
Populistički način vladanja ne ostavlja prostor za demokratiju i uključivanje naroda u donošenje odluka. Populisti u Srbiji, u ime naroda i za narod, ga zapravo guraju na ivicu siromaštva, stvarajući društvo sve većih nejednakosti.
Da li je za levicu danas populizam operativna analitička kategorija? Mnogi autori bliski levim političkim pozicijama smatraju da nije, odnosno na populističku politiku ne gledaju kao na problem. Tako, recimo, Jovo Bakić u intervjuu za Vreme kaže: „Veliki sam protivnik pojma populizam. U knjizi koju upravo pišem, na temu radikalne desnice, jedna od stvari kojom se bavim jeste kritika tog pojma. U našem kontekstu populizam uvek ima pežorativan smisao i dobrim delom gleda potcenjivački na građane koji čine populus.“ Danijela Dolenec u intervjuu za Bilten tvrdi nešto slično, navodeći da se u korenu termina populizam nalazi „svojevrsni klasni prezir“. Marko d’Eramo (Marco d’Eramo) u tekstu objavljenom za New Left Review, a kod nas prevedenom i objavljenom na portalu Peščanik, objašnjava kako se u realnoj politici ispoljava upotreba ovog termina: „Hoćete zdravstvenu zaštitu za sve? Vi ste populista. Hoćete da vam penzija bude vezana za inflaciju? Kakva populistička banda! Hoćete da vam deca studiraju, a da sebi ne natovare doživotni dug? Znao sam da ste potajni populisti! Tako oligarhijske dvorske lude osuđuju svaki zahtev naroda“.
Čišćenje termina
Da bismo utvrdili kakvu vrednost pojam populizma ima danas za levicu, pre svega moramo znati o čemu govorimo kada govorimo o levici, odnosno, o čemu govorimo kada govorimo o populizmu. Pokušajmo da levicu razumemo onako kako je vidi Robert V. Mekčesni (Robert W. McChesney) u knjizi „Bogati mediji, siromašna demokratija“ – „Pripadnost ljevici ne znači nužno da je neko zagovornik socijalizma, ali znači da je zagovornik principa da društvo treba da određuje kakvu ekonomiju želi imati putem debate zasnovane na informacijama, u kojoj svako ima legitimnu priliku učestvovati. Suštinski princip je da ekonomija treba biti podređena demokratiji, to jest volji naroda“. On kaže da je „svrha ljevice da se bori za uvjete koji istinsku demokratiju i istinsku samoupravu čine mogućim. Budući da demokratija najbolje funkcionira sa što je moguće većom političkom jednakošću, ona najbolje djeluje tamo gdje ima što je moguće manje društvene nejednakosti. Politička ljevica je bila i jeste prije svega društveno djelovanje protiv socijalne nejednakosti, i ona to djelovanje ostvaruje kroz mobilizaciju naroda, koji je u korijenu riječi demokratija“.1
Što se tiče razumevanja pojma populizam, na njega ćemo se osvrnuti kroz radove Rodžersa Brubakera (Rogersa Brubakera)2 i Jan-Vernera Milera (Jan-Werner Müllera),3 čiji su se prevodi na naš jezik pojavili prethodne godine.
Na samom početku teksta „Zašto populizam?“ Brubaker priznaje da je populizam termin koji je toliko rasprostranjen, koji se koristi na toliko različitih načina, te se olakom upotrebom u cilju delegitimizacije političkih protivnika toliko izlizao da se s pravom možemo pitati da li uopšte može biti „upotrebljiva analitička kategorija“. Autor tvrdi da je odgovor pozitivan i, iako upozorava da se populistički režimi i figure mogu i moraju analizirati (i) kroz njihove ideološke programe i prakse, on se opredelio za analizu diskurzivnog i stilskog repertoara populizma. Drugim rečima, autor navodi jednu krovnu odrednicu i pet odlika populističkog istupanja u javnosti, koje mogu, ali i ne moraju, biti u celosti zastupljene kod svih populista.
Krovna odrednica populističkog istupanja bila bi istupanje u ime „naroda“ i protiv „elita“. U zavisnosti od toga na koji način razumemo pojam „naroda“, impliciraju se različite politike: „Istupanje u ime malih ljudi protiv onih na vrhu trebalo bi da implicira politiku redistribucije. Istupanje u ime suverenog naroda protiv vladajućih elita implicira politiku redemokratizacije. A istupanje u ime zasebnog i zaokruženog naroda protiv pretećih spoljašnjih grupa i sila implicira politiku kulturnog ili etničkog nacionalizma“.
Što se tiče odlika populističke politike, ovde ćemo navesti samo prvu4 – antagonističku repolitizaciju, koja se razume kao „tvrdnja o ponovnom preuzimanju demokratske kontrole nad onim domenima života za koje se, prilično osnovano, smatra da su depolitizovani i de-demokratizovani, to jest, povučeni sa područja demokratskog odlučivanja“.
Čini se da je autor, iako je upozoravao da termin populizam može biti u isto vreme i preuzak i preširok da bi bio upotrebljiv, ipak na kraju u isti koš stavio određene odrednice čijim se spajanjem razumevanje političke situacije možda više komplikuje nego razjašnjava. U tom bi smislu zaista stajale neke od gore pomenutih levih kritika koje upozoravaju na „klasni prezir“. S tim u vezi, recimo, redemokratizacija određenih društvenih i političkih pitanja koje su levici od krucijalne važnosti, prema ovakvom shvatanju, bila bi svrstana u populistički poduhvat.
Međutim, postoji i drugačije razumevanje populizma koje se (za levicu) čini dosta korisnijim, a koje nudi Miler u svojoj knjizi „Šta je populizam?“. Već na početku knjige Miler odbacuje široko razumevanje pojma, te smatra da populista nije onaj ko u javnosti istupa u ime naroda, već onaj ko tvrdi da je jedini pravi predstavnik naroda. Za takvog političara politička debata nije ni potrebna, jer postoji logički jasan javni interes oko koga ne samo da nema potrebe polemisati već se javni interes stvara i definiše upravo u politici populističkog vođe. Javni interes se tako izjednačava sa politikom populiste, odnosno postoji određena pervertirana logika unutar koje se javni interes ne definiše pre određenih političkih odluka, već potpuno suprotno, određene političke odluke određuju javni interes. Ovakav pristup populističkog političkog vođu čini bezgrešnim, jer nema „hipoteza koje se mogu empirijski proveriti“. Takođe, ovakav pristup ne samo da stvara i definiše javni interes nego i stvara i definiše „narod“ (zapravo „pravi narod“), koji se konstituiše kroz podršku koju daje populističkom vođi.5 Kako je populista, zapravo, sâmo otelovljene „pravog naroda“, napad na politiku populiste direktan je napad na „pravi narod“.
Kada populizam definišemo na ovaj način, ne možemo govoriti o „klasnom preziru“, a za određene elemente (poput redemokratizacije) koje Brubaker pripisuje pojmu, naprosto nema mesta.
Srpski populizam na vlasti
Strategija kojom Aleksandar Vučić i SNS opstaju na vlasti i potpuno degradiraju sve, počevši od domaće privrede, institucija, preko medija, pa do civilnog sektora, jeste potpuna delegitimizacija opozicije. I ne misli se tu samo na stranačku opoziciju, već na sve vrste glasova koji se ne slažu sa režimskom politikom. Tako se oni koji napadaju određene odluke vladajuće koalicije proglašavaju za neprijatelje naroda, osuđuju se da opstruiraju napredak Srbije i da imaju skrivene namere, iza kojih obično stoji novac iz inostranstva kojim su potplaćeni da sve unište. Na ovaj način se rasprava o određenim realnim političkim pitanjima i odlukama prebacuje na raspravu o motivima, koji su kod svih onih koji se ne slažu sa političkim kursom SNS-a uvek zli. Nema tu prostora da se raspravlja o ponovnom pokretanju proizvodnje u fabrikama kao što su, recimo, IMT ili Goša, nema prostora da se analizira do čega su sve dovele mere štednje i da li su to bile namere zbog kojih su uvedene, nema prostora da se izrazi stav kako je dualno obrazovanje pogubno, dok povlačenje državnog novca iz sfere medija vodi uništenju javne informisanosti. Vučić je tu da brine o narodu, a na nama ostalima je da odlučimo da li smo deo naroda ili neprijatelji „pravog naroda“, što se lako proverava na osnovu podrške Vučićevom režimu.
Komentarišući izbornu pobedu u Pećincima, Mionici, Negotinu i Kostolcu, Vučić je naglasio kako „običan narod ne može da se prevari, da ne može medijskom halabukom, vikom i drekom da se pobedi rad“. Ovo bi trebalo da znači da „običan narod“ nije onaj narod koji nije glasao za SNS, čime se ne samo ubija drugačiji stav već se simbolički ubijaju i ljudi koji svoj glas ne nude Vučiću, bilo glasanjem za neku drugu političku opciju, bilo bojkotovanjem izbora (u slučaju da predstavnici njihovih interesa nisu u ponudi u ovakvom političkom spektru).
Setimo se i kako su izgledale izjave vezane za poslednje predsedničke izbore. Potpredsednik Glavnog odbora SPS-a Aleksandar Antić tada je izjavio da je „Iza Vučića stao narod, a iza koga stane narod mora da bude predsednik Srbije“, dok je Vulin poručio da je Vučić kandidat slobodne Srbije, „Srbije koja sama odlučuje ko su joj prijatelji i sama bira šta će da seje, a šta da žanje“. Dakle, iza Vučiča nije stao deo naroda, deo koji iznosi oko četvrtine građana i građanki s pravom glasa, nego ceo narod, što onda i objašnjava Vulinovu izjavu da je Vučić zapravo kandidat same Srbije.
Slično je bilo i s vanrednim parlamentarnim izborima održanim 2016. godine. Milan Krkobabić, predsednik PUPS-a, tada je izjavio: „Penzija će biti redovna i sigurna samo ako ova partija bude imala dovoljan broj svojih predstavnika, a koalicija na čelu sa Aleksandrom Vučićem dobije mandat da vlada. U protivnom, džaba ćete čekati poštara“.
Populizam nije rešenje
Ako se na kraju vratimo na politiku levice, videćemo da je njen zadatak demokratizovanje ekonomske i političke sfere, odnosno stvaranje okvira koji omogućava pluralizam različitih mišljenja i debatu u kojoj svako ima slobodu da učestvuje, a da ne bude osuđen da je laik, neprijatelj naroda, nerazuman, neiskusan ili da zahteva nemoguće. A da bi unutar ovakvog okvira debata funkcionisala kao pravedna, neophodna je što veća društvena jednakost participanata, te je upravo iz tog razloga sadržaj levih politika ispunjen socijalnim pitanjima. U populističkoj vladavini ne samo da nema prostora za demokratizaciju odlučivanja na svim nivoima nego nema prostora ni za debatu o različitim programima u već zadatom okviru odlučivanja. Tako levica ostaje ne samo bez mogućnosti da institucionalno uključi stanovništvo u odlučivanje, stvarajući na taj način istinsko samoupravljanje (ili samovaldavinu), nego i bez mogućnosti da implementira određene socijalne politike koje bi samoupravljanju omogućile pravedno funkcionisanje.
Populizam je stoga antilevičarski, čak i kad je u pitanju levi populizam, jer je u direktnoj suprotnosti sa demokratizacijom, pluralizmom mišljenja i samoupravljanjem, iako može doprineti stvaranju materijalno pravednijeg društva. Nažalost, u Srbiji imamo posla sa desnim populistima, koji kao „otelovljenje naroda“ isti taj narod (plebs) guraju na ivicu siromaštva, stvarajući društvo sve većih nejednakosti.
- Robert W. McChesney, Bogati mediji, siromašna demokratija: komunikacijske politike u mutnim vremenima, s engleskog prevele Senada Kreso, Alma Mirvić. Amela Kurtović. Sabina Berberović. Jelenka Voćkić-Avdagić, (Sarajevo: “Šahinpašić”, 2008)
- Rogers Brubaker, Zašto populizam?, tekst objavljen u časopisu Reč [87.33], s engleskog preveo Đorđe Tomić, (Beograd: Fabrika knjiga, 2017)
- Jan-Werner Müller, Šta je populizam?, s engleskog prevela Slobodanka Glišić, (Beograd: Fabrika knjiga, 2017)
- Ostale odlike su majoritarizam, antiinstitucionalizam, protekcionizam i osobena retorika, ali one za ovaj tekst nisu od prevelikog značaja
- Ovde bi još trebalo naglasiti da razlozi zbog kojih deo stanovništva podržava određenog populističkog vođu mogu biti brojni, ali je u Srbiji jedan od najznačajnijih taj što je dobar deo glasača na neki način (najčešće materijalno) ucenjen, te u tom slučaju ne bismo ni mogli govoriti o izboru da se podrži određeni politički program.