Klimatske promene vode ka samoubistvima na globalnom jugu

Protest farmera iz Tamil Nadua; Foto: Aditya Srinivasan Singh / Flickr
Protest farmera iz Tamil Nadua; Foto: Aditya Srinivasan Singh / Flickr

Životi siromašnih i geopolitički potezi u Centralnoj i Istočnoj Aziji pokazuju nam kakve će biti posledice klimatksih promena.

… jasno je da će takve [klimatske] promene imati veoma različite uticaje na različitim krajevima sveta. Biće pobednika i biće gubitnika. Klimatske promene bi mogle da budu uzrok velike preraspodele bogatstva, i to poprilično nasumične sa tačke gledišta čovečanstva – R. Vajt

Sedamnaest lobanja i sedamnaest butnih kostiju odneti su u glavni grad. Farmeri koji su ih doneli tamo su sve pokušali: od trčanja po ulici bez odeće do ispijanja sopstvenog urina, ali njihovi zahtevi nisu nikada ispunjeni. Međutim, ovog puta će primorati Vladu da se direktno suoči sa užasima klimatskih promena. Nosili su ih na sebi. Ogrlice od kostiju, ljudskih ostataka, ostataka njihovih prijatelja, koje je najgora suša u poslednjih 140 godina primorala na samoubistvo. Ovo su bili zastrašujući prostesti farmera iz Tamil Nadua, regije koju je pogodila suša za koju se smatra da je izazvana „uglavnom ljudskim faktorom“. Prema pisanju Hindua, ova regija bi mogla da bude „samoodrživa po pitanju vode ako bi se njenim resursima upravljalo na odgovarajući način“. Ali glavni krivac za ovu katastrofu je jedan: klimatske promene.

Mnogi farmeri iz regije Tamil Nadu su upali u dužničku spiralu jer nisu mogli da proizvedu dovoljno useva da bi otplatili novac koji su pozajmili za potrepštine i seme. Njihovi drugovi farmeri su zahtevali ustupke u njihovo ime: otpisivanje dugova i adekvatni paket pomoći zbog suše. Jedan od njih je pitao: „Šta mi da radimo? Mi ne možemo ovako da živimo… [glavni ministar Tamil Nadua i drugi] nisu ispunili ni jedno obećanje. Možda će naša smrt primorati te ljude da urade nešto“. Drugi je samo konstatovao: „Mi nemamo vode u našoj regiji. Kako da uzgajamo useve ako nemamo vode?“ A na ovo, naravno, nema odgovora. Nema vode, nema useva i nema života. Ljudi nikada nisu mogli i nikada neće moći da prežive bez ovog resursa, pa i pored toga suše koje pogađaju dobar deo zemalja u razvoju nikada nisu bile povod Zapadu ili Indiji da radikalno smanje nivoe emisija gasova staklene bašte. Farmeri nisu dobili ništa od svog stodnevnog protesta, ali su istakli sumornu istinu: kada klima ode u sunovrat, prvi na udaru će biti siromašni i ne-beli, a procenjuje se da je u protekle tri decenije, šezdeset hiljada indijskih farmera izvršilo samoubistvo pod okolnostima koje su usko vezane za klimatske promene.

Čini se groteskno nepravedno da će u početku najvišu cenu platiti oni ljudi koji nisu odgovorni za postojeću katastrofu. Zapravo, svega 10% svetske populacije je odgovorno za 50% emisija gasova staklene bašte, dok je onih siromašnih 50% odgovorno samo za 10% emisija. Zapad trenutno deluje kao pobednik u klimatskim promenama – uspeli smo da se prošvercujemo, zar ne? Celokupna industrijalizacija plaćena je žrtvom i patnjom deprivilegovanih naroda Istoka – šta je tu novo? Pa, to je možda tako sada, ali dok Zapad skuplja kajmak i nastavlja da emituje ugljenik u atmosferu, zemlje kao što je Indija su već uveliko zahvaćene prvim talasom klimatskih promena, čime stvaraju šablon onoga što će se desiti, u dogledno vreme, kada talas dođe do obala Evrope i Amerike.

Ključni uslov [za modifikovanje klime] su sprečavanje svetskih konflikata i uspostavljanje trajnog mira, s obzirom na to da je bliska saradnja i konkretno delanje moguće samo kroz mirnu koegzistenciju zemalja sa različitim društvenim sistemima; prekidanje trke u naoružanju i zalaganje za razoružavanje, jer je samo time moguće priuštiti ogromne materijalne resurse koji su potrebni za takve aktivnosti. Jasno je da samo pod tim uslovima možemo da se nadamo da ćemo rešiti globalne probleme savremene civilizacije – R. Vajt

Malo ko je platio cenu industrijalizacije koju je platila Indija. Kao i u slučaju drugih zemalja u razvoju, problem klimatskih promena i ovde je dvojak: nepovoljan geografski položaj čini ovu zemlju podložnom promenljivom vremenu, a nedovoljno razvijena infrastruktura izuzetno otežava prevenciju, odbranu i oporavak. Pored svega ovoga, dohodak preko 600 miliona indijaca zavisi od poljoprivrede, a glavni oblici proizvodnje električne energije, termo i hidroelektrane, oslanjaju se u potpunosti na ključni resurs – vodu. Ovo je veliki problem; količina padavina se smanjila 20% širom Indije, što je do te mere poremetilo proivodnju električne energije, da je u 2016. godini zemlja izgubila četrnaest teravatčasova električne energije, dovoljno da podmiri sve potrebe Šri Lanke za godinu dana. Ali pored nestašica vode, sezona monsuna u Indiji predstavlja drugi ekstrem, a od početka avgusta ove godine, poplave su pogodile 32 miliona ljudi u Indiji, ta zastrašujuća brojka će se samo povećavati.

Zbog oskudice vode, koja je sve veći problem širom Azije, ispoljavaju se zabrinjavajuće tenzije; ideja „klimatskog rata“ možda deluje nategnuta ili distopijska, ali geopolitika koja se odvija u velikom delu južne i centralne Azije čini ga neizbežnim. Uostalom, naučnici su primetili da već sada jedan od četiri eskalacije konflikta u etnički fragmentisanim zemljama koincidira sa klimatskim žrtvama; borbe za resurse su već počele.

Iako se bazen Gang-Bramaputra-Megna smatra bogatim vodom, vremenska i geografska raspodela padavina veoma varira.
Iako se bazen Gang-Bramaputra-Megna smatra bogatim vodom, vremenska i geografska raspodela padavina veoma varira.

A kad je reč o resursima, malo njih može da se meri sa slivom reka Gang-Bramaputra-Megna koji pokriva 174,5 miliona hektara i predstavlja dom za 10% svetske populacije. Kako glečeri Himalaja nastavljaju da se povlače, oskudica vode se pogoršava, dugovečnost rečnih sistema u ovoj regiji postaje nesigurna, a nadmetanje susednih zemalja za ovim resursom očajničko.

Kina, na primer, trenutno gradi više brana u toj regiji, što bi moglo da joj omogući da upravlja vodom za oko 40% svetske populacije. Nauka objašnjava zašto je to tako: do 2050. godine reke koje izviru na Himalajima bi mogle da izgube 10 do 20% svog protoka, a niko ne želi da bude uskraćen. Indijski geopolitički analitičar Brama Čalanej (Brahma Challaney) o ovoj temi kaže sledeće: „Sporovi između Kine i Indije su se promenili sa sporova o zemljištu na sporove o vodi. Voda je novo seme razdora i postaje centralna tema u politici. Samo Kina ima kapacitet da izgradi ove gigantske brane i moć da uguši otpor. Ovo je u suštini rat u kome se ne ispaljuje ni jedan metak“. Treba da se zapitamo – dokle će rat bez municije ostati takav? Ako rat počinje da se prikrada u prvoj fazi štetnih klimatskih promena, ima li onda nade za mir 2100? Ili 2050. godine? Ako će resursa biti još manje a ulozi još veći, koliko možemo imati poverenja da će diplomate i sporazumi osigurati harmoniju na planeti koja se urušava? Ono što je sigurno je da konkretno kultura Zapada, mora da se drastično promeni ako želimo da izbegnemo najgori mogući ishod. To počinje sa analizom kako je industrijalizacija, u saglasju sa neprirodnim ekonomskim modelom uspela da izvitoperi naš odnos sa prirodnim svetom i učini nas slepim za veoma realne reprekusije neograničene potrošnje.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Redpepper.

S engleskog preveo: Matija Jovanović

Prethodni članak

Jatagan mala

Sem Gindin: Ne postoji magični plan koji će nas odvesti u socijalizam

Sledeći članak