekad dobitna kombinacija.

Latinka Perović pristalice Slobodana Miloševića svrstava u dominantnu, a pristalice Zorana Đinđica u neželjenu elitu, implicirajući da se radi o dva suprotstavljena i polarizirana politička entiteta. Izbjegava li ona vidjeti da su naprednjaci zapravo sinteza Miloševićeve i Đinđićeve Srbije?

Sama podjela na dominantnu i neželjenu elitu nema nikakvu heurističku vrijednost. Tek analiza stvarnih političkih kretanja i prestrojavanja može pokazati pravo stanje. Dragoljub Mićunović, na primjer, u svojim memoarima objašnjava pozadinu jednog od brojnih rascjepa u Demokratskoj stranci 1994. godine Đinđićevom neutaživom glađu za vlašću: pregovarao je navodno s Miloševićem da mu postane predsjednik vlade. Možda su se zbilja Đinđićeva i Miloševićeva vizija sada konačno spojile u jedno? Ne smijemo zaboraviti ni Čedomira Jovanovića, koji se smatra nastavljačem Đinđićeve politike, a Latinka Perović je izjavila krajem 2016. da je SNS preuzeo program LDP-a.

No to su dnevnopolitičke igre s krupnim posljedicama. Vratimo se teoriji. Latinka Perović je elegantno izbjegla u svojoj knjizi bilo kakve objektivne analize Đinđićeve (i ne samo njegove) političke karijere, jer bi to narušilo njezinu konstrukciju. Slobodan Inić, također jedan od Latinkinih elitnih izabranika, zabilježio je sve Đinđićeve nacionalističke pustolovine, koje pokazuju da između Miloševićeve i njegove politike sve do 1996. godine nema razlike. Latinka Perović je probrala zaostavštinu, uredila građu i izdala zapise Slobodana Inića, u seriji publikacija kod Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Tamo su i Inićeve do surovosti iskrene misli o beskrupuloznosti Zorana Đinđića na putu k vrhu. Tih uvida nema u hagiografiji Zorana Đinđića iz pera Latinke Perović, koja je pretiskana u Dominantnoj i neželjenoj eliti.

Postoji li kontinuitet između Miloševića i Đinđića? U pogledu ekonomske politike, ali i nacionalizma, antikomunizma?

Čitavo to polje još uvijek je slično minskom polju, slabo pristupačno i nedovoljno istraženo. Bar koliko ja pratim stvari, a ja nemam monopol na istinu. Što se antikomunizma tiče, tu su svi isti, mada se neki ne slažu s etiketom antikomunizam, koje se stide, ali se ne stide da dijele osnovne crte antikomunizma. Poneki se čak ne stide razbacivati se etiketom, pa ju je kolegica Dubravka Stojanović novelirala i u nemoćnom bijesu prilijepila meni: postala sam neokomunist! Nedvojbeno postoji kontinuitet Miloševićevih i Đinđićevih tajkuna. Kao što su pokazala i istraživanja Mladena Lazića, politička moć socijalističke birokracije, u vrijeme tranzicije je u svim realsocijalističkim državama lako bila konvertirana u ekonomsku moć. U Srbiji (i Hrvatskoj) proces pljačke društvene svojine izvršen je u (polu) ratnim okolnostima. Nakon oktobarskog prevrata 2000. godine, Miloševićevi tajkuni lako su mogli naći novoga zaštitnika u Đinđiću.

Dubravka Stojanović je žestoko napala vašu knjigu. Govori o njoj kao o produktu neokomunističke ljevice koja je, prema njoj, zajedno s ekstremnom desnicom vječiti neprijatelj liberalizma. Što nam ovaj istup u duhu dobro nam poznate teorije o totalitarizmu govori o pozicijama srbijanskih liberala?

Izgleda mi da se Dubravka Stojanović nepromišljeno zaletjela u svom klevetničkom žaru. Ne bih htjela reći da joj je povijest socijalne filozofije i društvenih pokreta ostala nepoznata kao njezinoj zaštitnici, ali možda je ocijenila da nije preporučljivo da se baš pravi pametnija, pa je zanemarila činjenicu da je fašizam proganjao podjednakom snagom kako liberalne tako i komunističke ideje. Također su se fašisti udruživali s liberalima u proganjanju komunističkih ideja i pokreta, kao što su se komunisti i liberali udružili protiv fašizma jer ih je u podjednakoj mjeri ugrožavao. Ali ovo su sve irelevantne natuknice, jer cilj Dubravke Stojanović kao isturene pesti nije razrješavanje povijesnih zavrzlama, već da otvaranju moguće debate o knjizi Latinke Perović iščupa samu klicu političkom diskvalifikacijom. Time je za nju priča završena, a za mene se tek otvara. Tema koja se nameće svakako je ključna riječ, duh palanke. Sva silesija grupa i pojedinaca (zlo)upotrijebila je ovu misao da bi se distancirala od političkog neprijatelja. Ne vrijedi li postupak Dubravke Stojanović prema meni za jednu manifestaciju palanačkog duha?

Možete li navesti neki od nekritičkih postupaka najužeg kruga sljedbenika Latinke Perović?

Pođimo redom. Dubravka Stojanović je epigon Latinke Perović. Na jednoj promociji Latinkine nove knjige ona prekoračuje i granice dobrog ukusa proglašavajući udvorički ovo djelo „kopernikanskim obrtom u srpskoj istoriografiji“, proglašavajući shvaćanja Latinke Perović „revolucionarnim naučnim otkrićima, koja su u potpunosti promenila naše razumevanje srpske moderne istorije“. Valjda u epigonskom zanosu ne misli samo na svoja shvaćanja na tragu Latinke Perović, već ih totalitarno poopćava i predstavlja obaveznim za cijelu znanstvenu zajednicu. Tko se još može oduprijeti zakonima gravitacije, tko može vratiti u život geocentričnu teoriju i opovrgnuti Kopernika?

U svom odgovoru Dubravki Stojanović (Objavljen u Novom magazinu; Peščanik, koji je objavio Stojanović odbio je objaviti moj odgovor!) spomenula sam da se po društvenim mrežama valjaju insinuacije glede nesolidnosti moga karaktera, a podaci potječu iz kuhinje ili salona Latinke Perović. Da sam pristala na epigonstvo i poslušništvo poput mnogih koji sada šute, mada do mene dopiru glasići iz tih krugova gdje mi se odaje počast zbog hrabrosti i najavljuje politika nemiješanja, sada ne bih bila izložena pokušajima linča ili umorstva šutnjom. Što je to drugo do palanački duh, duh zatvorenosti, nedopuštanje da se svaka razlika ispolji, istina i sloboda razmašu, dakle palanački duh, ili njegova konkretna manifestacija ‒ duh patrijarhalne zadruge, u kojoj se čuje samo eho jednog glasa.

Više puta ste spomenuli autoritarnost kao odliku Latinkinke ideološke pozicije. Kakav je bio odnos njenih „liberala“ u SFRJ prema lijevoj kritici jugoslavenskog socijalizma?

Zaboravljaju se herojske eskapade naše ljevice u doba realnog socijalizma. Kad je ekipa Latinke Perović zasjela na vlast, trebalo je pospremiti krhotine studentskog bunta, ali i zauzdati potisak prema više slobode, čiji je nositelj bila ljevičarska inteligencija u raznim domenama – filozofiji, književnosti, kazalištu, filmu, (studentskom) tisku. Ta je inteligencija bila listom u članstvu SKJ/SKS, pa je podlijegala ribanju odozgo i disciplinskim mjerama. Latinka Perović je bila jedan od istaknutih vatrogasaca, a doba „liberalne“ vladavine obilježeno je najvećim brojem zabrana i nasrtaja na slobodu izričaja. Iz sadašnje liberalne perspektive, Latinka Perović će, uz pomoć gubitka pamćenja, teoretizirati o liberalima kao o neželjenoj slobodarskoj, istinskoj eliti, a o komunistima kao totalitarnoj, lažnoj, anitislobodarskoj „eliti“.

Kako je izgledala stvarnost?

U stvarnosti je zapravo stvar bila obratna: „liberali“ su proganjali slobodu, a komunisti su joj bezuspješno krčili put. Latinka Perović se sada više bavi stvaranjem i njegovanjem mita, nego što se bavi rekonstrukcijom i tumačenjem prošlih događaja. Nije ni to bez preteča: tako je u drugoj polovici 19. stoljeća postojao nacionalni povjesničar Pantelija Srećković, koji je srpske nacionalne srednjovjekovne mitove smatrao relevantnim povijesnim izvorima, čak je bio i sveučilišni profesor, a ako se ne varam i predsjednik Srpske akademije nauka. Danas Latinka Perović nema gotove mitove kakve je zatekao Panta Srećković, već ih mora smišljati, pretvarati ih u povijesne činjenice i na njima graditi alternativnu povijest s kontrafaktualnom porukom: da smo ostali na vlasti, sve bi bilo drukčije.

Print

Preporučujemo