Komunisti danas su osobe, uglavnom osamljene i često progonjene, koje svjesno brane život ljudi kao i civilizacije protiv sustava ubilačkog imperijalnog kapitalizma. No komunisti su i osobe koje slijede zasade komunizma kao pokreta i kao horizonta.
Za mene jest jedini pravi komunizam onaj slobodarski, koji u ovom gnusnom svijetu često treba državu i ostale vladajuċe aparate ali postoji zbog oslobođenja ličnosti, gdje je sloboda „stvaralačko ispoljavanje života koje se razvija kroz ostvarenja moguċnosti cijele ličnosti“ (slobodni prevod iz Njemačke ideologije Marksa i Engelsa). Ovdje se neċu baviti svađama oko definicije kao ni oko prakse pokretâ koji su koristili to ime. No valja reċi da se prema oslobodilačkom horizontu komunizam na vlasti gibao samo u prvih deset do dvadeset godina nakon radikalnih pučkih revolucija, koje možemo nazivati imenima Lenjina, Tita, Maoa, Fidela i još nekoliko njih, dok je nakon toga, iz vanjskih i unutarnjih razloga, prevladalo održavanje na vlasti.
Dostignuċa te vlasti u 20. vijeku nisu bila mala, recimo puno besplatno školovanje i zdravstveno osiguranje kao i borba za mir i ravnopravnost u svijetu, niti su bili mali nedostaci – vidi moju diskusiju o SFRJ u Samo jednom se ljubi (4. izdanje Rosa Luxemburg, Beograd, 2023). Dalje ċu se usredotočiti čemu bi takve zasade služile danas.
Evo samo nekoliko glavnih primjera.
Prvi je borba protiv izgladnjivanja i bolestï siromaštva, od kojih danas pati blizu polovine čovječanstva, tj. blizu tri biljuna (3 sa 9 nula) osoba.
Ako je ovo staro kao svijet ili bar klasno društvo, nagli razvoj otuđenih proizvodnih snaga unutar kapitalizma doveo je – od atomskih bombi preko trovanja tla, vode i zraka te klimatske katastrofe – do moguċnosti sloma ljudske civilizacije. 70.000 životinjskih i biljnih vrsta izumire danas godišnje. Homo sapiens sve više izgleda kao jedna vrsta žaba koje se ne miče iz vode čija temperatura stalno raste, i konačno umire skuhana.
Treċe je udarna pesnica kapitalizma, vojna industrija i ratovi. Na vojne investicije uloženo je godine 2020. dva milijuna milijuna (tj. 2 sa 12 nula) US dolara, a danas bi bilo znatno više, od toga valjda pola ekstraprofiti za kapitaliste. Ratovi poput onih u Zapadnoj Aziji, Ukrajini a sada i Palestini/Izraelu – pa i oni „mali“ na Balkanu – prava su blagodet za tu masovnu proizvodnju brzih smrti, a siromaha i onako ima previše.
Četvrto, komunisti su nepomirljiva opozicija razrastanju vladajuċih aparata u „sigurnosnu državu“ (security State), gdje je nasilje, kako legalno tako i polulegalno, dozvoljeno. Danas se za svakog vlasnika celularnog telefona može znati s kojim je drugim vlasnicima razgovarao ili bio bliže od 2 metra. Vojno-industrijski kompleks, na koji je davno upozoravao US predsjednik Ajzenhauer (Eisenhower), otada je sebi priključio ogromne financijske i komunikacijske aparate.
Reċi ċete mi za gornja četiri primjera da prema njima opoziciono misli, a katkada i djeluje, veċi dio osoba koje ne profitiraju od smanjenja života da bi se poveċao kapital. To je točno i to je veliki potencijalni rezervoar za radikalnu opoziciju. Ali nakon Lenjina, kapitalizam je pronašao za to lijeka: raspirivanje okorjelih rodnih (gender), nacionalističkih i rasističkih predrasuda u stalne nasilne napetosti i strahove. To dovodi do raznih varijanti Fašizma 2.0 (vidi veċ davnu knjigu Rastka Močnika Koliko fašizma) kao i povratku najgorih klerofašizama, karakterističnima za monoteističke tradicije.
Međutim ono „svjesno“ na mom početku znači slijedeċe: da opozicija masovnim preranim i mučnim povređivanjima i umiranjima neċe nikada dovesti do njihovog radikalnog smanjenja ili ukidanja ako se (i samo ako se) iza takvih mrskih vlasti ne vidi ono što komunisti vide, a to je hiper-tehnokratski kapitalizam. Ako se toj organskoj cjelini, jačoj od mitske hidre, odreže jedna desetina pipka, narast ċe drugih deset: ovaj se sustav može shvatiti samo kao cjelina.
Traži se dakle spoj zdravorazumske opozicije ugnjetavanju i nasilju sa dubinskim spoznajnim razumijevanjem – ako hoċete, spoj emocionalnog i pojmovnog razumijevanja. Antropološki govoreċi, to mi se čini glavnom osobinom i prednošċu komunizma: da njegov horizont može otkloniti kako lažne pojmove tako i lažne emocije, da bi stvorio savez oslodilačkih pojmova sa indigniranom zaštitom života.
Povijesno, nakon iskustava svjetskih ratova i revolucija 20. vijeka, kada je država posvuda prerasla u novo, skoro totalno čudovište Levijatana, držim da svaki komunizam danas mora biti neki polu-anarhizam, naime u korist vlasti odozdo na gore (najjasnije formulirano u Lenjinovoj Državi i revoluciji, vjerovali ili ne). Istina, stvarna je svakodnevica „realnog komunizma“ nakon Staljina često bila prema pojedincima okrutnija nego u bogatijem kapitalizmu dok se bojao komunizma. No danas, usred strahota sloma, rekao bih za komunizam ono što je Čerčil (Churchill) rekao o demokraciji: „To je najgori društveni sustav, ako se ne računaju svi ostali“.
Konačno, nikakva kratka formulacija, niti člančiċ, ne može nadomjestiti živi pokret. Ali ni pokret ne postoji bez horizonta prema kojemu kreċe. Ako nam koristi formula za taj horizont, još uvijek nema bolje od Marksove: „takvo udruživanje ljudi u kojemu je slobodni razvoj svakog pojedinca uslov za slobodni razvoj sviju“ (Kritika Gothskog programa).
