Bauk socijalizma kruži SAD-om

Donald Tramp; Foto: Gage Skidmore / Flickr

Kako aktuelna istraživanja javnog mnjenja u SAD pokazuju, sve je veći broj mladih kojima je socijalizam željeno društveno uređenje. Isto tako, istraživanja pokazuju da uprkos širenju takvih ideja, malo šta strukturno može da se uradi po pitanju imperijalističke i antisocijalističke spoljne politike SAD.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Novosti.

Iz govora o stanju nacije koji je početkom veljače (februara) održao američki predsjednik Donald Trump, u medijima je najčešće citirana izjava u kojoj se predsjednik obračunava sa socijalizmom. Ako je suditi po takvoj reakciji medija, Trumpov obračun s tim društvenim uređenjem doživljen je kao sukus cijelog obraćanja. U njemu su sadržana objašnjenja za njegove unutarnje i vanjske političke poteze, ali i određene zebnje njega i sve usamljenije oligarhije kojoj se tim govorom obraćao i čiji su mu predstavnici u kongresu uzvraćali pljeskanjem i skandiranjem „USA!“, „Mi stojimo uz narod Venezuele u njihovoj plemenitoj borbi“, rekao je Trump, „i osuđujemo brutalnost Madurovog režima, čije su socijalističke politike tu zemlju pretvorile iz najbogatije u Južnoj Americi u državu posvemašnjeg siromaštva i očaja.“ „Ovdje u SAD-u uznemireni smo novim pozivima za uvođenjem socijalizma“, nadovezao se odmah potom, „Amerika je utemeljena na slobodi i neovisnosti, a ne na prisili, dominaciji i kontroli. Rođeni smo slobodni i ostat ćemo slobodni. Večeras potvrđujemo našu odluku da Amerika nikad neće biti socijalistička zemlja“, poentirao je na kraju, na što su zastupnici ustali, gromoglasno odobravajući proklamaciju u koju ni sami više ne mogu biti sigurni. Jer kada se ovaj govor sagleda u širem kontekstu, onom tekućeg državnog udara koji Trumpovi jastrebovi organiziraju u Venezueli, postaje razvidno da je bauk socijalizma postao opsesija njegove administracije. Čini im se da izviruje iz svake rupe, u zemlji i izvan nje, pa dok ga pokušavaju zatrti u svom latinskoameričkom dvorištu, on na sve strane otvara pukotine u do jučer zabetoniranom konsenzusu.

Taj govor pokazuje i da Trumpova avantura u Venezueli nije samo stvar pohlepe za tamošnjim resursima, što nitko ni ne pokušava prikriti. Ona je jednako tako i ideološka ofenziva protiv rastuće prijetnje establišmentu na domaćem terenu, zbog čega je potrebno neprestano demonizirati „opasne ideje“ koje su prestale biti tabu pa im se sada smije izgovoriti ime. Najavljujući prije nekoliko mjeseci državni udar u Venezueli, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton nazvao je vlade Venezuele, Kube i Nikaragve „trojkom tiranije”, „destruktivnim silama represije, socijalizma i totalitarizma”, „trokutom terora“ i „odvratnom koljevkom komunizma na zapadnoj hemisferi“. Ova bombastična i pretjerano ostrašćena argumentacija nadolazeće agresije na suverenu državu mogla bi se stoga tumačiti na isti način, kao izraz straha elita da se iz njihove vlastite zemlje pomalja nešto što želi poljuljati temelje nekontrolirane moći i enormnog bogatstva kojima su ovladali.

Najsvježiji pokušaj te ugroze niz je recentnih prijedloga kojima je cilj stvoriti osnove za pravedniju redistribuciju bogatstva putem poreznih reformi kako bi se izdvajanja najbogatijih povećala i iskoristila za financiranje politika koje bi išle u korist većine. Najradikalniji prijedlog došao je od njujorške kongresnice Alexandrije Ocasio-Cortez, pripadnice lijevog krila Demokratske stranke, 28-godišnjakinje koja se deklarira kao demokratska socijalistkinja. Ocasio-Cortez izašla je nedavno s dva prijedloga, jednim koji se odnosi na poreze i takozvanim Zelenim novim dogovorom (Green New Deal). Oba prijedloga pripadnici establišmenta iz obje stranke odbacili su kao ekstremne i neprovedive, no unatoč tome ispitivanja javnog mnijenja pokazala su da oba uživaju podršku većine birača. Ocasio-Cortez iznijela je prijedlog o progresivnom oporezivanju na dohodak iznad deset milijuna dolara do maksimalnih 70 posto. Objašnjavajući prijedlog na televiziji, rekla je da je on „porezna interpretacija pitanja o tome do koje razine živimo u pretjeranom obilju i u kakvom društvu želimo živjeti; želimo li živjeti u društvu u kojemu milijarderi imaju vlastite privatne Uber heliodrome, dok drugi rade 80 sati tjedno i ne mogu prehraniti djecu“.

Alexandrija Ocasio-Cortez; Foto: Mark Dillman / Wikipedia

Posljednjeg dana siječnja sa svojim prijedlogom porezne reforme izašao je i neovisni senator Bernie Sanders, bivši predsjednički kandidat koji je popularizirao demokratski socijalizam i s kojim su povezani najeksponiraniji mlađi aktivisti, pa tako i Ocasio-Cortez. Sandersov prijedlog nazvan Zakon za 99,8 posto i formuliran uz pomoć francuskog ekonomista ThomasaPikettyja odnosi se na nepokretnu imovinu, odnosno njezino nasljeđivanje, pa predlaže također progresivnu stopu koja bi se odnosila samo na 0,2 posto najbogatijih Amerikanaca. Nasljedstva vrijedna manje od 3,5 milijuna dolara bila bi iz nje izuzeta, a iznad te vrijednosti predviđena su četiri razreda od kojih je najviši 77 posto za nasljedstva vrjednija od milijarde dolara. Sličan porezni sistem, pišu američki mediji, bio je na snazi između 1941. i 1976. godine, a njime bi se u deset godina prikupilo više od 200 milijardi dolara kojima bi se mogle financirati politike poput zdravstvenog osiguranja za građane koji ga nemaju.

Sa svojim prijedlogom oporezivanja imovine izašla je i stožerna članica Demokratske stranke Elizabeth Warren, koja je nedavno najavila svoju kandidaturu na sljedećim predsjedničkim izborima. Ona se odlučila za znatno bezbolniju varijantu od dva posto federalnog poreza na iznose iznad 50 milijuna dolara i jedan postotni poen više za iznose iznad milijarde dolara. Republikanci su, međutim, u isto vrijeme predložili dijametralno suprotno od onoga što je zatražio Bernie Sanders, naime potpuno ukidanje poreza na nasljeđivanje, i to nakon što su 2017. godine već donijeli zakon kojim su udvostručili dotadašnji neoporezivi iznos sa 5,35 na 11,2 milijuna dolara za pojedince i 20 milijuna dolara za parove. Da su republikanci sve manje u doticaju sa stvarnošću, štoviše da ni ofucane usporedbe ovih prijedloga sa „socijalističkom Venezuelom“ baš i nemaju efekta, potvrdilo je nekoliko ispitivanja javnog mnijenja prema kojima su prijedlozi demokrata iznimno popularni. Anketa portala Politico i agencije Morning Consult pokazala je tako da najblaži prijedlog, onaj Elizabeth Warren, podržava 61 posto ispitanih, a onaj Ocasio-Cortez 45 posto, dok je u anketi portala Hill i agencije Harris Poll prijedlog Ocasio-Cortez podržalo 59 posto ispitanih. Većina ispitanih (63 posto) smatra i da bogati plaćaju premalo poreza, a ideju većeg oporezivanja birači Republikanske stranke podržavaju samo malo manje nego birači demokrata.

Negdje u isto vrijeme Ocasio-Cortez oglasila se i sa Zelenim novim dogovorom, planom kojemu je cilj zaustaviti posljedice globalnog zatopljenja putem „potpune dekarbonizacije ekonomije“ i stopostotnog prelaska na obnovljive izvore energije, uz velike javne investicije koje bi dovele do stvaranja novih radnih mjesta u zelenim industrijama i uz mjere kojima bi se osiguralo da teret tranzicije ne padne na leđa najsiromašnijih. Taj prijedlog, očekivano, nije naišao na podršku vođstva Demokratske stranke, jer je u njemu također sadržana mogućnost rebalansa društvene moći putem ukidanja najprofitabilnijih industrija i pravednije raspodjele troškova ekološke transformacije ekonomije. Dapače, demokrati su prijedlog Ocasio-Cortez poklopili bezubim protuprijedlogom o osnivanju odbora za promišljanje klimatskih promjena i njihovih rješenja, tijela koje neće imati nikakve ovlasti niti će biti sastavljeno – kako je ona inzistirala – od članova koji ne primaju donacije od industrije fosilnih goriva. Osim ovih poreznih prijedloga, u Americi je u posljednjih godinu ili dvije dana zabilježena i svojevrsna eksplozija samoniklih pokreta otpora prema elitama, a sve više istraživanja pokazuje i da birači, naročito pripadnici mlađih generacija, više od kapitalizma preferiraju ono što podrazumijevaju pod socijalizmom.

Već 2014. godine istraživanje agencije Reason-Rupe pokazalo je da 58 posto mladih između 18 i 24 „ima pozitivan stav prema socijalizmu“. Gallupovo istraživanje iz 2016. pokazalo je da tako razmišlja 55 posto milenijalaca, a istraživanje iste agencije iz 2018. da se pozitivan stav o kapitalizmu među mladima u osam godina smanjio sa 68 na 45 posto. U analizama ovih statistika napominje se, međutim, da mladi socijalizam uglavnom ne doživljavaju kao sistem u kojemu je država vlasnik sredstava za proizvodnju, već im se prije svega sviđaju ideje solidarnosti, jednakosti, većih poreza i jake socijalne države.

Ipak, već i samo spominjanje većeg oporezivanja bogatih dovoljno je da se bude proglašen socijalistom, a među progresivnim aktivistima opći je stav da između republikanaca i demokrata po tom pitanju nema suštinske razlike. Grupa članova kampanje Bernieja Sandersa stoga je početkom 2017. osnovala Pokret za narodnu stranku kako bi pokušala odozdo izgraditi progresivnu političku organizaciju s jakom bazom i neovisnu o korporativnim donacijama. Tu bi pak ulogu naročito trebalo odigrati povezivanje sa sindikatima i lokalnim organizacijama, koji bilježe sve veći broj različitih pobjeda putem štrajkova i drugih akcija ili preuzimanja vlasti na nižim razinama.

U dvjema rezolucijama iz 2017. godine Američka federacija rada i Kongres industrijskih organizacija (AFL-CIO), koja broji 12,5 milijuna članova, također je izrazila mišljenje da obje vodeće stranke „unaprjeđuju interese Wall Streeta, a unazađuju interese radnika“, zbog čega su „prošla vremena kada se moglo pasivno zadovoljavati manjim zlom od dvije zle politike“. Ovakve organizacije prirodne su saveznice svake buduće progresivne stranke, a sindikalni pokret ojačao je, umjesto da oslabi, nakon prošlogodišnjeg pokušaja konzervativnog Vrhovnog suda, u parnici sponzoriranoj od strane notornih industrijalaca braće Koch, da izvrši udar na ljudske i financijske resurse sindikata javne uprave.

Naime, kako su Novosti tada pisale, ideja je bila pozivanjem na ustav ukinuti obavezu plaćanja sindikalne članarine pa su se predviđale katastrofalne posljedice ove odluke, no ispalo je obratno. Američka federacija učitelja, primjerice, očekivala je 30-postotno smanjenje prihoda, ali su umjesto toga dobili 88.500 novih članova (sada imaju 1,7 milijuna). Porast članstva, pa time i prihoda zabilježilo je i Nacionalno obrazovno udruženje i sindikat zaposlenika u javnoj upravi, a tako osnažene organizacije postale su aktivnije i uspješnije u svojim akcijama. Progresivne organizacije za sada nisu zainteresirane za nacionalne izbore, između ostalog i zato što im je sudjelovanje u njima financijski nedostupno. No isto tako Sandersova kandidatura, koju je osujetio demokratski establišment, pokazala je da Sanders, čak i da je postao predsjednik, ne bi mogao provesti dubinske promjene jer iza sebe ne bi imao podršku ni stranačke strukture ni ijedne druge moćne društvene skupine.

Prethodni članak

Na današnji dan Srbija je dobila status kandidata za pristupanje EU

Biće novih autobusa, ali nema vozača

Sledeći članak