Odiseja energetske tranzicije u Srbiji

Prošle nedelje je održana javna rasprava o novom Zakonu o obnovljivim izvorima energije (OIE) i energetskoj efikasnosti. Energetika je glavno strateško pitanje svake države, dok su OIE glavno rešenje za transformaciju energetskih sustava za dostizanje ciljeva energetske tranzicije. Novi zakoni o OIE i energetskoj efikasnosti donose mnoštvo novina, ali isto tako i već ustaljene probleme u vezi sa učešćem građana u procesu donošenja odluka.

Foto: Marko Rupena / Kamerades

Javna rasprava o nacrtu novog zakona o OIE izazvala je veliko interesovanje javnosti. Još pre deset sati, za kad je rasprava bila zakazana, nije se moglo više pristupiti jer je broj učesnika na Zumu bio ograničen na stotinu ljudi. Inače, Zum ima mogućnost da primi na sastanak do hiljadu ljudi, ali valjda je ministarstvu bilo skupo da plati licencu od stotinjak dolara za mogućnost da sastanku prisustvuje veći broj ljudi. S obzirom na to koliko su administratori javne rasprave agilno upravljali javnom raspravom, možda je i bolje što nije bilo više ljudi, jer inače tko zna kako bi se rasprava odvijala.

Naime, administratori rasprave nisu isključili mikrofone učesnicima tako da su se svako malo u pozadini mogli čuti nekakvi zvukovi i domunđavanja učesnika. Kulminacija se dogodila u nekom trenutku rasprave kada je jedan od učesnika uključio uznemirujući video sadržaj propraćen zasipanjem četa nerazumljivim hijeroglifima. Sveopšti dojam je da se ministarstvo nije baš najbolje snašlo u organizaciji onlajn diskusije, koja ipak zahteva malo naprednije veštine koordinacije i moderacije kada je u pitanju veliki broj učesnika na jednom mestu. S druge strane, javne rasprave i nisu baš deo političke kulture ove vlasti, pa im stoga i ne možemo zameriti što nemaju iskustva u tome.

Zakoni u vreme praznika

U suštini, proces razvoja novog zakona o OIE može se razdeliti na dva temeljna aspekta. Jedan aspekt je tehničko-protokolarne prirode, odnosno tiče se samog učešća građana u procesu podnošenja komentara i predloga na nacrt zakona. Drugi temeljni aspekt novog zakona o OIE jeste njegov sadržaj.

Što se tiče prvog aspekta, bitno je prikazati vremenski okvir u kojem se odvija proces pravljenja novog zakona. Ministarstvo rudarstva i energetike utvrdilo je rok od 31. decembra do 12. januara za dostavljanje pisanih predloga na polazne osnove novog zakona o OIE. Prva stvar koja upada u oči jeste da se to dešava u vreme praznika, kada se mnogi ljudi, slikovito rečeno, isključe iz raznih poslovnih i ostalih obveza kako bi se odmorili. Teško je očekivati da će se građani baš tokom praznika angažirati kako bi detaljno analizirali novi zakon o OIE, a zatim i da bi seli i napisali predloge i komentare. Time što su stavili rok za slanje predloga upravo u ovom periodu, ministarstvo je čini se zapravo planiralo da se učešće građana – u donošenju zakona nemerljivo važnog za celo društvo – svede na što manju meru.

Drugi problem je to što su građani, organizacije i ostali subjekti imali samo dvanaest dana da dostave pisane predloga na zakon koji je sam po sebi kompleksan i višedimenzionalan. Stoga, razumevanje materije novog zakona o OIE zahteva daleko više vremena i veći angažman. Arhuska konvencija o procesima učešća građana u javnim raspravama preporučuje 45 dana za analizu dokumenata i 45 dana za pisanje predloga. Dakle, period nekih osam puta duži od tih dvanaest dana koliko je ministarstvo dozvolilo.

Solarni paneli na krovu kuće; Foto: Tiia Monto / Wikipedia
Solarni paneli na krovu kuće; Foto: Tiia Monto / Wikipedia

Prokupac i ostale novine

Novi zakon o obnovljivim izvorima energije donosi mnogo novina, ne zato što je nov već stoga što zaista predstavlja progresivan okvir za implementaciju savremenih trendova u kontekstu razvoja sektora OIE. Osvrnut ćemo se na neke od pozitivnih novina u zakonu.

Jedna od njih je uvođenje termina prozjumer u energetsku legislativu. Drugim rečima, ova novina otvara energetsko tržišta građanima da i sami postanu proizvođači električne energije iz OIE. Sasvim očekivano, znatan deo javne rasprave bio je posvećen upravo temi prozjumera, pa tako i njegovom prevođenju u srpski jezik. Tako se jedan državni funkcioner dosetio – kako je sam obrazložio – žovijalnog termina „prokupac”, sa očitom referencom na poznatu autohtonu sortu grožđa iz Prokuplja. Osim vrcavih asocijacija na definiciju prozjumera, jedna bitna novina u kontekstu građana je i uvođenje modela energetskih zajednica.

Energetske zajednice predstavljaju poseban model koji građanima nudi mogućnost da ujedine resurse i investiraju u zajedničke energetske projekte. Novi zakon – otvaranjem energetskog tržišta za građane da postanu proizvođači električne energije iz OIE – predstavlja značajan iskorak u demokratizaciji energetskog sektora. Poredbe radi, u Nemačkoj je jedna trećina ukupnih kapaciteta OIE u vlasništvu građana, fizičkih lica ili energetskih zadruga. Građani – bilo kao fizička lica koja će instalirati male solarne elektrane u svojim domaćinstvima, ili pokretanjem energetskih zadruga – prepoznati su na razini EU kao važan deo slagalice u ostvarivanju ciljeva energetske tranzicije. Za poticanje ulaganja građana u OIE, novi zakon o OIE predviđa model fid-in tarife za razvoj projekata do 500kWh sa izuzetkom vetronergetskih projekata koji se finansiraju do snage od 3MW. Ovaj model je gotovo istovetan modelu koji se primenjuje u Nemačkoj za razvoj kapaciteta OIE u vlasništvu građana.

Jovanka Atanacković iz sektora za zelenu energiju pri ministarstvu energetike, izjavila je da će se sa ovakvim podsticajima, investicija u solarnu elektranu od 50kWh isplatiti u roku od sedam godina. Međutim, priča je u praksi dosad bila malo drukčija. Samo za sakupljanje potrebne dokumentacije potrebne za dobivanje dozvole za instalaciju solarne elektrane na svom krovu, građanin je trebalo da potroši više od hiljadu evra na proces koji podrazumeva mesece i mesece natezanja s raznim direkcijama EPS-a zaduženim za uključenje solarne elektrane u elektromrežu.

Ono što je najbitnije u kontekstu novog zakona, a nije spomenuto na javnoj raspravi, jeste iznos kvota koje će biti na raspolaganju građanima i energetskim zajednicama za dobivanje položaja povlašćenog proizvođača. Dosad su kvote povlašćenih proizvođača za sustave do 30kWh iznosile mizernih 2 MW, što otprilike znači da bi s tim kvotama moglo da se spoji ukupno nekih petsto domaćinstava sa solarnim elektranama kapaciteta od 4kWh. Kvote za fizička lica i energetske zajednice ključan su segment, jer o njima zapravo ovisi koliko će se energetsko tržište otvoriti za građane, te koliko će se investicije brzo odvijati u realnosti. Ukoliko kvote za građane budu male, povećanje kapaciteta OIE u državnom energetskom miksu biće malo, i obrnuto, velike kvote znače više kapaciteta OIE u vlasništvu građana..

Osim otvaranja energetskog tržišta za građane, važno je spomenuti i izmene vezane za energetsku efikasnost kuća i zgrada. Srpska domaćinstva u proseku troše četiri puta više energije od domaćinstava na razini EU. Da bi potaklo rešavanje tog velikog problema, ministarstvo je najavilo otvaranje posebnog fonda za energetsku efikasnost koji će subvencionisati fizička lica koji žele investirati u podizanje energetske efikasnosti svojih domova. Fond za energetsku efikasnost će i jednim delom biti posebno usmeren na socijalno ugrožene delove stanovništva. Plan ministarstva energetike je da u taj fond usmeri stotinu milijuna evra, što je zaista skromna cifra s obzirom na to koliko objekata u Srbiji, javnih ili privatnih, vapi za saniranjem problema energetske neefikasnosti.

RTB Kolubara; Foto: Nemanja Jovanović / Kamerades
RTB Kolubara; Foto: Nemanja Jovanović / Kamerades

Panaceja

Iako novi zakon deluje ambiciozno u pogledu omogućavanja snažnijeg i bržeg razvoja energetske tranzicije ka OIE u Srbiji, on nije panaceja za celokupnu energetsku, ekonomsku i društvenu problematiku vezanu za energetsku tranziciju. Energetska tranzicija nije samo OIE i energetska efikasnost, već je njen glavni cilj – pored ograničavanja globalnog zagrevanja i klimatskih promena – transformacija celokupne ekonomije ka zelenim radnim mestima i zdravijoj životnoj sredini.

Glavna neuralgična tačka u srpskom energetskom sektoru, a koja stoji na tom putu, jeste rešavanje problematike termoelektrana, koje u proseku zagađuju šest puta više nego što je dopušteno domaćim i međunarodnim zakonima. Stvar je vrlo jasna. Bez gašenja termoelektrana u nekoj doglednoj budućnosti, nema nikakve priče o energetskoj tranziciji. Pritom, Energetska zajednica je 2019. godine objavila izveštaj da Vlada Srbije te iste termoelektrane obilno subvencioniše stotinama milijuna evra godišnje. Termolektrane su u Srbiji i neka vrsta Pandorine kutije, jer njihovo gašenje otvara i pitanje što sa radnicima koji rade u fosilnoj industriji, kao što su rudari.

Poredbe radi, Nemačka je u procesu gašenja rudarske industrije u regionu Rur u zadnjih petnaestak godina potrošila 17 milijardi evra kako bi za 37.000 rudara omogućila program ranog penzionisanje, namenjen starijim rudarima, i program prekvalifikacije za mlađe rudare, kako bi mogli raditi u nekim drugim sektorima. Deo tih troškova je usmeren i na sanaciju kopova kako bi se životna sredina revitalizirala. Dakle, obim i visina ulaganja potrebnih za finansiranje energetske tranzicije su ogromni. Na kraju krajeva, sve te troškove plaćaju građani iz svog džepa.

Vlada je početkom ove godine povisila 5 puta naknadu u računima za struju koji se tiču stavke proizvodnje energije iz OIE. Iako povećanje naknade predstavlja problem za budžet građana, pogotovo onih siromašnijih, veća ulaganja u energetsku tranziciju su nužnost. Daleko veći problem sa energetskom tranzicijom u Srbiji je što ova Vlada nije izgradila pristanak društva vezan za finansijska opterećenja koja će građani morati podneti kako bi se tranzicija ka niskougljeničnoj ekonomiji ostvarila. Ako država nema strategiju za gašenje termoelektrana, strategiju za rešavanje problematike radništva u fosilnim industrijama, ako još uvek financijski subvencioniše ekološki destruktivne projekte, poput mini-hidroelektrana, koje čine ogromnu štetu lokalnim zajednicama, onda energetska tranzicija u Srbiji ne ostvaruje svoj temeljni cilj, a to je poboljšanje kvaliteta i uslova života za sve građane Srbije.

Donošenje novog zakona o OIE – koji je uzgred, progresivan i inovativan – tek je kap u moru za rešavanje problematike trulog energetskog sektora u Srbiji. Pre svega, potrebna je sveobuhvatna strateška vizija transformacije ekonomskog sustava prema dekarbonizaciji, te politička volja i posvećenost da se ona i ostvari u praksi. A zatim, sveobuhvatan dijalog s građanima i radnicima, koji moraju preko svojih leđa da preguraju realizaciju energetske tranzicije. Ruku na srce, moguće je da je to ipak prevelik zalogaj za ovu vlast.

Prethodni članak

Ministarka kulture povodom MSUB-a: začuđujuće stanje godinama, ustanove kulture rade u krnjem sastavu

Raste broj nezaposlenih. Posebno pogođeni prekarni radnici i mladi

Sledeći članak