Srđan Kovačević: Moramo početi od drugačijeg organizovanja odnosa između nas samih

Srđan Kovačević; Foto: Jadran Boban

Srđan Kovačević; Foto: Jadran Boban

Film Srđana Kovačevića „Oni su jaki koliko smo mi slabi“ prikazan je na izložbi o protivrečnostima jugoslovenskog socijalizma „Gradove smo vam podigli“. Sa autorom smo razgovarali o političkim, edukativnim i pravnim dimenzijama njegovog rada.

Srđan Kovačević je završio studije filmskog snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i radi kao freelance snimatelj i fotograf. Godinama se u svom radu bavi temama značajnim za radnički pokret. U saradnji sa udruženjem BRID iz Zagreba snimio je videe o radničkim borbama i problemu privatizacije. Svoje znanje o video produkciji kroz radionice prenosi i drugim aktivistima i aktivistkinjama u regionu.

Na izložbi „Gradove smo vam podigli“ prikazan je tvoj kratki film o Delavskoj svetovalnici, ali, koliko znam, na njemu i dalje radiš jer planiraš dugometražni film o toj organizaciji. Drugi tvoj film, na kojem takođe nastavljaš raditi, bavi se Ivanečkom tvornicom alatnih strojeva (ITAS). Delavska svetovalnica u Ljubljani pomaže radnicima migrantima koji najčešće stižu u Sloveniju iz BiH i Srbije, dok je ITAS uspešan primer radničkog akcionarstva. Da li je tvoj tematski fokus radničko organizovanje?

Mogao bi reći da je moj trenutni fokus pitanje uspješnosti radničkog organizairanja. Na ovim prostorima su u posljednjih dvadeset-trideset godina dometi takvog rada ograničeni iz raznih razloga i zainteresirali su me primjeri za koje se govori da su uspješni. Naravno tu spadaju i ITAS i Delavska svetovalnica. U masovnim medijima vrlo rijetko možemo vidjeti primjere dobrog radničkog organiziranja i to me zapravo potaklo da odem u Ivanec i Ljubljanu i počnem istraživati. Pitao sam se, ako stavim fokus na analizu uspješnog primjera, da li s tim možemo dobiti više?

Jer moj cilj je prezentirati primjere dobre prakse radničkog organizovanja kako bi širi krug ljudi mogao iz tih primjera učiti i određene aspekte reproducirati na drugim mestima, prenijeti u svoj lokalni kontekst, u svoju lokalnu borbu. Bitno je reći da oba filma nisu još gotova i teško je reći kako će oni točno izgledati ali moja nada jest ta, da drugi radnici mogu iz filma učiti.

Kada smo razgovarali nakon otvaranja izložbe, spomenuo si da je za tebe važno pitanje vlasništva nad filmom. Kako pristupaš tom pitanju? Ko je vlasnik filmova čiji si ti autor?

Osnovna ideja kojom se vodim je da svi koji sudjeluju u proizvodnji filma svojim radom imaju pravo na određeni dio dobiti filma i na dio vlasništva tj. ekonomskih prava. U našim malim kinematografijama država tj. društvo je, najčešći investitor u film preko nacionalnih filmskih fondova i zapravo stvar je vrlo jednostavna; zašto bi na kraju producenti imali sva ekonomska prava na proizvod zajedničkog rada financiran javnim novcem?

Kao autor u pravilu sam svoja autorska prava autorskim ugovorima prepuštao producentima i sad kad sam prvi puta u poziciji režisera pomislio sam hajde da pokušamo napraviti drugačiji model vlasništva nad filmom. Trenutno radimo na pravnom aspektu ideje kolektivnog vlasništva nad filmom o Delavskoj i ITAS-u.

Isečak iz filma o fabrici ITAS

Isečak iz filma o fabrici ITAS

Koliko su ljudi zainteresovani za kolektivno vlasništvo?

Pa danas se rijetko razmišlja o tome, kako općenito u društvu tako i među filmskim autorima i radnicima. Zajedničko je nekako van horizonta razmišljanja što nije ni čudno s obzirom da se privatno poduzetništvo, kompetitvnost i komodifikacija svih društvenih sfera, uključujući i kulturu favoriziraju.

Čini mi se da je tvoj način prikazivanja specifičan ako ga uporedimo sa danas uobičajenim pristupom videu. Kadrovi su dugi, ritam videa nije brz, fokus nije na jednom intrigantnom liku ili na uzbudljivoj akciji.

U oba filma koja radim želio sam snimati opservacijski, jednostavno pratiti što se događa ispred mene. Snimajući Delavsku svetovalnicu želio sam istaknuti upravo njihov rad s ljudima i to mi se u toj recimo sirovoj formi kadra sekvence činilo jednostavnije i iskrenije. Neposrednije se može doživjeti sadržaj. Na neki način korespondira i s njihovim radom, pokazuje suštinu, izravno, bez okolišanja, bez praznih fraza.

Osim toga, deluje mi da je važno da se ljudi naviknu na tvoje prisustvo sa kamerom. Ljudi koje si snimao u Delavskoj svetovalnici su dosta opušteni pred kamerom.

Rad s ljudima u ovakvom pristupu ima svoju specifičnu težinu. Radnici koji dolaze u Delavsku najčešće trebaju pomoć i jedan dio ljudi nije hteo da bude sniman i ja ih naravno ne bih snimao. Nekada bi bila toliko delikatna situacija da bih morao skloniti i sebe i kameru u drugu prostoriju. Veći dio ljudi, međutim, nije imao problem s tim da bude sniman, nekad se dogodi da ljudi baš i žele da njihova priča bude objavljena, vide to kao svojevrsno osnaživanje. Svakako smo svima objasnili zašto snimamo i tražili od njih dopuštenje za objavu.

Isečak iz filma „Oni su jaki koliko smo mi slabi“

Isečak iz filma „Oni su jaki koliko smo mi slabi“

Da li format koji odudara od uobičajenog, naviknutog, smanjuje domet videa?

Mislim da jedan i drugi pristup, i uobičajeni, i ovaj siroviji, sa sobom nosi određenu publiku.

U slučaju Delavske svetovalnice važno mi je pokazati rad svih troje protagonista, i Gorana Zrnića i Laure Orel i Gorana Lukića ali i različite eksploatacijske prakse kroz interakciju s radnicima. Bilo je prijedloga da se samo koncetriram na Zrnića kao filmski najzanimljivijeg lika, no bitnije mi je bilo pokazati određeni tip uspješnog političkog rada. Nema katarze, film može biti samo inspiracija da i drugi ljudi nešto slično pokušaju raditi.

Šta je po tvom mišljenju potrebno na polju videa uraditi iz leve perspektive?

Mislim da je iznimno bitno političko obrazovanje. Jer zanatsko znanje možeš dobiti na mnogo mjesta, od kinoklubova do akademije, možeš se i sam obrazovati, učiti na svojim greškama. Ono čega fali je drugačiji okvir promišljanja od trenutnog poimanja proizvodnje i reprodukcije. Alternativa kapitalističkim odnosima je još bila tu prije 30 godina, sad je potpuno nestala. Bitno je razumjeti suštinu političko ekonomskih odnosa oko nas, tek tada možemo očekivati i progresivne ideje i na filmu.

Dobar primjer obrazovanja je „Politička škola za umjetnike“ udruge Blok iz Zagreba na kojoj sam bio polaznik i u sklopu koje je smo i napravili kratki film „Oni su jaki koliko smo mi slabi“. Naravno, shodno današnjim medijima i obrazovanju teško možemo očekivati nešto više u polju umjetnosti osim reprodukcije trenutnog sistema. Primjerice sistem te ukalupljuje da radiš osobne priče, istražuješ sebe, da se baviš svojom obitelji i slično, recimo da je to dominantna shema pristupa dokumentarnom filmu danas. Možeš se baviti društvenim problemima, ali daj kroz svoju osobnu priču, kroz emocije, prati jednog glavnog lika. Što bi bilo u redu kad bi s druge strane mogli govoriti iz kolektivne pozicije i sistemske perspektive, no ti primjeri su rijetki.

Goran Zrnić daje intervju na otvaranju izložbe; Foto: Srđan Veljović

Goran Zrnić daje intervju na otvaranju izložbe; Foto: Srđan Veljović

Imajući u vidu teme koje biraš odnosno kako razmišljaš o vlasništvu nad film da li vidiš i edukativni i politički potencijal u tvom radu?

Zrnić je jednom napisao u svom uredu u Delavskoj svetovalnici nešto poput Onako kako radiš i kako misliš, tako ti je.

Mislim da moramo početi od drugačijeg organizovanja odnosa između nas samih.

To je to pitanje, što može zajednički rad zapravo proizvesti. Ja mislim da može proizvesti mnogo.

U tom smislu moj rad nije samo proizvoditi filmove, snimati i režirati, moj rad su i odnosi sa svojim kolegama. Ako se uspijemo na drugačiji način organizirati, to je jednako vrijedno kao i sam filmski produkt. Jer, ako mi kontinuirano perpetuiramo kapitalističke odnose među nama dok pokušavamo proizvoditi određenu lijevu politiku u našem radu ili dok pričamo o nekim drugačijim modalitetima organiziranja, šta onda zapravo činimo?

Print

Preporučujemo