Novi oblici radničke borbe za nova vremena

Foto: Marko Miletić

Foto: Marko Miletić

Postojeća sindikalna praksa teško pronalazi odgovore na probleme radništva. Promene u društveno istorijskim i ekonomskim okolnostima, poput ukidanja politike pune zaposlenosti, zahtevaju nove oblike sindikalnog delovanja.

Tekst prenosimo iz magazina LiceUlice br 34.

 

Kada me netko pita da pričam o sindikatima, u posljednje vrijeme sjetim se dvaju disparatnih filmskih scena. Prva je ona na kraju filma Ponos (2014; rž.: Metju Varkus), koja, dok u pozadini svira „There Is Power in a Union“ Bilija Brega, prikazuje britanski rudarski sindikat na čelu londonskog prajda 1985. godine, u znak podrške, zahvalnosti i solidarnosti s LGBT zajednicom, koja je materijalno podržavala rudare u vrijeme štrajkaškog sukoba s konzervativnom vladom Margaret Tačer sredinom osamdesetih. Druga je ona iz filma Ja, Danijel Blejk (2016; rž.: Ken Louč), kada naslovni junak ispisuje svoju parolu na zgradu nadležne institucije, a prolaznici prilaze da s njim okinu pokoji selfi. Te dvije scene – između kojih su se raspali blokovska podjela svijeta, realni socijalizmi i evropska socijalna država, a potpuno izdominirao neoliberalizam sa svojim politikama opće privatizacije i napadne štednje – kao dva ekstrema pokazuju razvojnu putanju sindikalizma, i uopće radničkog organiziranja, metaforički rečeno, od labuđeg pjeva do totalnog poraza.

 

Borba za radna prava odavno nije dominantna prva asocijacija na spomen sindikata. U povoljnijem slučaju, te će asocijacije prije biti sindikalni krediti, radničke igre ili svinjske polutke. U nepovoljnijem, to će biti dealovi i talovi s vlastima i vlasnicima, žmirenje na privatizacijski kriminal i sklonost kompromisima da bi se očuvao kakav takav status quo. Svako eventualno osporavanje takvih asocijacija i prateće zagovaranje sindikalizma kakav poznajemo kao jedinog rješenja za obranu prava radnika bilo bi posve suludo. Ne samo zato što su te asocijacije vrlo ukorijenjene u konkretnim radničkim iskustvima, nego i zato što klasična sindikalna forma ne ulijeva najugroženijim radnicima sigurnost da je sposobna da se izbori za poboljšanje njihovog položaja. Iz toga slijedi nepovjerenje, ili čak potpuna indiferentnost radnika prema sindikatima.

Ipak, svaljivati krivnju za potkapacitiranost sindikata na njih same, kao da ulogu u tome nisu odigrali neki povijesni procesi, bilo bi nepošteno. Manjak borbenosti vrlo je razumljiv ukoliko sindikalno djelovanje promatramo u širem historijskom okviru. Tu prvenstveno mislim na prostor bivše Jugoslavije i razloge zašto nas sindikati asociraju na svinjske polutke. Naime, u četrdeset pet godina jugoslavenske sindikalne povijesti sindikati su djelovali u, barem nominalno, radničkoj državi. Logika je bila, ako je država radnička, onda radnička klasa nema razloga da se buni. To ne znači da radničkih štrajkova nije bilo – ali znači da ih sindikati nisu ni organizirali ni predvodili.

Prvi štrajkovi u socijalističkoj Jugoslaviji dogodili su se još januara 1957. godine u rudnicima u slovenskom Trbovlju. Narednih godina štrajkalo se povremeno, da bi osamdesetih na prostoru Federacije bilo zabilježeno preko 5.000 štrajkova sa preko 700.000 štrajkaša. Taj, najmasovniji val radničkih prosvjednih aktivnosti u historiji socijalističke Jugoslavije svoj je uzrok imao u posljedicama ekonomske krize i uvođenja mjera štednje temeljem aranžmana između SFRJ i Međunarodnog monetarnog fonda. Ipak, nikakvi trajniji efekti nisu postignuti baš iz razloga izostanka sindikalne infrastrukture, odnosno međusobne nepovezanosti štrajkova u različitim poduzećima.

Druga objektivna činjenica važna za razumijevanje današnje potkapacitiranosti sindikata za borbe za zaštitu i unapređenje radničkih prava tiče se promjena dominantnih modela zapošljavanja. Tu je riječ o dva trenda koja, svaki na svoj način, potkopavaju organizacijsku snagu i potencijale radničkih organizacija uopće, pa time i sindikata. Prvi je smanjenje zaposlenosti, odnosno povećanje – marksističkim rječnikom – rezervne armije rada. Nasuprot socijalističkim sistemima, koji su težili minimiziranju nezaposlenosti, odnosno postizanju pune zaposlenosti, kapitalističkoj privredi potreban je statistički značajan udio nezaposlenih u radno sposobnom stanovništvu da bi cijena rada mogla biti držana pod kontrolom. Drugim riječima, nezaposleni su potrebni da bi poslodavci mogli koristiti argument „ako ti nećeš raditi, ima tko će“. Drugi je trend smanjenje sigurnosti zaposlenja, to jest prekarizacija radnika. Do toga dolazi bilo favoriziranjem ugovora na određeno vrijeme pred ugovorima na neodređeno, bilo pojavom novih formata, kao što su agencijski rad ili ugovor o radu bez zajamčenog radnog vremena (tzv. zero-hours contracts). Uzmemo li u obzir da je dominantan format sindikalnog organiziranja organiziranje na radnom mjestu, onda je jasno da povećanje protoka radnika kroz poduzeće kao i strah od osvete poslodavca u slučaju sindikalnog organiziranja – ponavljam, u uvjetima u kojima je svaki radnik zamjenjiv – pad sindikaliziranosti radništva potpuno je razumljiv.

Naposljetku, maknemo li se od ovih prepreka sindikalnom organiziranju koje bismo mogli nazvati materijalnima, postoje i one koje su ideološke naravi. U onom smislu u kojem se govori o kulturnoj hegemoniji, odnosno nametanju optika i perspektiva kojima tumačimo stvarnost i koje koristimo kao orijentire u djelovanju, pobjeda neoliberalizma označila je pobjedu atomiziranja pojedinaca. Kada su se programatske krilatice Margaret Tačer da „ne postoji društvo, već samo pojedinci i njihove obitelji“, te da „[neoliberalizmu] nema alternative“ praktično realizirane, radnici su ostavljeni da ih štite samo njihove privatne mreže poznanstava, dakle privatni socijalni kapital, a radničke organizacije koje se suprotstavljaju neoliberalnim politikama potpuno su marginalizirane.

Novi oblici organizovanja

Suprotstavljanje socijalno destruktivnim politikama, uključujući eroziju radničkih prava, zahtijevaju zato nove oblike radničkog organiziranja. Dodatni izazov na koji se pritom, na postjugoslavenskom prostoru, mora odgovoriti izostanak je historije borbenog sindikalizma. Utoliko je teško govoriti o receptima sa ikakvom garancijom uspješnosti, ali može se govoriti o konkretnim problemima na koje očekujemo da sindikalizam odgovori, kao i o nekim stranim iskustvima koja mogu služiti kao inspirativni modeli za novi val borbenog radničkog organiziranja. Pritom posebno mislim na nove modele organiziranja radnika tokom posljednjih nekoliko godina, otkako se sve više radi na takozvanim social movement sindikalizmu i community sindikalizmu. Kao što se dâ zaključiti iz njihovih naziva, oba su načini na koje sindikalno organiziranje prevazilazi granicu između radnog mjesta i javnog djelovanja, odnosno prevazilazi granicu između konzervativno shvaćenog sindikalizma – kao borbe za materijalna prava uske grupe radnika, organizirane u poduzeću ili grani – i političkog djelovanja. Pritom social movement sindikalizam stremi ka tome da stvara šire koalicije koje se sastoje od različitih aktera civilnog društva i političke scene za postizanje širih društvenih ciljeva, dok community sindikalizam stvara saveze u lokalnoj zajednici koja okružuje specifično radno mjesto za koje je vezana radnička borba.

Za oba ova modela nedavne primjere možemo pronaći u Hrvatskoj. Kampanja Ne damo naše autoceste, iz jeseni 2014. godine, predstavlja svakako najuspješniji primjer. Naime, pokrenula su je dva cestarska sindikata kao odgovor na najavljeno davanje u koncesiju javne mreže auto-puteva (tzv. monetizaciju), u čemu im se pridružilo pet sindikalnih centrala i sedam organizacija civilnog društva. Sama kampanja za cilj je postavila raspisivanje nikad održanog referenduma kojim bi se zabranilo koncesioniranje auto-puteva, ali je pritom otvorilo i šire političko pitanje raspolaganja javnim dobrom i osporilo dominantnu neoliberalnu logiku „privatiziraj ako nije profitabilno“. Taj je referendum u nekom smislu bio nadogradnja na kampanju prikupljanja potpisa iz juna iste godine, kada je sedamnaest sindikata javnog sektora prikupljalo potpise za zakonsku zabranu outsourcinga tj. izmeštanja pomoćnih poslova iz javnog sektora.

S druge strane, model „stožera (štabova) za obranu poduzeća“, od kojih je najuspješniji do danas onaj za obranu Petrokemije Kutina, funkcioniraju tako da mobiliziraju sindikate i nesindikalizirane radnike poduzeća kojemu prijeti privatizacija te se povezuju sa akterima civilnog društva i uopće lokalnom zajednicom u kojoj poduzeće djeluje. U kutinskom primjeru, o uspješnosti modela govori već gotovo dvadesetogodišnje onemogućavanje da Petrokemija bude privatizirana, što su pokušale vjerojatno sve vlade u navedenom periodu.

Međutim, nijedan od ova dva modela nije univerzalno rješenje za sve probleme. Recimo, nijedan ne odgovara na probleme „podzaposlenih“– onih koji rade nepuno radno vrijeme, rade povremeno ili rade više poslova – ili nezaposlenih radnika. No na probleme tih populacija u posljednje vrijeme odgovara najveći britanski sindikat, Unite the Union, koji je uz organiziranje na radnom mjestu uveo i sindikalno organiziranje u lokalnim zajednicama. Unite time pokušava stvoriti sindikalnu mrežu koja će uključivati sve bez obzira na radni status, trudeći se tako da artikulira i potrebe onih koji u pravilu ostaju nevidljivi sindikalnim i političkim akterima. Zato, svoj nesretnoj historiji te aktualnim izazovima i problemima unatoč, razlozi za optimizam postoje, a radničko organiziranje za statusna, materijalna i socijalna prava ima realnu razvojnu perspektivu.

Print

Preporučujemo