Jedna od glavnih poruka predstavnika političke platforme Možemo! u kampanji za lokalne izbore u Zagrebu glasi: ovi izbori su povijesni. Ta konstatacija nije pretjerivanje samo sa svrhom privlačenja birača koji ne izlaze na izbore koji nisu „povijesni“. Radi se o (samo)procjeni koja stoji barem iz dva razloga. Prvi se odnosi na političko okončanje vladavine Milana Bandića glavnim gradom Hrvatske koje je trajalo dva desetljeća. Političko okončanje je „olakšano“ Bandićevom smrću prije nekoliko mjeseci, ali isti scenarij bi se dogodio i da je Bandić poživio. Drugi razlog krije se u tome što će politička opcija koja se nominalno nalazi lijevo od Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP) preuzeti jednu od ključnih poluga vlasti u državi: gradonačelničko mjesto u Zagrebu.
Lokalni izbori se u prevladavajućem tumačenju uglavnom doživljavaju kao najpreciznije ankete koje nam pokazuju kako izgledaju aktualni trendovi popularnosti stranaka. Premda u tom tumačenju postoji dimenzija istine, ono ipak ne uzima u obzir lokalne specifičnosti i zahtjevnost njihova prijevoda na nacionalni nivo. Najočitija nedostatnost tumačenja postaje vidljiva odmah nakon objave rezultata: uglavnom je vrlo teško razabrati tko je ukupni pobjednik. Vrijedi li više pobjeda u sedam općina srednje veličine od pobjede u dva grada srednje veličine? Koliko više vrijedi preuzimanje od zadržavanja vlasti? Sve te muke postizborne političke aritmetike sugeriraju da se i u najavi izbora produktivnije fokusirati na pojedine gradove ili općine nego na ukupnu sliku. Naprosto se radi o prezahtjevnoj računici koja teško može donijeti precizan rezultat: otprilike kao da zbrajate različite valute tako da samo naslućivate tečajne odnose među njima.
Zbog toga ćemo se u ovoj najavi lokalnih izbora u Hrvatskoj fokusirati na politički rad i očekivanja platforme Možemo! u Zagrebu. Dodatni razlozi leže i u tome što nigdje drugdje neće ostvariti ni približno sličan rezultat, a teško je i za prognozirati gdje će uopće prijeći prag i imati svoje predstavnike u skupštinama i vijećima. Sam taj raskorak svjedoči i putanji nastanka platforme koja je zapravo nacionalna realizacija stranke Zagreb je naš! (ZJN). ZJN je u koaliciji znanoj kao zeleno-lijeva osvojio četiri mjesta u zagrebačkoj Gradskoj skupštini na izborima 2017. godine čime je i započeo elektoralni put te političke opcije. Nastavljen je pod imenom Možemo! u sličnom koalicijskom aranžmanu koji je rezultirao sa sedam zastupnika u parlamentu na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima. Pored tog samog raskoraka, važno je istaknuti da rast popularnosti i način političke profilacije platforme dosta toga duguju specifičnom kontekstu zagrebačke politike posljednjih desetljeća – ili, preciznije, pametnoj političkoj „eksploataciji“ tog konteksta obilježenog dugotrajnom Bandićevom vladavinom.
U ovoj najavi ćemo se pozabaviti trima aspektima priče naslova „Možemo! osvaja vlast u Zagrebu“. Prvi se tiče samog političko-ideološkog sadržaja programa platforme, drugi političkih reakcija protivnika, a treći izazova koji predstoje nakon osvajanja vlasti.
Zeleni izvana, crveni iznutra?
Pomenuti su aspekti, dakako, povezani zbog same prirode političke dinamike. No, njihovo bolje razumijevanja iziskuje izdvojene naglaske. Pa krenimo od samog naziva političke platforme. Možemo! je doslovni prijevod španjolskog Podemosa što dovoljno govori o političkim uzorima. Dakle, po političko-ideološkom sadržaju Možemo! spada, grubo rečeno, u socijaldemokraciju nakon smrti socijaldemokracije – zadržane su osnovne vrijednosti europske socijaldemokracije prije neoliberalnog zaokreta, ali bez ambicije predstavljanja određene društvene skupine, preciznije radničke klase. Također, itekako su zastupljeni rodna ravnopravnost i borba za prava LGBTIQ osoba kao centralne vrijednosti. Ipak, za razliku od svog „onomastičkog“ uzora, Možemo! prilično zazire od populizma, kako god ga definirali, i svoj imidž u velikoj mjeri gradi na racionalno-tehnokratskim kapacitetima.
Međutim, to ne znači da se radi o zatvorenoj skupini stručnjaka. U izradi programa za ove izbore sudjelovalo je na desetke ljudi, a na ankete koje čine oslonac programa odgovorile su tisuće građana Zagreba. Dakle, itekako je prisutno izravno osluškivanje volje građana i na terenu su se stekli uvjeti masovnije podrške. Pored te razlike u odnosu na uzore, kao bitnu valja istaknuti i onu koja se tiče presudne usmjerenosti na ekološka pitanja.
Možemo! svoju političku viziju, barem eksplicitno, ne zasniva na društvenom konfliktu i posljedičnom političkom zastupanju jedne od strana u tom sukobu. Osim ako nije riječ o konfliktu između javnog interesa i korupcije, ali tu je riječ o konfliktu u kojem će svatko nominalno odabrati istu stranu. Njihova vizija upravljanja zasniva se na racionalnoj argumentaciji i ekspertizi koja će u konačnici rezultirati pravednijim društvom u interesu svih njegovih članova bez obzira na klasnu pripadnost. U njihovom programu ne izostaju povećanja prava radnika, jačanje uloge sindikata, progresivno oporezivanje i smanjivanje ekonomskih nejednakosti, međutim, ona nisu artikulirana kroz nužni politički sukob već kroz učinkovito rješenje kojem se ne mogu pronaći ekonomske ili logičke mane.
Pitanje je, dakle, radi li se o prilagodbi političkih pozicija nepovoljnoj ideološkoj klimi koja sukob rada i kapitala smješta u ladicu arhaizama ili o „iskrenom“ političkom stavu. Vjerojatno se radi o kombinaciji ovisno koju „frakciju“ u platformi pitate. A nije nezanemariv ni broj članova, a pogotovo simpatizera izrazito liberalnog usmjerenja.
Svakome iole upućenom u povijest djelovanja lijevih političkih stranaka je jasno da retoričko zaobilaženje tog sukoba nije održiva taktika, pogotovo ako je osvajanje vlasti nadomak. Bez obzira na to kakav bio odgovor na prethodno pitanje. Premda su sudjelovali i na parlamentarnim izborima, Možemo! je i dalje u javnoj percepciji značajno obilježeno gradskim i komunalnim pitanjima. A uvriježeni stav o tim pitanjima glasi da ona nisu ideološka ili bar da nisu u tolikoj mjeri kao politička pitanja na nacionalnoj razini.
Drugim riječima, regulacija prometa ili odlaganja otpada rješavaju se racionalnim rješenjima kojima se može protiviti samo netko s koruptivnim interesima. Takav imidž „gradske stranke“ donio je platformi svojevrsnu zaštitu od prekomjernog izlaganja „vrućim“ temama. Uz status najuvjerljivije opcije u borbi protiv korupcije u Bandićevoj vladavini gradom, Možemo! si je moglo dopustiti privilegiju manjeg političkog rizika. I po pitanju opće popularnosti i po pitanju eventualnih unutarnjih raskola.
Druga brana od prisiljavanja na izraženiju političku profilaciju je etiketa zelene stranke. U hrvatskom političkom prostoru bavljenje ekologijom se dominantno i dalje smatra svojevrsnim hobijem, a ne ozbiljnim političkim angažmanom. I kao takve zelene stranke ne predstavljaju pravu opasnost. Međutim, konkurencija na desnici je „prozrela“ manipulaciju. I tu dolazimo do najavljenog drugog aspekta. Među gradonačelničkim kandidatima desnice postala je popularna „teorija lubenice“. A ona kaže da su Tomislav Tomašević, kandidat za gradonačelnika Zgreba i platforma Možemo! poput lubenice: zeleni izvana, crveni iznutra.
U prilog efikasnosti te metafore podastiru se brojni „dokazi“. Tako je Tomašević istovremeno ekstremni komunist koji želi stvoriti novu Jugoslaviju i plaćenik stranog i domaćeg kapitala. Doduše, plivanje u takvim kontradikcijama desnici nije strano još od međuratne antisemitske epizode kad su Židovi bili i prljavi bankari i boljševici.
Zbog tog prokazivačkog napora s desnice kampanja povremeno liči na komediju zabune. Desnica svim silama nastoji dokazati da iza platforme stoje ortodoksni komunisti, dok Možemo! intenzivno sterilizira retoriku i poruke kako ih se nikako ne bi moglo dovesti u vezu s bilo kakvim „crvenilom“. A ta je komedija zabuna dovela i do poprilične ironije. Prošle je godine platforma raskinula koaliciju s Radničkom frontom s kojom je izašla na prethodne lokalne i na parlamentarne izbore. Ovdje se nećemo upuštati u razloge prekida već ćemo samo napomenuti da je Radnička fronta koaliciji davala znatniji ljevičarski štih i tako „omogućila“ platformi da sama ne mora raditi na tome.
Nakon razvrgavanja koalicije, Možemo! se, barem u očima simpatizera naglašenije lijeve orijentacije, našlo u opasnosti da postane još jedna generička stranka centra koja se bori protiv korupcije. Ta je opasnost tinjala i prije, često se moglo čuti na ulici i u usputnim razgovorima da relevantan broj ljudi ne vidi presudnu razliku između Možemo! i Pametnog, eksplicitno liberalne stranke centra. Međutim, kako kampanja odmiče, kandidati desnice su „zamijenili“ Radničku frontu u koaliciji: oni svojim bizarnim optužbama platformi daju onaj neophodni lijevi štih.
Da li Možemo! zaista može upravljati Zagrebom?
No, treći aspekt ove naše priče će i komediju zabune i ironiju učiniti izlišnima jer obnašanje vlasti nije festival književnih postupaka i žanrova. Prema svim relevantnim rezultatima istraživanja javnog mnijenja Tomašević je izraziti favorit u utrci za gradonačelnika. Morat će u drugi krug, ali moralo bi se dogoditi čudo neviđenih razmjera da mu gradonačelnička fotelja pobjegne. Njegovi postoci u prvom krugu variraju između 35 i 40%, a oni liste za skupštinu između 30 i 35%. Sasvim je izvjesno da platforma neće imati većinu u skupštini i da će morati koalirati s nekim, najvjerojatnije sa SDP-om.
Bez obzira na prirodu postizbornog koalicijskog raspleta, platforma i Tomašević će se sresti s nekoliko fundamentalnih izazova. Prvi se tiče zatečenog klupka klijentelističkih interesa naslijeđenih iz perioda Bandićeve vladavine, a pogotovo interesa firmi kojima se kroz taj period pogodovalo. Oni sigurno neće sjediti mirno skrštenih ruku i gledati kako ostaju bez do sada garantiranog plijena. Ne možemo predvidjeti prirodu tih predstojećih okršaja, ali zasigurno se neće voditi argumentima. Najveća snaga platforme u tom izazovu bit će masovna podrška koja se stekla predizbornim organizacijskim radom na terenu. Ako se ostane u žanru zakulisnih igara i nadmudrivanja teško će se provesti najavljeni planovi demokratizacije upravljanja.
I dok bi taj izazov mogao pridonijeti koheziji i stabilizaciji podrške, neminovno izraženije političko „autanje“ u bilo kojem smjeru koje vlast sa sobom nosi moglo bi donijeti određeni vid raskola među simpatizerima i biračima koje u grubo možemo podijeliti na lijeve i liberalne. Liberalni jesu u većini, ali ako dođe do izrazitijeg razočaranja lijevih birača, Možemo! bi se moglo pretvoriti u još samo jednu liberalno-tehnokratsku stranku koja na antikorupcijskom valu može dobiti samo jedan mandat na vlasti.
Zasad, pored organizacijskog rada, postoje i uvjerljivi kadrovski jamci da se to neće dogoditi. No, vlast sa sobom nosi izazove koji često nadmašuju integritet kadrova. Bilo kako bilo, ovo je najveći iskorak ljevice na ovim prostorima u posljednjih tridesetak godina i naša je dužnost da pomognemo kako znamo i umijemo – od terena do drugarske kritike.
