Prazne tribine, nigde navijača – privatni profit jedini jača …

Neprestano smenjivanje političkih i ekonomskih moćnika u upravama fudbalskih klubova je dovelo do katastrofalog stanja u ovom sportu u Srbiji. I dok se pojedinci bogate rasprodajom mladih igrača i dizanjem kredita na račun klubova, navijači nemaju šta da gledaju a igrači često nemaju plate. Mnogi spas vide u privatizaciji, jedni se nadaju internacionalnim uspesima uz dobro „gazdovanje“ dok drugi priželjkuju bolje radne i materijalne uslove. Ipak, često se zaboravlja da su klubovi u vlasništvu svih svojih članova, te da bi i sami navijači i igrači mogli i da rukovode svojim klubovima.

Sport je za državu Srbiju stvar od izuzetnog značaja, što potvrđuje i Ustav, koji ga označava kao društvenu vrednost o kojoj se stara država, uređujući i obezbeđujući sistem rada. U Srbiji je koncept razvoja rekreativnog sporta gotovo zapušten, a većina novčanih ulaganja u sport vezana je za klubove koji funkcionišu na profesionalnom nivou. Razlozi za to su brojni: verovanje da se kroz sportske uspehe najbolje predstavlja jedna država (i nacija), strukturama na vlasti je mnogo lakše da kontrolišu protok novca, da profesionalni sport može doneti znatan profit… Međutim, sport nije aktivnost nastala po principu zarade, i postavlja se pitanje kada je ova aktivnost prešla u delatnost za sticanje profita. To je naročito važno ako imamo u vidu da su sportski klubovi u Srbiji prvobitno većinom nastajali kao udruženja. Komercijalizacija je sport tržišno orijentisala, pri čemu su vrlo često sportski motivi bivali potisnuti čisto profitnim, a plemenita strana igre se zaboravljala. Istovremeno, sportisti zbog toga trpe ogromne pritiske i bivaju potpuno dehumanizovani.

Danas u sportu, posebno u fudbalu, imamo kao i u celokupnom društvu veće klasno raslojavanje nego ikada ranije. Čak je i Sepp Blatter, predsednik FIFA-e, koja i sama prilično otvoreno podržava neoliberalne mere u sportu, pre referenduma u Švajcarskoj na kojem se odlučivalo o egalitarnosti plata (tj. da razlika između maksimalne i minimalne plate u državi ne bude veća od 1/12) izjavio da je to velika opasnost za fudbal u toj zemlji i da ukoliko se taj zakon izglasa, „kopačke mogu da se okače o klin“. Desetak najpopularnijih i najbogatijih klubova u Evropi, bez obzira na to što njihova dugovanja stalno rastu, imaju mogućnost da dovedu bilo kog igrača i ponude mu astronomsku platu. Drugi klubovi koji pokušaju s njima da se takmiče bivaju osuđeni na finansijsku propast, o čemu govori i činjenica da je trenutno većina fudbalskih klubova u velikim dugovima. Čak je i pokušaj uvođenja finansijskog fer-pleja, kojim bi se klubovi ograničili da mogu da potroše onoliko koliko zarade, brzo propao, a kažnjeni su gotovo samo mali klubovi iz Istočne Evrope. Stvoren je fudbalski finansijski mehur koji preti da pukne, jer je neodrživ, a klubovi svoje ogromne troškove finansiraju zadužujući se. Postavlja se logično pitanje da li nam je pored ovakve situacije potrebna dalja liberalizacija i najavljena privatizacija sporta?

Ubrzana privatizacija državne imovine u Srbiji polako se privodi kraju, i sada kad je gotovo sva proizvodana delatnost u rukama privatnih vlasnika vrši se sve veći pritisak na javni sektor za upliv privatnog kapitala u delatnosti kao što su: zdravstvo, školstvo, javni prevoz, sport i dr. Sport je jedna od oblasti gde se većina bez mnogo razmišljanja zalaže za privatizaciju klubova. Nakon gotovo svakog slabijeg sportskog rezultata ili incidenta možemo čuti pretnje da će država „zatvoriti slavinu“, kao i da je za naš sport jedino moguće rešenje privatizacija. Ta zamisao se provlači kroz sve vladajuće strukture od 2000. godine do danas, i u medijima gotovo nije moguće čuti drugačije mišljenje ili kritiku mogućeg procesa privatizacije sportskih klubova.

Zagovornici privatizacije fudbalskih klubova kod nas kao glavni argument ističu da bi promena vlasničke strukture doprinela efikasnijem funkcionisanju klubova, te donela upliv svežeg kapitala i omogućila stabilnost klubova.

Trenuto u Super ligi Srbije (najviši rang takmičenja) postoji samo jedan privatni fudbalski klub (FK Čukarički), dok su svi ostali registrovani kao (sportska) udruženja. Klubovi imaju svoje skupštine članova, koji biraju odbore, organe i predsednike, i samo oni mogu na skupštini doneti odluku o promeni načina funkcionisanja. Posebno zabrinjava porast broja ljudi iz vladajućih struktura u skupštinama klubova, koji preuzimaju kontrolu i pripremaju teren za privatizaciju kakva njima odgovara. Upitni su razlozi zašto pojedinci žele da kupe klubove: da li zbog želje za takmičenjem i sportskim uspesima, ili u tome vide neke druge, materijalne koristi? Potencijalni investitori i kupci naših klubova najviše su zainteresovani da ulažu u beogradske klubove, dok niko nije pominjao ulaganje u klubove u Lučanima, Kuli ili Čačku. Jedan od razloga je i to što je kupcima trenutno mnogo interesantnije zemljište kojim klubovi upravljaju, često na dobrim lokacijama. Njegova vrednost premašuje samu vrednost klubova, pa postoji opravdana bojaznost da se ova potencijalna privatizacija ne završi kao veliki broj drugih privatizacija, u kojima je primarna delatnost ugašena a zemljište iskorišćeno u potpuno drugačije svrhe.

Poznat je primer fudbalskog kluba Zemun, koji je ondašnja lokalna vlast „poklonila“ porodici Karić (inače je čest slučaj da u upravama klubova sede ljudi iz političke i ekonomske elite koji nemaju veze sa sportom, i klubove iskorišćavaju za sopstvene interese). Karići su se u klubu koji formalno nije bio privatan ponašali autokratski, otpuštali fudbalske radnike i gomilali dugove. Takođe su iskoristili deo zemljišta neposredno pored stadiona, a u vlasništvu kluba, da tu postave pojačavače za svoju mobilnu mrežu Mobtel. Odlazak Karića iz FK Zemun na inicijaivu navijača, nakon što su blokirali rad kluba i u situaciji da su čak struja i voda bili isključeni, jedan je od tužnih primera šta samovlašće može doneti sportu.

Mnogi navijači i simpatizeri sanjaju kako će nakon privatizacije Partizan i Crvena zvezda postati novi Čelsi ili Mančester Siti. Neodrživost ovakvih poređenja više je nego očigledna. Kao prvo, Čelsi je još od Drugog svetskog rata privatan klub, koji je od onda promenio nekoliko vlasnika, a i Čelsi igra u Engleskoj Premijer ligi, koja je mnogostruko gledanija i profitabilnija od domaće fudbalske lige. Ipak, sve do dolaska Romana Abramoviča na čelo kluba, Čelsi se šetao između prve i druge lige s vrlo retkim uspesima i nagomilanim dugovanjima. Koliko košta uspeh i titula prvaka Evrope videli smo 2012. godine, kada je nakon osvojene titule u Ligi šampiona Abramovič rešio da otpiše dug kluba od preko 700 miliona funti, napravljen u prethodnih osam godina prema njemu. Čelsi je imao sreće što nije završio kao npr. Malaga iz Španije, čiji je vlasnik Abdullah Al Thani, katarski šeik (kakvi se često pominju kao kupci domaćih klubova). On je jednostavno nestao i ostavio klub u blokadi, sa zabranom igranja na evropskim takmičenjima, a igrače bez isplaćenih zarada, što nije radak slučaj i što se događa širom Evrope. Pošto smo ustanovili da zapadnoevropski klubovi nisu baš najbolji primeri za poređenje, možemo se koncentrisati na susedne zemlje, pre svega na Rumuniju, koja je proces privatizacije u sportu izvela skorije i čija nam iskustva mogu biti od koristi.

Nakon pada komunizma i privatizacije klubova koja je usledila, rumunski fudbal je napravio nagli skok na FIFA i UEFA rang listama klubova. Nekoliko godina su rumunski klubovi igrali značajnu ulogu u evropskom fudbalu i dobijali su pohvale sa svih strana. Nakon toga je došao nagli pad i mračno vreme za fudbal u Rumuniji, pa se prošle sezone do nekoliko dana pred početak nacionalne lige nije znalo koliko će klubova uopšte moći da učestvuje. Steaua, bivši prvak Evrope, u toliko je lošoj situaciji da je poslednjih nekoliko mečeva ovaj klub igrao bez imena i grba. Naime, zbog neizmirenih dugovanja prema Vojsci, koja je osnivač kluba, Steaua je ostala bez prava da koristi grb i ime kluba u takmičenjima. Vlasnik ovog kluba poznat je i po drugim kontroverzama ‒ otvoreno podržavanje ekstremne desnice, razne forme diskriminacije i antisemitizma, utaja poreza ‒ zbog čega je završio u zatvoru, ali uprkos tome i dalje čvrstom rukom kontroliše klub.

„Ne zna Franjo kak je nama koji volimo Dinamo“, bila je popularna pesma među navijačima zagrebačkog Dinama tokom devedesetih, kada je Franjo Tuđman u nekoliko navrata menjao ime ovom klubu. Navijači Dinama uspeli su da se izbore za ime svog kluba. Sudbina ekipe Poli iz Temišvara bila je tragičnija: vlasnik je nekoliko puta menjao lokaciju i ime kluba, da bi na kraju 2012. klub raspustio a na njegovo mesto doveo klub iz obližnjeg grada, koji su navijači odlučili da bojkotuju. Ni u drugim rumunskim klubovima situacija nije mnogo bolja; gotovo svi, uprkos promeni vlasničke strukture, imaju finansijske probleme, FIFA ih drži na crnim listama, a plate igračima kasne ili nikada ne budu isplaćene.

Trenutna situacija u domaćem klupskom fudbalu je neodrživa, i nešto treba menjati, ali iz primera smo videli da privatizacija može biti veoma loše rešenje. Potrebno je otvorenost za drugačiji pristup rešavanju ovog pitanja. A da postoje i drugačija rešenja za upravljanje klubom možemo videti na primeru splitskog Hajduka. Navijači ovog kluba svojom borbom pokazuju da ima nade. Pre nekoliko godina uspeli su da povrate svoj klub nakon što su ga različiti pojedinci godinama iscrpljivali. Trenutno klubom upravlja skupština registrovanih navijača, koja insistira na demokratičnosti i izborima postavlja upravni odbor. Sada pokušavaju slične principe da implementiraju u fudbalski savez. Ovo bi moglo da posluži kao ideja vodilja kada dođe na red restrukturiranje domaćih fudbalskih klubova, koje nas uskoro očekuje. Ako je fraza da se fudbal igra zbog navijača tačna, onda bi navijači trebalo da budu ti koji će kontrolisati i voditi klubove.

Prethodni članak

Poglavlje 27: zaštita životne sredine na kredit

Magacin u Kraljevića Marka

Sledeći članak