Rad šteti mentalnom zdravlju

Foto: Matija Jovanović / Mašina
Foto: Matija Jovanović / Mašina

Fleksibilizacija rada daje svoje plodove. Više od polovine zaposlenih u Srbiji angažovano je na privremeno povremenim poslovima, a ona manjina sa ugovorima na neodređeno izložena je rastućem riziku od gubitka posla. Rad je sve manje izvor sredstava za zadovoljenje ljudskih potreba, a sve više generator stresa.

Posao je izuzetno značajan i za one koji ga imaju i za one koji ga nemaju. Za prve zato što im omogućava da zadovolje svoje egzistencijalne, socijalne i psihološke potrebe; a za druge zbog odsustva mogućnosti da te svoje potrebe zadovolje.

Međutim, između prvih i drugih postoje ljudi koje statistika smatra zaposlenima, a koji su neprekidno na klackalici između zaposlenosti i nezaposlenosti: rad na određeno, privremeni rad, povremeni rad, rad s nepunim radnim vremenom, rad od kuće, rad po pozivu, rad na crno, samozaposlenost bez zaposlenih. Klackalicu pomera neizvesnost: da li će i koliko dugo imati posao, da li će od zarade koju dobiju skrpiti kraj s krajem, kako će i od čega živeti kada dođe vreme za penziju… Njihovo stanje je neizvesnost. Prekarnost.

Šta je prekarnost, kakve su njene razmere u Srbiji i kakve posledice prekarni rad ostavlja na psihofizičko zdravlje prekarnih radnika/ca pitanja su na koja ćemo pokušati da odgovorimo ovim tekstom.

Savremeno lice rada

Neoliberalni koncept razvoja proizveo je ogromnu eksploataciju sveta rada, velika socijalna i klasna raslojavanja, otpuštanje s posla, nezaposlenost, prekarizaciju, privatizaciju javnih službi, uništavanje svih kolektivnih institucija socijalne države, razaranje osvojenih standarda u oblasti radnog i socijalnog zakonodavstva, pad kvaliteta života većine stanovnika, marginalizaciju uloge sindikata i levice, podređivanje nacionalnih država zahtevima ekonomske slobode i interesima transnacionalnih kompanija, tj. procesima globalizacije.

Prekarizacija rada postaje predmet interesovanja stručne javnosti krajem osamdesetih godina prošlog veka, kada je Međunarodna organizacija rada prepoznala potrebu da se definiše koncept fleksibilnosti i proceni njen uticaj kako bi se pronašli načini za efikasniju borbu protiv nezaposlenosti i nesigurnosti na poslu. Prekarni rad je tada definisan kao atipičan, nestandardan, onaj koji odstupa od standardne zaposlenosti (rada s punim radnim vremenom na neodređeno vreme kod jednog poslodavca).

Potreba za preciznijim određenjem prekarnog rada dovela je do definisanja dimenzija prekarnosti,1 tako da su prekarni poslovi: oni ograničenog trajanja ili oni kod kojih postoji visok rizik od gubitka posla; oni koje nedostatak individualne ili kolektivne kontrole nad radnim uslovima, tempom rada i zaradom čine nesigurnim poslovima; poslovi s niskim nivoom zaštite radnih prava i socijalne zaštite; slabo plaćeni poslovi povezani sa siromaštvom i socijalnom isključenošću.

Vremenska, organizaciona, socijalna i ekonomska dimenzija čine koncept prekarnosti multidimenzionalnim, te on uključuje nestabilnost, manjak zaštite, nesigurnost i socijalnu ili ekonomsku ranjivost. Važnost procene prekarnosti preko navedenih dimenzija dobija na značenju ukoliko se sagledaju u kontekstu različitih društava, institucionalnih okvira tržišta rada, pravnih, političkih i ekonomskih mera zaštite radnika i privredne strukture. Po definiciji, prekarni rad je suprotnost (opozit) dostojanstvenom radu.

Sistemska prekarizacija

Fenomen prekarne zaposlenosti ili prekarnog rada na našim prostorima nedovoljno je (pre)poznat i u javnosti i među istraživačima,2 ali je praksa prekarnog rada i prekarnog zapošljavanja veoma raširena. Podaci zvanične statistike tržišta rada Srbije ukazuju na povećanje učešća nestandardnih oblika rada. U odnosu na 2011, učešće zaposlenih radnika sa ugovorom na neodređeno vreme palo je sa 87,5% na 76,3% u 2016, a u ukupnom broju zaposlenih činili su tek polovinu. Nezaposleni prihvataju ovakav način angažovanja jer je alternativa nezaposlenost (90,4% zaposlenih na određeno vreme ne može da nađe posao na neodređeno vreme; od 42.825 zaposlenih sa evidencije u avgustu 2017, prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje, 63% je angažovano na privremenim i povremenim poslovima, 25% je zasnovalo radni odnos na određeno vreme, a samo 11% je zasnovalo radni odnos na neodređeno).

Prekarni rad je i uzrok nezaposlenosti ‒ većina nezaposlenih (73%) ima radno iskustvo, a radni odnos im je prestao jer su obavljali privremene/sezonske poslove (119.300), ili su dobili otkaz (117.500). U visokom riziku od prekarnosti je više od pola miliona zaposlenih u neformalnom sektoru zbog niskih zarada (ili neplaćenog rada u slučaju članova domaćinstva koji pomažu), odsustva socijalne zaštite i zaštite radnih prava.

Međutim, i zaposleni koji rade na neodređeno vreme sve više su izloženi prekarnosti pre svega zbog rizika od gubitka posla i zarada koje nisu dovoljne da se podmire egzistencijalne potrebe.3 Još nezavršeno restrukturiranje u javnim preduzećima, racionalizacija javnog sektora kao i donošenje Zakona o zaposlenima u javnim službama dodatno će umanjiti radna prava zaposlenih (ovde) i povećati percepciju nesigurnosti u sektoru koji se donedavno smatrao oazom zaštićenih.

Posledice po život radnika i radnica

Statistika nam daje tek delimičan uvid u problem prekarnosti: empirijski (referirajući na činjenice i podatke) i evaluativni (referirajući na odstupanja od norme u terminima prava, legislative rada i socijalne zaštite). Ono što se ne vidi jeste čovek, prekarni radnik/ca, posledice koje trpi ne samo on/ona nego i njegova/njena porodica, a za takav uvid je potrebna psihološka perspektiva, odnosno fokus na individualno iskustvo.

Prekarni rad osujećuje zadovoljenje bazičnih (fiziološke potrebe i potreba za sigurnošću) i psiholoških (pripadanje, samopoštovanje i samoostvarenje) potreba čoveka.4 Niske zarade nedovoljne da obezbede egzistencijalne potrebe (hrana, stan, lekovi), neizvesnost u pogledu trajanja zaposlenja i strah od mogućeg gubitka posla, nemogućnost kontrole nad radom predstavljaju stalni izvor stresa, koji za posledicu ima narušavanje fizičkog i psihičkog zdravlja. Brojna istraživanja ukazuju na vezu između posla i blagostanja pojedinca: zadovoljstvo poslom povezano je sa životnim zadovoljstvom, srećom i manje psihičkih problema; finansijske brige pogoršavaju stanje kod osoba s mentalnim bolestima; ukoliko posao narušava ravnotežu porodičnog života, javljaju se anksioznost, depresija i alkoholizam; nezaposleni u dvostruko većem broju pate od mentalnih bolesti, imaju viši rizik od srčanog i moždanog udara, češće pate od depresije i anksioznosti, sniženo im je samopouzdanje.

Međutim, nije svaki posao bolji od nezaposlenosti, kako nas uveravaju ne samo tvorci politika zapošljavanja već i stručnjaci u oblasti upravljanja ljudskim resursima. I jedni i drugi traže načine da (ne)zaposlene „poprave“ kako bi bili manji trošak za poslodavca ili državu. Za njih su ljudi resurs, a kapital moć. Longitudinalno istraživanje5 razlika u mentalnom zdravlju (anksioznost, depresija, kontrola ponašanja, pozitivne emocije i generalni distres) nezaposlenih i zaposlenih pokazuje da psihosocijalne karakteristike posla utiču na zdravlje: kada se uzme u obzir kvalitet posla (nivo kontrole, zahtevnost i složenost zadataka, sigurnost posla i adekvatnost zarada) između nezaposlenih i zaposlenih na nekvalitetnim poslovima, ne postoje razlike, ili su nezaposleni boljeg mentalnog zdravlja nego zaposleni na nekvalitetnim poslovima. Kvalitet posla je ključni faktor u predviđanju mentalnog zdravlja – mentalno zdravlje se poboljšalo kod onih nezaposlenih koji su se zaposlili na kvalitetnom poslu, ali se pogoršalo kod onih nezaposlenih koji su se zaposlili na nekvalitetnim poslovima.

Rezultati istraživanja demantuju tvrdnje da je bilo kakav posao bolji nego nikakav jer omogućuje ekonomski i socijalni razvoj, pa autori zaključuju da je psihosocijalni kvalitet posla ključni faktor koji treba uzeti u obzir prilikom pravljenja i implementacije politika zapošljavanja i socijalne zaštite.

Kreatori politika zapošljavanja u Srbiji ne samo da u svojim analizama ne prepoznaju problem prekarnog rada već svojim merama doprinose prekarizaciji. Tako autori Nacionalne strategije zapošljavanja za period 2011–2020. fleksibilizaciju rada žena, rad s nepunim radnim vremenom i rad od kuće vide kao način povećanja zaposlenosti žena, ali i način za „moguće povećanje nataliteta zbog boljeg usklađivanja zahteva posla i porodičnog života“(!) (str. 39). Nacionalnim akcionim planom zapošljavanja koji vlada donosi na godišnjem nivoa, a koji realizuje Nacionalna služba za zapošljavanje, predviđaju se subvencije za poslodavce koji angažuju nezaposlene najduže četiri meseca na javnim radovima, po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima uz mesečnu naknadu nižu od minimalne zarade (18.000 dinara), nezaposleni na stručnoj praksi (do šest meseci) primaju mesečnu pomoć od 12.000 (završena srednja škola) do 16.000 (završen fakultet), pri čemu ne zasnivaju radni odnos niti imaju socijalnu zaštitu.

Prekarizovano radništvo u Srbiji, nevidljivo tvorcima ekonomskih i socijalnih politika, za poslodavce je lako zamenjivo. Prepušteni sami sebi i preplavljeni neizvesnošću, bez mogućnosti da planiraju bilo kakvo sutra, u životnoj formuli svakodnevno dodaju poneki minus.

  1. Rodgers, G. (1989): Precarious work in Western Europe: The state of the debate, u Precarious jobs in labour market regulation: The growth of atypical employment in Western Europe; International Labour Organisation (International Institute for Labour Studies)
  2. Jedno od retkih istraživanja prekarnosti u Srbiji ‒ Srećko Mihajlović i saradnici (2015) Od novinara do nadničara. Prekarni rad i život, Centar za razvoj sindikalizma, Fondacija za otvoreno društvo i Dan Graf. 
  3. Prema podacima pilot-istraživanja o strukturi zarada u 2014 (Republički zavod za statistiku, 2017), gotovo četvrtina zaposlenih u formalnom sektoru ima niske zarade (2/3) medijane prosečne zarade, a koja nije bila dovoljna za minimalnu potrošačku korpu. Zaposleni na određeno vreme su primili 24%, a zaposleni na privremenim i povremenim poslovima 34% nižu prosečnu zaradu od zaposlenih na neodređeno. Za minimalnu potrošačku korpu nije imalo više od polovine zaposlenih u građevinarstvu, trgovini, ugostiteljstvu i u sektoru umetnosti, zabave i rekreacije.
  4. Maslow, A. H. (1954), Motivation and personality, New York: Harper & Row.
  5. Butterworth P, Leach LS, Strazdins L, Olesen SC, Rodgers B, Broom DH. The psychosocial quality of work determines whether employment has benefits for mental health: results from a longitudinal national household panel survey; Occupational and Environmental Medicine, 2011 Nov;68(11):806-12.
Prethodni članak

Revolucionarno stvaranje umetnosti

Pijaca, babo babo

Sledeći članak