Kako do sindikalnog organizovanja žena?, I deo

Članice UGS Nezavisnost na Osmomartovskom maršu u Beogradu 2019; Foto: Marko Miletić / Mašina

Uprkos činjenici da je sve više žena pogođeno negativnim promenama u svetu rada, naročito u tekstilnim i drugim industrijama u kojima su žene većinski uposlene, čini se da sindikati ne uspevaju da odgovore na njihove potrebe i probleme. Kako bi se njihov položaj unutar sindikalnog organizovanja popravio, sindikati moraju redefinisati sopstveno poimanje rada i početi da uzimaju u obzir problem neplaćenog rada, koji se odnosi na kućni rad – brigu oko porodice i domaćinstva.

[N]e bi trebao postojati samo svijet ekonomije, već mora ostati i nešto ljudsko – međuljudski odnosi, a za to su stvorene žene, za to su one odgovorne. S jedne strane ekonomija – tome se pristupa racionalno; a s druge ljubav – tome se pristupa emocionalno i za to nema novaca. Oboje je nužno, inače ljudi ne bi izdržali. Materinska ‘ljubav’ i kapitalistički ‘rad’: kako li se samo dobro nadopunjuju.1

Na radionici o feminizmu koju sam vodila ove godine za sindikalistkinje i aktivistkinje, postavila sam im pitanje koliko sati misle da tjedno potroše na neplaćeni kućni i brižni rad. Svaka do posljednje je odgovorila 40 do 60 sati što je u skladu sa svim dostupnim nam procjenama. Mnoge su pokrenule i pitanje kako definirati taj rad i što on točno obuhvaća. Isto su tako uvijek isplivali isti problemi s kojima se susrećemo na radnom mjestu i u svojim organizacijama: nasilje, seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, mobbing, preopterećenost i iscrpljenost, rodna diskriminacija i seksizam.

U proteklih nekoliko godina sve se češće govori o feminizaciji lijevih pokreta, stranaka i inicijativa. Radi se o pokretima u kojima su žene istaknutije figure ili pak čine značajan dio članstva ili simpatizera, a koji ponekad u nekoj mjeri nastoje proturiti rodno osjetljive mjere i politike. No ima i onih koji smatraju da bi trebalo razlikovati feminizaciju od nezgrapno skovane feministizacije – naime, prisutnost i prominentnost žena, kao i prijemčivost za neke rodno osjetljive teme, ne znači nužno da je organizacija u pitanju i feministička.2

Danas ne postoji toliki zazor od feminističkih ideja na ljevici, no s obzirom na iskustva iz stvarnog života i daljnje postojanje potrebe za time da se bavimo ženama unutar pokreta, stranaka, inicijativa i sindikata, možemo pretpostaviti da još postoji prostora za rad. U prilog tome govori i to što ovdje moramo prvo „raščistiti polje“ ne bismo li došli do feminističke perspektive.

Iako se danas na ljevici podrazumijeva (možda i previše) da smo svi za rodnu ravnopravnost i jednakost, u praksi čak i sićušne promjene nailaze na nezanemariv otpor pa čak i od strane onih koji načelno zastupaju ženska prava pa možda i feminizam kao takav.

Distinkciju između ženskih prava i feminizma uvodim zbog odnosa između feminizma i ljevice kroz povijest. Ugrubo rečeno, ljevičarke su smatrale da je rodna opresija dio „šireg društvenog pitanja” i da se „ne može riješiti bez temeljite transformacije samog društva“. Žene su kod nas igrale bitnu ulogu na ljevici što je naposljetku dovelo do usvajanja mnogih feminističkih zahtjeva poslije Drugog svjetskog rata. To dakako ne znači da nije bilo porođajnih muka kako piše Nada Cazi:

Nedosljednosti u tretiranju ‘ženskog pitanja’ vidljive su u zanemarivanju rada sa ženama i izdvajanju u poseban ‘ženski sektor’ kojim treba da se bave samo žene. (…) KPJ je do sada potcjenjivala rad među radničkim i seljačkim ženama, a ukoliko se taj rad i vršio smatran je u većini slučajeva specifičan rad za žene. Uslijed toga inicijativa aktivnog ženskog partijskog kadra nije nailazila na dovoljnu potporu.3

Feminizam kao takav se na ljevici držao za pokret čiji je krajnji cilj integracija žena u postojeći poredak, a ne izgradnja besklasnog društva. Pojednostavljeno rečeno, najbitniji cilj rada sa ženama za ljevicu bilo je osvještavanje i mobilizacija žena za sudjelovanje u širem pokretu.

Na što žene nailaze u sindikatima

Iako se ove riječi Clare Zetkin odnose na slabiju organiziranost žena u odnosu na muškarce, možemo njima opisati i zašto nema više žena u sindikatima:

Nedostaje im [ženama] snaga koju donosi zajedništvo, te hrabrost, osjećaj moći, duh otpora i sposobnost odupiranja koje donosi snaga organizacije u kojoj se jedan bori za sve i svi se bore za jednoga. Nadalje, nedostaju im obrazovanje i obuka koje pruža organizacija. (…) Čak i više od spomenutih faktora, nedostatak vremena za radnice predstavlja golemu zapreku njihovom masovnom organiziranju jer su žene i tvorničke i kućne ropkinje, primorane snositi dvostruki radni teret. (…) Takve pothvate smatraju hobijima koje treba tolerirati, ali ne i podržavati ‘sve dok postoji toliki broj rezigniranih, sindikalno neorganiziranih muških radnika’. Ovaj stav je potpuno pogrešan.

Kako se ženama danas čine sindikati? Kao bastioni muškosti, krute strukture koje se čine sve manje relevantnima. Ono što znamo o uključivanju žena općenito je da se žene rjeđe pita da se aktivnije uključe, da obično nisu zadovoljne potporom koju dobivaju od svojih sindikalnih povjerenika, da se na akcije odlučuju kad je voda već došla do grla, da često nisu sindikalne povjerenice, iako čine većinu, da ih se odvraća od sudjelovanja na edukacijama jer „nije to za njih“ itd. Unutar sindikata ih se obeshrabruje na razne načine: od toga da ne dobivaju pozive i zapisnike sa sastanaka, do patroniziranja, seksističkih uvreda i otvorenog neprijateljstva.

Ovome se nastojalo doskočiti na dva načina: usvajanjem načina djelovanja feminističkih grupa s jedne, i osnivanjem ženskih struktura unutar lijevih organizacija, s druge strane.

Žene su se počele okupljati i sastajati, raspravljati o problemima koji ih muče, razgovarati o svojim frustracijama, međusobno se tješiti i počele uočavati uzorke, npr. prenošenje patrijarhalnih obrazaca ponašanja s obitelji na lijeve organizacije i radna mjesta, tipičnu podjelu rada na muške (vođe) i ženske (potpora) uloge unutar organizacije, pružanje emocionalne potpore, organizacijski i terenski rad. „Izbor je bio: integrirane mada marginalne; ili osakaćene da bi bile bitne. Riječ koju je pokret stvorio je raskidanje. Bilo je očito da istinsko masovno sudjelovanje žena nikad neće biti moguće, ako će osobne žrtve onih koje se pridruže biti tako bolne“, Parker i Foley opisuju u svojem tekstu o ženskim strukturama u sindikatima u UK-u i Kanadi.

Radnice-feministkinje su potom tražile autonomiju i propitivale rodne uloge što je još jednom naišlo na dizanje obrva. Na koncu su žene dobile svoje autonomne strukture, ali se jednakost i dalje nastavila mjeriti skoro isključivo brojem žena u organizaciji. Parker i Foley tvrde da su obje strane insistirale na „istosti“ i „prirodnom“ napretku žena unutar sindikata uslijed povećanja njihovog broja u redovima sindikata, ne uvažavajući društveno uslovljene razlike koje postoje među muškarcima i ženama.

Ukratko, žene su se morale mijenjati i prilagođavati sindikatima, a ne obrnuto. Kao i inače, rodna neutralnost u konačnici ne samo da nije išla niz dlaku ženama, već je zabašurila postojeće rodne nejednakosti. K tome, samo postojanje ženskih struktura nije automatski dovelo do porasta ženskog članstva što znači da je i broj žena koje mogu preuzeti funkcije unutar sindikata ostao ograničen. Stare napetosti i optužbe za separatizam nisu nestale i dalje je dolazilo do opstrukcija, ograničavanja dostupnih sredstava i moći utjecanja na šire zahtjeve iz rodne perspektive. Samim ženskim strukturama je usto uvijek prijetila opasnost od okoštavanja i apolitičnosti.4

Štrajk radnica u Kajzenu; Izvor: podunavlje.info

„Meke“ mjere

Međutim, unatoč svemu što je proizašlo iz osnivanja isključivo ženskih struktura, žene u sindikatima još uvijek trebaju zasebna prava, prostore, financije i uvažavanje dvostrukog tereta produktivnog i reproduktivnog rada. Unutar sindikata još su uvijek segregirane u „tradicionalne“ ženske uloge poput one administracije i sličnog rada „iz sjene“.

Iako se jednakost i ravnopravnost načelno prihvaćaju, središnja tijela takva pitanja obično smatraju sekundarnim i nečim što se odnosi na posebnu skupinu osoba i što je jedinstveno za tu skupinu, za razliku od „općih“ politika, jer muškarce u konačnici ne zanimaju ženska pitanja ili ih ne pogađaju u dovoljnoj mjeri da aktivnije podrže svoje kolegice. K tome, žene u uključenju u sindikat i daljnjem djelovanju po učlanjenju još uvijek sprečavaju obiteljske odgovornosti koje u pravilu padaju isključivo na njih, tradicionalna struktura i termini sindikalnih sastanaka, izostanak ohrabrivanja ili čak namjerno izostavljanje, nemogućnost pohađanja edukacija bilo zbog termina koji se ne može pomiriti s njihovim „privatnim“ obavezama bilo zbog isključivanja od strane vođstva sindikata ili sindikalnog povjerenika, zatim su tu i seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, seksizam i mizogonija na radnom mjestu i unutar sindikata.

Stoga ovdje iznosimo neke „meke mjere“ za bolje uključenje i pozicioniranje žena unutar sindikata.

Unatoč tome da se smanjuju dostupna sredstva za rad sindikata, sindikati i dalje organiziraju raznovrsne edukacije već u skladu sa svojim mogućnostima. Jačanje sindikalnih medija i prisutnosti sindikata na Internetu također može pomoći uključivanju i napredovanju članova sindikata. Ipak, valja pri tome pripaziti na to da se žene uključuje u takve edukacije i da im se omogući da se zaista odazovu pozivu što je teško napraviti zbog njihovih obiteljskih i drugih obaveza. Ovo je jedan od slučaja u kojima je poželjno insistirati na ženskim kvotama u slučaju sudionika, ali i predavača. Što se programa tiče, iako je postojanje edukacija usmjerenih na prvenstveno žene hvale vrijedno i još uvijek nužno, u planiranje „općih“ obrazovnih programa trebalo bi uključiti i ono što se smatra tipično ženskim temama kako bi se poradilo na upućenosti svih sudionika tim temama. Štoviše, ne bi bilo naodmet ciljano raditi edukacije za muškarce o najbitnijim „ženskim“ temama.

Nadalje, neke od tih „ženskih“ tema, koje se itekako tiču i muškaraca, i mogu doprinijeti položaju žena unutar sindikata su, primjerice, edukacije o vrednovanju neplaćenog brižnog i kućanskog rada, sudjelovanje, suradnja i rad na kampanjama i drugim akcijama koje se tiču ženskog zdravlja i reproduktivnih prava, uspostavljanje smjernica i odgovarajućih tijela za rješavanje pritužbi članova na ponašanje i djelovanje drugih članova, drugačiji pristup organiziranju sastanaka koji bi obuhvaćao osiguravanje brige o djeci tijekom sastanaka i pažljivo odabiranje termina.

Da bi svi članovi mogli sudjelovati u radu sindikata na istim početnim pozicijama, trebalo bi ih bolje informirati kroz online medije i stranice organizacije te npr. objaviti FAQ-ove s informacijama o pravima radnika i mogućim izvorima pomoći. Zatim, poboljšati integracije rodne perspektive i jednakosti u dokumentima s politikama, na konferencijama i drugim aktivnostima, kao i raditi na „okvirnim člancima“ koji se tiču rodne ravnopravnosti i specifičnih ženskih pitanja, a koje bi članovi i članice mogli ugraditi u vlastite kolektivne ugovore.

Postojeće ženske sekcije i druge slične organizacije bi trebale uživati pravo da autonomno djeluju i iznose mišljenja o svim politikama organizacije te da se ta mišljenja uvažavaju. Kako bi se poboljšala zastupljenost žena na izvršnoj razini sindikalnih organizacija i u delegacijama na kongresima i konferencijama, nužno je stvoriti preduvjete za to; npr. da lista kandidata za izbore odražava strukturu članstva organizacije ili da se uvedu kvote te da se izabrani članovi rotiraju i da se ograniči trajanje njihovih mandata. Sindikati usto moraju izraditi zasebne statistike o ženskom i muškom članstvu da dobiju bolji uvid u situaciju na terenu i djeluju u skladu s time.

Na polju rada se valja latiti starih tema: prava na rad za žene, ukidanja diskriminacije u plaćama, poticanja ukidanja rodne segregacije radnih mjesta i korelacije između povremenog rada, rada na pola radnog vremena i drugih fleksibilnih oblika rada i siromaštvo i isključenosti žena u kasnijoj životnoj dobi. K tome, valja zahtijevati i posebna prava za trudnice i mlade majke i ne dopustiti urušavanje postojećih prava, baviti se stambenom politikom i poticati rodiljni dopust za očeve. Dakle, potrebno je baviti se aktivno i onima koji su pri kraju svojeg radnog vijeka i umirovljenicima, mladima, podzaposlenima i nezaposlenima. Kao što vidimo, nema kraja tome što bi se trebalo i moglo, preostaje samo kako.


Drugi deo teksta možete pročitati na ovom linku.

  1. Neusüß, Christel. Die Kopfgeburten der Arbeiterbewegung oder Die Genossin Luxemburg bringt alles durcheinander. Hamburg: Rasch und Röhring, 1985, str. 155.
  2. Dean, Jonathan i Maiguashca, Bica (2018): „Gender, Power, and Left Politics: From Feminization to ‘Feministization’” in: Politics & Gender, sv. 14, br. 3, str. 376-406.
  3. Cazi, Nada. Društveni položaj žene. Kako slaviti naše praznike. 8- mart – međunarodni dan žena. Zagreb: Novinsko-izdavačka ustanova „Pregled”, 1974.
  4. Parker, Jane i Foley, Janice (2010): “Progress on Women’s Equality within UK and Canadian Trade Unions: Do Women’s Structures Make a Difference?”Relations industrielles / Industrial Relations, sv. 65, br. 2, str. 281-303.

Preporučeni članci

Smatramo da je jako važno da kritičko novinarstvo ostane van komercijalnih interesa.

Podržavajući naš rad individualnim donacijama iz zemlje i inostranstva pomažete nam da ostanemo nezavisni.

Sva podrška je dobrodošla!

 

DONIRAJTE