
Vladajućoj partiji je potreban privid postojanja demokratskog poretka zbog čega je cenzus spušten na tri posto. Ipak, uslovi za ravnopravno izborno takmičenje trenutno ne postoje i potrebno je okrenuti se alternativnom političkom organizovanju i drugačijim modelima demokratije.
Predstojeći parlamentarni izbori u Srbiji održaće se 26. aprila a predizborni period obeležen je debatom oko bojkota izbora. Najveći deo opozicionih organizacija se odlučio da ne izađe na predstojeće izbore, a kao argument za neizlazak uglavnom navode nepostojanje uslova za održavanje fer i slobodnih izbora, te planiranje dugoročnije političke borbe.
Cilj bojkota je nepriznavanje unutrašnjeg legitimiteta budućeg saziva Narodne skupštine, a samim tim i nove Vlade. I pored bojkota, spoljašnji legitimet vlasti nije pod znakom pitanja, sve dok je Vučić lojalan igrač najvećih evropskih sila, bez obzira koliko njegov režim bio autoritaran na unutrašnjem planu.
Pod pritiskom bojkota, vladajuća većina je odgovorila iznenadnim spuštanjem cenzusa za ulazak u parlament sa pet na tri procenta. Međutim, bilo kakve promene izbornog sistema dva i po meseca pred izbore ne idu u prilog demokratizaciji već upravo dovode u pitanje postojanje demokratskih procesa u zemlji.
Naravno, za vladajuće opcije radi se o nameri da se omogući bolje predstavljanje građana u Narodnoj skupštini i tako politički sistem učini demokratičnijim. Zaista, bilo je primera kada je, usled relativno visoko postavljenog cenzusa, veliki broj građana ostao nepredstavljen. Na primer, 2014. godine na izbore je izašlo nešto manje od četiri miliona ljudi, a ukupan broj glasova za partije koje su ostale ispod cenzusa iznosio je više od sedamsto dvadeset hiljada.
Osim toga, nije puno evropskih država sa proporcionalnim ili mešovitim izbornim sistemom čiji je izborni prag viši od pet procenata. Postoje i primeri država sa nižim cenzusom. Konkretno, u Holandiji ne postoji zakonom definisan izborni cenzus, već se računa prirodni prag,1 što uglavnom iznosi oko 0,6% u toj državi. U Italiji, Grčkoj, Španiji i BiH važi cenzus od 3%, dok su se, na primer, Belgija, Mađarska, Hrvatska i Poljska odlučila za 5%. Iskustva iz Rusije u kojoj cenzus iznosti 7% ili Turske sa neverovatnih 10%,2 nisu uzori na koje se treba ugledati. Dakle, na prvi pogled deluje da su izmene Zakona donesene radi demokratizacije političkog sistema.
Samo po sebi spuštanje cenzusa nije loša stvar. Međutim, kada se to radi dva i po meseca uoči izbora, onda je reč o podešavanju političkog sistema radi postizanja poželjnih ishoda. Za vladajuću strukturu je poželjno da grupacije u parlamentu budu što raznovrsnije kako bi politička predstava bila što uverljivija. Međutim, umesto suštinskih promena, koji se tiču razbijanja klijentelističke mreže, ucenjivanja birača i medijskih sloboda, naprednjaci su izračunali da je jeftinije spustiti cenzus i u parlament ugurati svoje satelite.

Selektivne institucionalne reforme
Postoji i nekoliko drugih institucionalnih nedostataka postojećeg izbornog sistema, koje je vladajuća partija prenebregla.
Pojedina istraživanja pokazuju da „oko trećinu svih poslanika u Skupštini u svim sazivima posle 2000. godine čine poslanici sa prebivalištem u Beogradu (u kojem živi oko 22% stanovništva), dok iz Novog Sada dolazi oko 20 poslanika, što je gotovo duplo veći procenat mandata od učešća broja stanovnika Novog Sada u broju stanovnika Srbije“. Ovde je reč o „metropolizaciji“ parlamenta – manje razvijeni regioni, naročito sa juga države, gotovo da nemaju svoje predstavnike. Reforme izbornog sistema bi mogle da uključe povećanje broja izbornih jedinica na šest ili sedam, kako bi se omogućilo ravnomernije predstavljanje svih delova zemlje.
Drugi problem predstavljaju zatvorene liste. Ova institucija omogućava partijsku kontrolu nad redosledom kandidata na listi, čime se učvršćuje oligarhijsko ustrojstvo većine postojećih političkih opcija. Ukoliko bi se liste „otvorile“, glasači bi, mogli da zaokruže i pojedinog kandidata na samoj listi, čime on ili ona dobijaju prednost u raspodeli mandata. Takav je slučaj u Hrvatskoj. Dakle, preferencijalnim glasanjem mogao bi da se dovede u pitanje predloženi redosled ulaska kandidata sa liste u parlament. Partijskom vrhu, koji obično određuje redosled kandidata, je u interesu da onemogući takve promene i da tako zadrži visoko mesto lojalnih ljudi.
U oba slučaja reč je o promenama, jednako važnim koliko i visina cenzusa. Ali, ona postaju važna tek kada su uspostavljeni osnovni preduslovi za fer i slobodne izbore. Bavljenje cenzusom u ovom trenutku ima za cilj isključivo kreiranje parlamenta po meri aktuelne vlasti.
Kandidati za parlamentarnu predstavu
Pored vladajućih Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije, izlazak na izbore najavio je niz drugih, manjih opcija. Osim toga što nose prilično živopisne nazive, veći deo njih u bliskoj je vezi sa vladajućom partijom.
Na „proevropskom“ delu spektra izlazak su najavili Stranka modernog centra (neoliberalna parlamentarna opcija nastala cepanjem pokreta Dosta je bilo), Zvono, a ne stranke (vodi dugogodišnji omiljeni opozicionar SNS-a Čedomir Jovanović), Nova stranka bivšeg premijera Zorana Živkovića, Vojvođanski front (predvodi još jedan dugogodišnji omiljeni opozicionar SNS-a Nenad Čanak), i druge slične organizacije.
Pedeset nijansi Vučićeve desnice predstavljaće Srpski patriotski savez Alaksandra Šapića, Šešeljevi radikali koji su duže vreme omiljena opozicija, Srpska desnica, nove medijske zvezde Miše Vacića, Metla 2020, te pokret Levijatan. Izlazak je najavio i povratnik iz dijaspore Goran Davidović Firer, koji, takođe, dosta toga duguje vladajućoj strukturi.
Oba bloka su u poslednjem periodu dobili ogroman prostor u medijima bliskim vlastima, što je pokazatelj kvaliteta odnosa vladajuće partije i navodne opozicije. Naravno, nisu sve opcije koje izlaze na izbore nužno sateliti SNS-a, ali jasno je da većina neguje bliske odnose sa vlastima, makar zbog trenutnog poklapanja interesa.
Prema istraživanjima javnog mnjenja, trenutno najveći opozicioni blok, Savez sa Srbiju, predvođen od strane Dragana Đilasa i Boška Obradovića, te Pokret slobodnih građana Sergeja Trifunovića bojkotovaće izbore. Osim njih, bojkot su najavili Ne davimo Beograd i Socijaldemokratska unija, koja bi uskoro trebalo da se transofrmiše u novu levu partiju, i koja razmatra mogućnost izlaska na izbore na lokalnom nivou.

Bojkot: pro et contra
Argumenti u korist bojkota ne svode se na neregularnosti tokom izbornog dana. Tu su i uspostavljeni sistemi ucenjivanja ljudi pre izbora i blokade najvećih medija za drugačije glasove. Srpska napredna stranka je uspela da obezbedi široku mrežu podrške materijalno vezujući ljude za sebe, uglavnom ih ucenjujući radnim mestima, ali i različitim poslovnim i manje poslovnim kombinacijama na mnogo višim nivoima. Dok je medijska podrška osigurana bliskim vezama s vlasnicima najvećih televizija sa nacionalnom frekvencijom, posebno ojačanom finasijskim podrškama i olakšicama.
Deo kritika za autoritarnost vladajućeg režima može osporiti kao subjektivni utisak građana koji svakodnevno doživljavaju nepravdu. Ipak, subjektivni utisak građana u poslednje vreme potvrđuju i pojedina međunarodna istraživanja. Počev od najnovijeg istraživanja čuvenih „mejnstrim“ politikologa, prema kojem Srbija posle dužeg vremena nije klasifikovana kao demokratija, već takmičarski autoritarizam, preko indeksa časopisa Ekonomist (Economist) koji je Srbiju uvrstio u „nepotpune demokratije“, do poslednjeg izveštaja Fridom Hausa (Freedom House) gde je Srbija označena kao „delimično slobodna“, uz konstataciju da vladajuća partija obilato koristi medije i javne resurse za sopstvene svrhe.
Naravno, liberalna demokratija sa slobodnim i fer izborima i parlamentom kao središnjom institucijom nikada ne nudi jednake šanse za takmičenje svim akterima – mnogo je lakše onima koji imaju više novca i bogatije sponzore. No, trenutno je situacija takva da je onemogućeno bilo kakvo takmičenje i političko polje je isuviše nakrivljeno u korist SNS-a.
S druge strane postoje argumenti za izlazak na izbore iz uskopartijske perspektive. Naime, parlament se može posmatrati kao sredstvo za političku promociju i sticanje resursa za dalje delovanje, a ne za instuciju kroz koju je zaista moguće menjati stvarnost. Ipak, trenutna društvena klima je takva da će bilo ko ko bude izašao na izbore od opozicionih birača biti percipiran kao saradnik SNS-a. Tako posmatrano, izlazak na izbore bio bi kontraproduktivan i sa usko partijskog stanovišta.
Šta je alternativa?
Jasno je da je Vučiću potrebna što raznovrsnija parlamentarna opozicija, kako bi zadržao privid političkog pluralizma, za domaće i inostrane potrebe. „Evropski zvaničnici“, takođe, smatraju da treba izaći na izbore i već duže vreme žmure na autoritarnost vladajuće strukture. Osim toga što je „iz Evrope“ rečeno da tako treba, ne postoje ozbiljni argumenti za izlazak. Evropska unija trenutno više vrednuje političku stabilnost nego demokratiju i jasno podržava autoritarce u svom dvorištu. Konačno, nema ničega lošeg u tome da se ljudi koji žive u Srbiji sami izbore za svoja prava, nezavisno od preferncija evropskih zvaničnika. Zašto slušati bilo koga ko podržava autoritarne režime i ne boriti se za svoja prava?
Za početak, bojkotom će, bez obzira koliko ljudi bude bilo primorano da izađe, biti okrnjen legitimitet SNS-a u očima građana/ki. U trenutku kada je više nego jasno da su postojeće političke institucije samo prazna ljuštura, bez ikakvog političkog sadržaja i sredstvo manipulacije ekonomsko-političke elite, potrebno je okrenuti se alternativnim modelima demokratije. Organizovanje na lokalnom nivou može biti bolja i više demokratska alternativa kada je parlamentarno delovanje obesmišljeno.
Sada je vrlo pogodan trenutak i za vanistitucionalnu političku borbu. Protesti i štrajkovi su legitimno sredstvo političke akcije, posebno kada institucije postaju privatno vlasništvo nekolicine na vlasti. Masovni protesti su u prethodnih nekoliko godina organizovani u više gradova i zbog različitih pitanja. Ovoga puta možda treba uraditi više po pitanju političke artikulacije zahteva. Dovoljno je pogledati kako se u istoj toj Evropi ljude bore za svoja prava. Na kraju, valja naglasiti da je borba za politička i građanska prava važna za levicu kao sredstvo za uklanjenje eksploatacije i dominacije, pa period nakon izbora treba posmatrati kao šansu za izlazak na veliku političku scenu i vraćanje ukinutih prava.
- Prirodni prag se dobija kada se ukupan broj svih glasova podeli brojem mesta u parlamentu. Količnik predstavlja broj glasova potrebnih za dobijanje jednog mandata. U Srbiji prirodni prag važi za stranke nacionalnih manjina.
- U Turskoj je visoko postavljen cenzus kako bi se otežao ulazak u parlament pro-kurdskim partijama.