Iako su postojale sumnje da će nakon praznika studenstki protesti širom Srbije splasnuti i da će se studenti usled političkih pritisaka vratiti svojim redovnim obavezama, protesti ne jenjavaju. Već se najavljuju nove akcije blokada saobraćajnica i protesti. Dok redovne dnevne blokade od po 15 minuta širom Srbije tokom praznika nisu ni prestajale.
Nastavljeni su i pregovori prosvetnih radnika i Vlade, a kako deluje po zvaničnim izjavama obe strane su zadovoljne postignutim, iako je premijer Vučević pre samo nekoliko dana pretio otkazima ukoliko nastava u drugom polugodištu ne bude redovna. Mnogi nastavnici su ostali nezadovoljni, ali bez obzira na dalju sudbinu radnika u obrazovanju i studentskih protesta uopšte, već su postignuti određeni ciljevi, date su neke nove smernice političke borbe protiv vlasti, ali nam se ukazalo i na potencijalne probleme koje kao društvo i politički subjekti ranije možda nismo najjasnije videli, a kojih moramo postati svesni. Zato je važno problematizovati ih i reći zašto je važno imati svest o njima. Ali prvo o benefitima studentskog protesta.
Najveći benefit studentskog protesta – pomeranje društveno-političkog fokusa
Godinama je u Srbiji vladao medijski skrojen društveno-politički narativ da je Aleksandar Vučić taj koji se u zemlji pita za apsolutno sve. Čak i da je to sasvim tačno, mnogi analitičari i tumači društvene stvarnosti, i kada svoju kritičku oštricu usmere na njega nisu do kraja razumevali da njegovom opstanku na vlasti takav narativ odgovara. Jasno je da mediji u službi vlasti to rade iz očiglednih razloga medijske propagande u korist vlasti. Ali kada se uslovno rečeno, kritički mediji ostrve samo na „jednog čoveka“ kao izvor svog zla u zemlji, onda mu nesvesno nabacuju loptu od koje mora da se brani. A brani se tako što sazove konferencije za štampu i na njima nam po milion puta govori ono što smo već mogli i da čujemo – da je on žrtva, da ga zli mediji napadaju, ali da se on bori za Srbiju i srpske interese i da neće odstupati. Time je stvarao poželjnu sliku sebe kao mučenika i žrtve, „bustovao“ svoju političku poziciju i status Vođe, a povratno dobijao podršku medijski zaslepljenih birača.
A onda su se dogodili studenti. I povodom pada nadstrešnice u Novom Sadu i Vučićevog svakodnevnog upinjanja da iskontroliše štetu, mu uputili jednu vrlo jasnu, na prvi pogled jednostavnu rečenicu: „Niko te ništa nije pitao“.
Zašto je ta rečenica predstavljala toliki problem i zašto u svojoj suštini otvara put nekom drugačijem odnosu prema Vučićevoj autoritarnoj vladavini? Zato što je po prvi put kao lider suočen sa takvom situacijom – da određena društvena snaga koja se dala u demonstracije, od njega zapravo ništa ni ne traži. Već od nadležnih institucija, koje moraju raditi svoj posao.
Tim činom studenti su jednim udarcem ubili dve muve – s jedne strane su ogolili urušenost institucija koje bi morale biti nadležne, a s druge strane naterale Vučića da samostalno vrati fokus na sebe kao lidera, jer je to jedina situacija u kojoj zna da pliva. No, time je i sam nateran da prizna ono u šta svi godinama sumnjamo – da bi on zaista želeo da bude taj koji se za sve u državi pita, čime je potrvdio optužbe da je autoritarni vođa, iako tvrdi da je Srbija demokratska zemlja. Uz to, uspešno su mu izbili sve „kečeve iz rukava“ o slaboj podršci skupovima, idejama o stranim plaćenicima i sličnim već viđenim podmetačinama. Toliko da je morao da popusti i nudi neke sasvim nesuvisle predloge studentima i mladima, poput tobožnjih stambenih kredita uz subvencije države, što su studenti u blokadama odbili, jer to nije u saglasju sa njihovim zahtevima.
Sve to je proizvelo jasnu političku uzdrmanost Vučića kao lidera, gde se on narodski rečeno, upleo kao „pile u kučinu“. Jednog dana nudi subvencije, drugog preti sa 17.000 lojalista, trećeg govori da je spreman da razgovara i da su svi zahtevi ispunjeni, četvrtog da bi slao Kobre da razbaca studente. Time je trajno naštetio sebi kao političaru, jer se pred širokim auditorijumom potvrdio kao lažno stabilni i lažno nepogrešivi Vođa.
Posledično, studenti su pokazali jasan put kako opoziciono delovati protiv njega i svih sličnih autoritarnih vođa u budućnosti – tako što skrenete društveno-politički fokus sa Vođe kao ličnosti. A svetla protesta bacite tamo gde odgovornost zaista počiva – u ovom slučaju u nefunkcionalnim institucijama.
Ugroženost pozicije moći – noćna mora svakog autokrate
Pad nadstrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu, simbolički je označio i konačan pad naših institucija. Ili barem dela onih koje su nadležne da ispitaju koji su uzroci doveli do ubijanja 15 nedužnih ljudi. Ali tu su oni koji personifikuju političku moć kada već nema funkcionalnih institucija koje bi trebalo da su simbol moći jedne demokratske države, pa se odgovornost nužno okrenula ka njima. Zahvaljujući politikama tih ličnosti institucije i jesu postale nefunkcionalne. Drugim rečima, kroz razvijeni autoritarni sistem vladanja, poluge moći su prenete sa institucija na pojedince, a svaki vid personalne vladavine vodi u autokratiju.
Studentski protesti i gorepomenuto pomeranje društveno-političkog fokusa sa autokrate na institucije, zapravo su kontrateža i (in)direktan pokušaj da se oslabi moć autokrate. I tu jeste ključni značaj ovih protesta – što svaki autokrata strepi od potencijalnog poziva demonstranata na odgovornost onih oko kojih bi društveno-politička moć trebalo da bude najviše koncentrisana. Time je autokrata na gubitku – on ne ume da se snalazi u situacijama u kojima u potpunosti ne ovladava polugama društveno-političke moći. Zato su Vučiću ovi protesti veliki problem. I zato i pravi razne greške koje su proizvod nesnalažeja u novonastalim društveno-političkim okolnostima.
To jeste jedan potpuno novi trend, neviđen od 2012 godine. I to jeste pravi put koji bi svaka opoziciona politička struktura kojoj je stalo do demokratije, trebalo da sledi. Vučić je svestan da bi njegova autokratska vladavina mogla da se uruši iznutra sama od sebe, a i javnosti je ogoljena autoritarna politička ljuštura koja spolja izgleda stabilno, a iznutra je jako krhka. Urušavanjem njegove vladavine i gubitkom političke moći doćiće i do njegovog kraja političke karijere, s obzirom da on u drugačijim društveno-političkim okolnostima ne ume da se snalazi i politički participira. Nema puta koji vodi niotkuda, a njegov politički put počinje u Šešeljevoj Radikalnoj stranci. Socijalizovan je tako da je samovlašće jedini način da se opstaje na vlasti i da se sve mora podrediti tom političkom cilju – vladanju po svaku cenu. A kada poluge moći ne budu u njegovim rukama, ni njegova politička karijera više neće imati smisao. Otuda toliki strah.

Reformski karakter studentskog protesta: nosi li u sebi nešto problematično?
Većina, ako ne i svi zahtevi koje su studenti postavili tiču se kritike (ne)rada nadležnih državnih organa i u tom smislu je sasvim izvesno da je njihov glavni društveno-politički cilj da se određene nadležnosti vrate pod okrilje institucija. Pad nadstrešnice je u tom smislu, bio samo okidač. Ono što je takođe važno naglasiti, jeste da ideja studenata nije da se kroz institucije korenito menja društveni sistem. Već da se institucije reformišu unutar već postojećeg društvenog sistema. Zato studentski pokret ne bi trebalo pogrešno tumačiti kao revolucionaran, jer on nije za promenu društvenog sistema. Već za funkcionisanje već postojećeg sistema, odnosno za njegovu reformu.
Samo po sebi to nije nešto što je nužno loše. Na kraju krajeva, reformski karakter studenstskih protesta i jeste ponukao mase drugih delova društva da im se u toj političkoj borbi pridruže. Jer većina u našoj zemlji revolucionarne tendencije posmatra u negativnom kontekstu, ne voli da reskira sa pokušajima korenitih promena društvenog sistema, a i objektivno je teško zamislivo da bi se nešto revolucionarno moglo odista dogoditi na periferiji Evrope i to u globalnom kontekstu narastajućih krajnje desnih politika. Međutim, to u sebi nosi jedno pitanje koje se nije do kraja problematizovalo – da li bi reforma unutar društvenog sistema u pravcu funkcionisanja društvenih institucija, doista i proizvela bolje, pravednije i jednakije društvo?
Liberalno-demokratski sistem u sebi nosi dosta nesavršenosti, kao uostalom i svaki drugi društveni sistem. Ali se čini da se to ne dovodi u pitanje, ili da se na te nesavršenosti nedovoljno obraća pažnja. Naročito na one koje kapitalizam kao dominantni društveno-ekonomski sistem u okvirima liberalnih demokratija proizvodi. Dobar primer takvih nerazumevanja se ogleda u takozvanim merama za „Dan posle“ koje je izdala grupa intelektualaca okupljena oko ProGlasa. Jasno se naglašava da su predložene mere – neideološke. A takvo nešto zapravo ne postoji. Ideje jednakosti, pravde, solidarnosti, ljudskih prava na koje se pripadnici ProGlasa često pozivaju su ideološke, par excellence. One se ne tumače isto iz perspektive npr. jednog liberala i jednog socijaliste.
Dakle, ne možemo govoriti o tome da popravljanje institucionalne funkcionalnosti u liberalno-demokratskom duhu samo po sebi nužno dovodi do popravljanja društvene situacije, bez svesti da su određene društvene vrednosti itekako ideološki koncepti, koji se različito tumače u odnosu na to koja ideološka matrica je u jednom društvu dominantna. Zato se mora postaviti bazično pitanje – kakvo mi društvo zapravo želimo i da li je liberalno-demokratski poredak zaista onaj koji donosi najviše dobiti za većinu građana?

Donosi li smena Vućića i konačno svitanje?
Osnovni razlog zašto je neophodno postaviti pitanje kakvo društvo želimo i da li je liberalno-demokratski sistem onaj kome težimo i smatramo ga najboljim, jeste u tome što moramo biti svesni da se Vučićevo samovlašće iznedrilo upravo u okolnostima postojećeg sistema. Njegov autoritarni režim nije nikakva eksterna pojava. On se izrodio u okvirima postojećeg sistema, koji je sasvim očigledno bio toliko slab, da nisu postojale čvste brane koje bi onemogućile njegovu preobrazbu u autoritarizam.
Da su institucije sistema bile jake, da je postojala čvrsta kontrola rada institucija i nepovredivost podele vlasti, kao i mehanizmi koji tako nešto garantuju, a koje je nemoguće narušiti, Vučić ne bi imao šansu da vlada preko deset godina. Ali ipak vlada, jer je uspešno pomeo svu konkurenciju i pronašao način kako da bez pardona krši najviše pravne akte, bez sankcija. I kako da ovlada svim institucijama s ciljem urušavanja, kako bi fokus vladavine peneo sa insitucija na svoju ličnost.
Sasvim je izvesno da je liberalno-demokratski sistem kod nas imao niz manjkavosti i da se nikada do kraja nije razvio. To nas uči i iskustvo življenja i političkog delovanja u poslednjih skoro 35 godina. Od ponovnog uspostavljanja višepartizma i sprovođenja izbora, često je postojala tendencija da jedna partija ili koalicija ovlada svim polugama vlasti. Time bi se država pretvarala u partokratiju i taj trend u Srbiji nije nikakav novitet, štaviše on svoje korene ima od samog uspostavljanja partija još u 19. veku.
Politička kultura je takva da u prvi plan iskoči jedna partija, jedan lider, oko koga se svi okupljaju. U tim okolnostima, kada se autoritarne tendencije zapate desetlećima, teško je graditi demokratsko društvo u kom se u nekom trenu ne bi dogodilo da jedna partija i jedan lider ne budu nosioci svukupne političke moći. Jer politička kultura i njen razvoj su plod istorije dugog trajanja.
Otuda se nameće jedno vrlo važno pitanje – da li odlazak Vučića s vlasti zaista i predstavlja svitanje za Srbiju? Potencijalno da. Ali nije dovoljno samo naterati institucije da rade svoj posao. Još je potrebnije uspostaviti jasnu i tvrdu kontrolu rada institucija u svrhu toga da se ne dozvoli da ponovo oslabe i nekom novom autoritarcu omoguće da svu političku moć preuzme od institucija sistema.

Kako i ko nakon ovih vlasti?
Umesto zaključka , relevantnije bi bilo postaviti pitanje – kako dalje nakon pada Vučića? I to ne iz razloga, što bi trebalo žaliti za njegovim padom, već zato što bi trebalo razmišljati kako dalje nakon više od decenije urušavanja jednog društva od strane autoritarca.
Izvesno je da od ovakve opozicije ne bi trebalo puno očekivati. Ona je niz svojih slabosti pokazivala tokom svih prethodnih godina i neuspelih pokušaja da obori vlast. Niz protesta bez politički opipljivih rezultata, niz koalicija koje se raspadnu u nekoliko meseci, niz pogrešnih političkih odluka. Srpskom društvu je neophodna nova politička agenda nekih novih ljudi. Studentske demonstracije neće moći proizvesti novu političku snagu koja bi mogla upravljati zemljom odmah, ili bar ne u skorijoj budućnosti. Bez priključivanja drugih relevantnih društvenih snaga, pre svih radnika i poljoprivrednika u većem broju, ali i radnika u obrazovanju, pravosuđu, zdravstvu, kulturi i iz drugih sektora, sama studenstka pobuna će ostati na tome. To nam govore iskustva prethodnih studentskih pobuna u poslednjih dvadesetak godina.
Omasovljenjem pokreta stvorila bi se baza iz koje bi se mogao selektirati kvalitet koji nesumnjivo postoji, ali koji je nevidiljiv. Što iz razloga što se ne želi biti vidljiv, zbog ličnih obeshrabrenosti i pragmatizma, što zbog visoko podignutih prepreka uključivanja u političku participaciju.
Proces stvaranja jednog šireg opozicionog društvenog pokreta, koji ne bi uključivao sadašnju opoziciju, a što bi bilo i po volji samih studenata, jedina je istinska alternativa autoritarnom sistemu. Taj pokret bi trebalo da primarno definiše u kakvom društvu želimo da živimo, kakav društveni sistem je poželjan i zašto baš taj, a ne neki drugi. Bez toga nema ni uređenih institucija, jer institucije jesu ogledalo jednog društvenog sistema. Zatim bi morao razviti mehanizme koji bi garantovali nepovredivost institucionalnog funkcionisanja u okviru tog sistema. Jer bez te garancije, postoji ponovna pretnja od pojave autoritarnih vođa i preuzimanja poluga moći.
Ko bi mogao biti garant i brana pokušaju uzurpiranja institucija? Odgovor je naizgled jendostavan. Svi mi. Građani ove zemlje. Koji ne smeju čekati više od deset godina i biti nemi posmatrači. Jer institucije su deo nas samih, onakve su kakvi smo i mi. Bez jasnog definisanja ova dva pitanja i potpunog razumevanja da je naša uloga kao građana naše zemlje takva da permanentno branimo institucije i zakone u zemlji, da se za njih borimo građanskom neposlušnošću čim uočimo autoritarne tendencije vlasti, neće biti ni demokratije, ni institucija, a jedino što možemo očekivati jeste Vučić posle Vučića.