Mašina je razgovarala sa uredništvom Antipolitike čiji članovi i članice nam kažu da je ovaj časopis za sve ljude „koji smatraju da je politika, kao aktivnost izdvojena iz ostatka života, kojom se bave eksperti, koja je dosadna, štetna i neprijateljska aktivnost“.
Tematski fokusi do sada objavljenih brojeva su, redom, antimilitarizam, Jugoslavija i nacionalizam. Tokom intervjua nas naše sagovornice i sagovornici upućuju u specifičnosti pristupa Antipolitike ovim trima temama.
Sva izdanja Antipolitike su dostupna u elektronskom obliku na blogu ovog časopisa. U štampanoj formi Antipolitiku možete nabaviti na anarhističkim sajmovima; u Beogradu u Beopolisu, Oktobru i Okretnici; u Zagrebu u Što čitaš?; u Novom Sadu u Crnoj kući 13; u Rijeci u Podrumu; u Zadru u Nigdjezemskoj; i u Beču u Anarhističkoj knjižari.
Kako je Anitpolitika nastala?
Ideja se rodila tokom zajedničkog boravka na Mediteranskom anarhističkom sastanku na Kritu 2015. godine. Tada smo kao mreža anarhističkih prijatelja sa Balkana (ili balkanskog porekla, ili u nekoj drugoj vezi sa Balkanom – uostalom pojam Balkana je za nas dovoljno nedefinisan da bi bio prihvatljiv) odlučili da pokušamo da pravimo Antipolitiku kao tematski anarhistički časopis, sa posebnim fokusom na Balkan, ali ne isključivo sa tim fokusom.
Ideja je bila da svaki tematski broj pravimo u posebnim izdanjima na štokavskom jeziku (poznatom još i kao bunjevački) i engleskom jeziku (kako bi sadržaj bio dostupan i drugovima/drugaricama koji/e ne govore naš jezik. Vremenom je tome dodato i izdanje na grčkom jeziku.
Želeli smo da istovremeno podstaknemo pisanje iz specifično anarhističke i anti-državno komunističke pozicije na našem, kao i da prevodimo tekstove koji dolaze iz mnogo razvijenijeg a/a/a pokreta (anarhističkog, autonomističkog i antiautoritarnog) koji postoji u grčkoj, ali i tekstove koji dolaze iz drugih delova Balkana (poput Kluža, Beča ili Los Anđelesa).
Izdanja objavljujemo retko (samo tri broja do sada) ali su sve veća i veća (drugi i treći broj imaju po oko 200 stranica).
Za koga je Antipolitika i kako funkcioniše uredništvo?
Antipolitika je za nas. A to svi ljudi koji smatraju da je politika, kao aktivnost izdvojena iz ostatka života, kojom se bave eksperti, dosadna, štetna i neprijateljska aktivnost.
Nekoliko urednika koordiniše komunikaciju unutar naše mreže prijatelja. Tako se dogovaramo o temama koje želimo da pokrijemo i konkretnim tekstovima koje želimo da objavimo.
Do sada ste posvetili brojeve časopisa temama antimilitarizma, Jugoslaviji i nacionalizmu. Sve tri teme se veoma aktuelne u sadašnjici, te bih voleo da vam postavim pitanje u vezi sa sve tri. Hajde da počnemo od Jugoslavije. Kako se odnosite prema jugoslovenskom nasleđu?
Smatrali smo da je nephodno nastaviti kritiku Jugoslavije kao buržoaskog (kapitalističkog i nacionalističkog) projekta koju su još 50-ih i 60-ih godina započeli anarhistički/komunistički drugovi i drugarice iz Jugoslavije, te nikako ne ići ispod nivoa te kritike. Odbacujemo kako plitkoumnu desničarsku demonizaciju Jugoslavije, tako i oportunističku levičarsku idealizaciju Jugoslavije – koja samo otvara dodatni prostor za desničarske i nacionalističke interpretacije naše skorašnje istorije.
Kao i druge komunističke partije u svetu, Komunistička partija Jugoslavije historijski je doprinela nametanju kapitala kao jedine moguće forme društva. Budući da je prije rata bila uglavnom agrarna zemlja, upravo je socijalistička jugoslavija dovela do guranja do tad najvećeg broja stanovništa u nadnički odnos.
Jugoslavija je izgradila i učvrstila pravni, institutcionalni i ideološki okvir za razvoj kapitalističkog robno proizvodnog sustava koji zahtjeva različite metode pripitomljavanja stanovništva kako bi ono bilo spremno na velike količine rada, u proizvodnoj i reproduktnivnoj sferi. U tom kontekstu, nacionalizam i patrijarhalne odnose ne treba gledati kao na slučajne pojave koje su ili nasleđene iz prethodni perioda, ili se pojavile unatoč socijalističkom karakteru Jugoslavije, već kao nužne posledice kapitalističkog karaktera jugoslavenskog društva.
Iskustvo samoupravljanja je također potrebno promisliti iz radikalnije perspektive. Jugoslavensko samoupravljanje je jasno pokazalo da dok god društvom dominira forma vrijednosti (trijada novac – apstraktni rad – roba), te dok god su samoupravne institucije nametnute odozgo i u okviru države, ljudi nikad neće imati kontrolu nad širom društvenom reprodukcijom, odnosno nad vlastitim životom.
Malo demokratičniji odnosi na radnom mjestu mogu imati male kratkoroćne pozitivne efekte, ali nisu prijetnja kapitalizmu. Dapače, mogu samo radništvu dati lažni dojam da ima nekog udjela u planiranju svog života. Zahvaljujući samoupravljanju i njegovoj sveprisutnoj razgranatoj arhitekturi osnovnih organizacija udruženoga rada (OOUR), kapital je najzad trijumfirao na ovim prostorima: apstraktni rad je donekle racionaliziran i humaniziran te je kao društveni odnos generaliziran na veći dio društva, najamni odnos postao je etatistički odnos, društvo je postalo država. U tom kontekstu, nikakav autonomni samoupravni pokret nije mogao imati šanse.
Po nama, između socijalističke Jugoslavije i država koje su joj prethodile, kao i onih koje su iza nje usledile ima više kontinuiteta nego radikalnih preloma. Sve su to bila, i jesu, klasna društva u kojima država i kapitalistički društveni odnosi slabe moć ljudi da se takvim odnosima odupru.
Šta je specifično u anarhističkom pristupu nacionalizmu u odnosu na druge sa levog političkog spektra?
Specifičnost našeg anarhističkog pristupa nacionalizmu jeste da ga odbacujemo u potpunosti. To prvenstveno znači da ne odbacujemo samo nacionalizam kao ideologiju, već samu državu-naciju koja ga čini mogućim. Mnogi smatraju da nisu nacionalisti, a ipak podržavaju državu. Drugi pak misle da postoji loš fašistički nacionalizam, i neka prihvatljiva umerena doza nacionalizma. Zato je bitno suprotstaviti se ne samo nacionalizmu, već i naciji kao takvoj i ne dopustiti taktičko razdvajanje nacije i nacionalizma koje nam se podmeće.
Drugo, potpuno odbacivanje nacionalizma znači da odbacujemo kako njegove desne šovinističke manifestacije, tako i one lijeve antiimperijalističke. Odbacujemo ideologiju tzv. antiimperijalizma koja govori kako se imperijalizmu moramo suprotstaviti nacionalizmom. Nasuprot ideji da je imperijalizam poslednji stadijum kapitalizma, nama se čini da ima više smisla reći da su imperijalizam i nacionalizam samo različiti stadijumi iste pojave, koji uvek mogu mutirati jedan u drugi.
Zato smo pisali tekstove koji se fokusiraju kako na kritiku antiimperijalizma generalno, tako i na specifične politike KPJ u pogledu nacionalizma, ali npr i tekst o grupama tzv. jugoslovenskih revolucionarnih nacionalista sa početka 20. veka (od kojih je najpoznatija Mlada Bosna). Primer Mlade Bosne dobro ilustruje kako antiimperijalistički narativ nekoj grupi omoućava da se istovremeno suprostavlja imperijalizmu velike sile poput Austro-Ugarske, kao i da srčano podržava osvajačke težnje antiimperijalističke države poput Srbije u njenom zatiranju i represiji nad albanskim stanovništvom.
Kako razmišljate o antimilitarizmu, posebno imajući u vidu aktuelne ratove?
Prije svega, važno nam je sagledavati militarizam u njegovom kontinuitetu, a ne samo u kontekstu ratova. Militarizacija društva je ono što čini državu spremnom da u bilo kojem trenutku krene u rat i zato je bitno da naše aktivnosti kontinuirano budu tome suprotstavljene.
Mi na Balkanu smo vrlo svijesne koliko iznenadno bilo koja vanjska ili unutarnja skupina može postati prijetnja naciji i koliko se brzo društvo može mobilizirati protiv nje. Kad razmišljamo o militarizmu, ne mislimo samo o vojnim rokovima, naoružavanju vojske i njenom prisutstvu u javnom prostoru, već i na sveopću sveprisutnu kontrolu – kamere, prisutstvo naoružane policije, maltretiranje na granicama – kojom država kontinuirano pokazuje svoju moć i stvara uslove za eskalaciju bilo kojeg unutrašnjeg ili vanjskog sukoba. Što se tiče aktualnih ratova, anarhističke pozicije su iznenađujuće podjeljene po pitanju sudjelovanja drugova u „obrambenim“ aktivnostima. Međutim mi na Balkanu znamo kakvim će poslje-ratnim društvom rezultirati ratna situacija u kojoj ne postoji nikakav otpor uzimanju oružja. Suvremeni anarhistički pokret na Balkanu je iznikao iz otpora ratu i militarizmu i takav će i ostati.
