Kako do sindikalnog organizovanja žena?, II deo

Foto: Marko Rupena / Kamerades

Uprkos činjenici da je sve više žena pogođeno negativnim promenama u svetu rada, naročito u tekstilnim i drugim industrijama u kojima su žene većinski uposlene, čini se da sindikati ne uspevaju da odgovore na njihove potrebe i probleme. Kako bi se njihov položaj unutar sindikalnog organizovanja popravio, sindikati moraju redefinisati sopstveno poimanje rada i početi da uzimaju u obzir problem neplaćenog rada, koji se odnosi na kućni rad – brigu oko porodice i domaćinstva.

Prvi deo teksta možete pročitati na ovom linku.

Kad govorimo o feminizaciji u svijetu sindikata, potrebno je prije svega naglasiti da su se sindikati značajno promijenili i da su većinom napustili ulogu emancipacijskog pokreta. Kad bi se pak htjeli vratiti na svoje početke, morali bi zasnovati potpuno nove sindikate jer danas mnogi od njih služe tek kao štit za obranu najosnovnijih, skoro isključivo radnih prava, ili su puki servisi za zadovoljavanje najprečih potreba svog članstva.

Prema Blaschke i Jensen1 sindikati bi morali promijeniti svoj odnos prema radu kao takvom: jedan od ciljeva bi trebao biti emancipacija od rada koji ne bi trebao prožimati sav život onih koji rade, ali kojim bi se također moglo osigurati egzistenciju i dostojanstvene uvjete rada. Takvim bi se pristupom već u nekoj mjeri zastupali feministički interesi što bi obuhvaćalo ne samo jednako sudjelovanje žena u svijetu rada, nego i novi pogled na probleme rada i na rješenje tih problema, društvenu reprodukciju i njenu važnost.

Što bi sindikati mogli učiniti da privuku više novih članova, ponajprije žene i mlade osobe:

Razviti opću strategiju i načela

Sindikati nisu odgovarajuće reagirali na posljedice gospodarske krize. Još uvijek se tek vode rasprave o tome kako organizirati one koje se ne može organizirati – dakle, prekarne radnike koje dobrim dijelom čine žene i mladi, i doskočiti drastičnom rezanju socijalnih i radničkih prava.

Nadalje, sindikati su postali apolitični, pogotovo ako govorimo o ženskim pravima koja su na udaru konzervativnih skupina. Isključivo se drže sigurnih tema majčinstva, obitelji i načelne rodne ravnopravnosti i jednakosti ne ulazeći previše u to što bi to točno iziskivalo u praksi. No čak i te teme ostaju isključivo ženska domena kojom se bave žene za žene.

Međutim, žene nisu samo na udaru konzervativnih skupina koje žele ograničiti njihova reproduktivna i druga prava, nego su i na udaru mjera štednje jer na njih pada većina tereta brige za djecu, starije i nemoćne. Sindikati se moraju odupirati rezovima socijalne potrošnje. Neki bi rekli da to nisu teme za sindikate s obzirom na usku zakonsku definiciju sindikata, no to ne znači da ne mogu koristiti svoj prostor za uvođenje ovih tema u javni diskurz ili čak eksperimentirati s time što je, a što nije moguće. Ostaje pitanje volje sindikata da to učine i straha od gubitka postojećeg članstva zbog ulaženja u prostor „kontroverznih“ tema. Ipak, građenje masovnih pokreta i masovne podrške iziskuje načelni stav barem po pitanjima socijalnih davanja, stambene politike, reguliranja radnih odnosa, porezne politike itd. što se sve može promatrati i kroz tzv. „žensku perspektivu“.

Baciti veću mrežu

Organiziranje unutar zajednica također može biti bitan način dopiranja do žena, naročito ako imamo na umu prevalentnost žena u sektoru brige. Sheila Cunnison piše o nastojanjima radnica u Royal Victoria Hospital u Belfastu sredinom 1980-ih da spriječe autsorsanje 2. Strategija koja je korištena se čini zdravorazumskom: radnice se organiziralo od dolje, nastojeći ih sve uključiti, napravljen je popis i opis svih zadaća od kojih mnoge nisu nigdje bile navedene, a time ni vrednovane, npr. čistačica i kuharica, kako bi se ukazalo na važnost održavanja standarda higijene u bolničkim uvjetima. Najbitniji dio je bilo uključivanje cijele zajednice u borbu za održavanje iste razine plaća i standarda na radnom mjestu. Koristili su uobičajene taktike skupljanja potpisa za peticije, lijepljenje postera i dijeljenje letaka pokušavajući potaknuti članove zajednice da sudjeluju na sastancima i prosvjedima. „Uključivanje zajednice, međutim, nije samo kampanjska strategija: ono predstavlja moralni pomak u ciljevima sindikata, voljnost da se preuzme probleme ‘drugoga’. Time se odbija uobičajeno shvaćanje sindikata kao sebičnih organizacija koje se zanimaju samo za novčane nagrade svojih vlastitih članova.“3

Sindikalistkinja Inez McCormack je objasnila uspjeh te kampanje time da su se koristile tipične metode ženskog pokreta (inkluzivnost, horizontalnost, dijeljenje moći i povezivanje s drugim ženama).

Premda je takav način rada doveo do porasta broja članstva i obranio radna mjesta u dotičnoj bolnici, Cunnison smatra da nije zaživio drugdje iz nekoliko razloga. Kao prvo, mobilizira ljude od dolje, daje im moć odlučivanja te povećava odgovornost sindikalnog vodstva prema članstvu koje je u potpunosti uključeno u cijeli proces. Kao drugo, dovodi u pitanje određene sindikalne tradicije. U ovom slučaju distinkciju između kvalificiranog i nekvalificiranog rada što se često koristilo kao argument za niže nadnice žena u odnosu na muškarce u pregovorima oko nadnica, a ponekad i kako bi se žene odvratilo od pokušavanja da uđu u sindikate.

Cijeli proces je bio usmjeren na promjenu onoga što smatramo važnim i prevrednovanje ženskih poslova. Kao treće, u slučaju sindikata u Sjevernoj Irskoj je način preraspodjele sindikalnih sredstava bio drugačiji: pola sredstava je odlazilo na akcije članstva, a pola na jačanje članstva i sindikalni kadar što nije u skladu s tipičnim načinom raspodjele sredstava u sindikatima koji, doduše, bilježe pad članstva i, posljedično, sredstava. Kao četvrto, način sindikalnog rada koji polaže puno nade u organiziranje cijele zajednice iziskuje puno vremena i napora, kao i pomno osluškivanje promjena u mišljenjima te iste zajednice što je teško učiniti bez značajne podrške. Kao peto, takav tip rada je proizašao iz načina ograniziranja ženskog pokreta i baždaren je na slabo plaćenu žensku radnu snagu.

Članice UGS Nezavisnost na Osmomartovskom maršu u Beogradu 2019; Foto: Marko Miletić / Mašina

Promijeniti shvaćanje rada i tražiti više

Jedna od najvažnijih feminističkih tema je svakako rad i njegova definicija. Feministkinje šire pojam rada i na u kapitalizmu neplaćeni i obezvrijeđeni kućanski i brižni rad. No s time su blisko povezana i sljedeća područja plaćenog rada: briga o djeci, starijima i osobama s invaliditetom, čišćenje, održavanje, odgajanje, učenje i obrazovanje, zdravstvo, socijalni aparat i pružanje javnih usluga.

Iako postoje različiti pokušaji objašnjenja ovakvog rada kao produktivnog u kapitalizmu, ovdje ćemo se zadovoljiti time da sve te aktivnosti nazovemo radom i da ga smatramo važnim po društvo ili društveno produktivnim. Ženski neplaćeni rad je pretpostavka svog rada. Podjela na javno i privatno (u pravilu ženski rad) stvara rodno specifične uloge i hijerarhije koje također prožimaju i svijet rada. Zbog toga govorimo o „ženskim“ poslovima te nam to objašnjava zašto takve poslove manje cijenimo, zašto žene diskriminiramo i istovremeno računamo na njihov besplatni brižni i kućanski rad van i unutar doma.

Ono čime se pri promjeni shvaćanja rada prvenstveno trebamo voditi je to da se u kapitalizmu „[s]ve što se ne može ‘obračunati’ i ‘kontrolirati” uklanja, otcjepljuje i obezvređuje kao remetilački faktor u području privatnoga: emocije, iracionalnost, bolest, slabost, proizvodnja i propadanje samog života (djeca, stariji), suosjećanje, razumijevanje, spajanje, briga, liječenje.“4 Usprkos skrivenosti tog rada, na temelju životnog iskustva nam je jasno da je on prijeko potreban i izrazito vrijedan jer predstavlja posljednje utočište od surovosti kapitalističkog svijeta što dakako ne znači da ga i mi moramo uzeti za gotovo i prebaciti isključivo na ženska pleća.

Isticati važnost brižnog rada i javnog sektora

Najbitnija feministička borba bi bila borba za vrijeme, preraspodjelu rada uopće i promjenu rodne raspodjele rada. Ako bi se brižni i kućanski rad rodno ravnopravno preraspodijelio, skraćivanje radnog vremena bi bilo neizbježno. Ipak, radno vrijeme već dugo nije predmet rasprave u sindikatima i ovakav zahtjev se čini tek snatrenjem.

Nevidljivi rad (kućanski i brižni rad) mora postati vidljiv unutar sindikata, u kojima ga se često obezvređuje, na radnom mjestu i u domu. Nakon toga bi se taj rad morao preraspodijeliti što bi značilo s jedne strane smanjenje opterećenja žena u domu, ali bi se tad povećalo i opterećenje muškaraca u „privatnoj sferi“. Jedno od rješenja i zahtjeva sindikata bi u tom slučaju moglo biti zahtijevanje kraćeg radnog vremena i vođenje kampanja koje bi reevaluirale tzv. ženska zanimanja i važnost javnog sektora, kao što to predlaže Kristin Ideler pozivajući se na rad Frigge Haug i Gabriele Winker5. Ideler, koja je doktorirala na gender mainstreamingu u njemačkom sindikatu ver.di6, smatra da bi stavljanje fokusa na društvene aktivnosti vezane uz brigu o drugima predstavljalo ogroman napredak za sindikate te da bi sindikati tako mogli uspostaviti narativ kojim bi uhvatili korak s promjenama u svijetu rada i krizom društvene reprodukcije u kojoj se trenutno nalazimo među ostalim zbog provođenja mjera štednje.

Svijetla budućnost sindikata i zasnivanja masovnih pokreta, uključujući primjerice čak i „Ženski marš“ koji bi kod nas bilo teško organizirati bez resursa i ljudstva sindikata koji su zapravo jedine masovnije organizacije koje postoje van stranaka, ovisi o sposobnosti sindikata da mobilizira što veći dio zajednice – ne nužno kao članove, već kao podržavatelje društveno bitnih pitanja. Dobivanje značajnih ustupaka ovisi o masovnoj potpori koja ne mora biti izražena isključivo peticijama i prosvjedima. Na sindikatima ostaje da prepoznaju da se mora drugačije i da je možda potrebno napraviti oštar zaokret od dosadašnjeg prihvaćanja pravila igre koja ograničavaju mogućnost djelovanja sindikata.

Sindikati moraju otvoriti svoja vrata svima, uključujući i nesigurno zaposlene i migrantske radnike čiji će broj samo rasti u narednim godinama, i ne podleći zovu projektnog financiranja kojim se nužno oblikuje i njihovo djelovanje premda se to financiranje može koristiti za osnaživanje sindikata, uspostavljanje suradnje s drugim tipovima organizacija i iskušavanje novih načina rada. No pri tome se ne smije zanemariti „primarna djelatnost“ sindikata: organiziranje konkretnih ljudi na terenu, izgradnja solidarnosti i izgradnja puta prema svijetlijoj budućnosti, a ne prihvaćanje „business as usual“ logike.

Stoga bi organizacije ponajprije trebalo učiniti rodne i ženske politike sastavnim dijelom svojeg rada i razvijati se u skladu time. Naime, te se teme nikada nisu ticale isključivo žena, a danas je to vidljivije no ikada prije. Raspršenost radnika i nerazmrsivost privatnoga i javnoga zahtijevaju nove načine organiziranja, kao i sasvim nove pristupe. Bez usvajanja nečega što možemo nazvati feminističkim principima, teško je zamisliti da će sindikati moći privući nove članove, pogotovo ako znamo da žene čine većinu u sektoru brige, a time i većinu mogućeg novog članstva. Budućnost sindikata je „ženska, kulturno raznolika i usmjerena na brigu“7 i sindikati se za promjenu moraju prilagoditi ženama.

  1. Jensen, Mechtild (1995): “Feminisierung der Gewerkschaften und die Wirkung auf Frauen und Männer”. In: Gewerkschaftliche Monatshefte, sv. 7, str. 414-428
  2. Cunnison, Sheila (1995): „Trade unions and women’s way of organising: A case from northern Ireland”. Journal of Gender Studies, sv. 4, br. 3, str 327-332.
  3. Flanders, A. Management and Unions. London: Faber and Faber, 1970. Citirano prema Cunnison.
  4. Vidi Jensen.
  5. Vidi Haug Die Vier-in-einem-Perspektive. Politik von Frauen für eine neue Linke, Argument Verlag, Hamburg 2008 i Winker, Winker, Care Revolution. Schritte in eine solidarische Gesellschaft, Transcript Verlag, Bielefeld, 2015.
  6. Ideler, Kristin Rosa. Gender Mainstreaming in Gewerkschaften. Eine mikropolitisch inspirierte Untersuchung im Arbeitsalltag der Vereinten Dienstleistungsgewerkschaft ver.di.
  7. Kerber-Clasen, Stefan i Ideler, Kristin (2016): „Mehr als rhetorische Modernisierung? Über die Tarifrunde SuE 2015 – Teil I+II”. In: express. Zeitung für sozialistische Betriebs- und Gewerkschaftsarbeit.

Preporučeni članci

Smatramo da je jako važno da kritičko novinarstvo ostane van komercijalnih interesa.

Podržavajući naš rad individualnim donacijama iz zemlje i inostranstva pomažete nam da ostanemo nezavisni.

Sva podrška je dobrodošla!

 

DONIRAJTE