Kućni rad je političko pitanje

DSC_0021
Postavka “Rada ljubavi” u Sarajevu

U Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu, 9. oktobra je otvorena izložba Moja kuća je i tvoja kuća kao zajednički projekat Sarajevskog otvorenog centra i Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena. Kustosica izložbe je Danijela Dugandžić Živanović, a za potrebe izložbe radove su produkovale i izložile umetnice: Adela Jušić i Andreja Dugandžić, Emina Kujundžić, Lana Čmajčanin i Sandra Dukić. U okviru izložbe moguće je pogledati i film Kreše Golika Od 3 do 22 iz 1966. godine koji prikazuje jedan radni dan u životu radnice u bivšoj Jugoslaviji.

Izložba Moja kuća je i tvoja kuća se bavi problematizacijom uloge porodice u kapitalističkom društvu, jer kao što Danijela Dugandžić Živanović navodi u opisu izložbe: “Porodica se predstavlja kao osnovna jedinica kapitalističkog društva u kojoj je uloga žene jasno određena, a okviri ponašanja unutar nje su unaprijed postavljeni kako bi očuvali patrijarhalni sistem i naciju.“ Budući da se politički i društveni značaj uloge žene u kući negira i u privatnoj i u javnoj sferi, autorka izložbe skreće pažnju na činjenicu da javno i privatno, ali i prostor između njih predstavljaju mesta feminističkog otpora u ovom stoleću i da bez obzira što su mnoga prava i bolji uslovi života i rada žena izboreni, borba nije završena. Da bi se to dogodilo autorka smatra da je neophodno menjati modele moći i u privatnom i u javnom prostoru, žensku emancipaciju postaviti kao temelj svake buduće političke borbe i transformisati koncept „ženi porodica, muškarcu država“ sa zaključkom da „Kuća, bila ona grad, ulica, država ili vlastita kuća, jeste i ostaje svakodnevni front borbe za jednakost i zajedničko.”

Rad umetnice Sandre Dukić Sama pala sama se ubila, bavi se normalizacijom odnosa žrtve i počinioca u porodičnom nasilju i vrlo prisutnim stavom u društvu da je žena koja trpi nasilje sama kriva za situaciju u kojoj se nalazi. U okviru postavke ovog rada moguće je poslušati ispovest jedne žene koja je preživela nasilje, a koja nam kroz svoju intimnu priču otkriva svu kompleksnost i različite nivoe porodičnog nasilja, koji takođe reflektuju i odnose u društvu kao celini.

Lana Čmajčanin je u radu Priroda statistike izvela humanizaciju zvaničnih statističkih podatka koji govore o položaju žena u Bosni i Hercegovini. Ona je na osnovu tih podataka kreirala porterte dodelivši im tipična ženska imena koja potiču od naziva voća i cveća (Jagoda, Dunja, Višnja, Iris, Ruža, Kala). Svaka od portretisanih žena je iz nekog grada u BiH, a za datume rođenja je odabrala datume cvetanja ili rađanja ploda navedenih biljaka.

Radovi Svila i kadifa i Rad ljubavi nalaze se izvan izložbenog prostora muzeja i predstavljaju intervencije u javnom prostoru. Svila i kadifa umetnice Emine Kujundžić je šablonski grafit na spoljašnjem zidu Historijskog muzeja BiH, a prikazuje odevanje bosanskohercegovačke žene u poslednjih sto godina. Prikazane žene su sama umetnica i žene iz njene porodice, ali i ikonične figure kao što je Meliha Varešanović sa čuvene fotografije iz 1994. godine. Na toj fotografiji Meliha elegantno odevena i doterana dostojanstveno ide na posao u opkoljenom Sarajevu.

O Radu ljubavi koji se bavi pitanjem neplaćenog kućnog rada razgovaramo sa autorkama Adelom Jušić i Andrejom Dugandžić koje nam na početku daju opis njihvog rada.

Rad se oslanja na tekstove Mariarose Dalla Coste, Selme James, Silvie Federicci i delovanje pokreta Nadnice za kućni rad. S obzirom da je problem neplaćenog kućnog rada sveprisutan i tiče se svih nas, potražile smo uporište u njihovom radu. Odrasle smo gledajući svoje majke i bake kako svakodnevno obavljaju posao koji nikada ne završava, kako su uvijek na dužnosti. To je još uvijek naša stvarnost. Posao domaćice se ne promatra kao posao koji ima vrijednost, on je zamaskiran u prirodnost i dobrovoljnost žene da ga obavlja bez ikakve naknade. Kapitalizam tu ima najveću korist, jer žena besplatno reproducira ono što je kapitalizmu najvažnije, a to je radna snaga. Kućni rad nadalje oduzima vrijeme koje bi žene trebale posvetiti društveno političkoj organiziranosti i izgradnji vlastitih kapaciteta. Upravo je to poruka koju naš rad šalje, po kući smo radile dovoljno!

Zanimljivo je da ste u realizaciji rada koristile i nekada jako popularnu “Knjigu za svaku ženu”,[1] koju većina nas ima u svojim kućnim bibliotekama.

Sadržajno ona nudi brojne savjete za domaćice koje u sklopu svojih dužnosti obavljaju poslove kuharice, krojačice, vezilje, majke, odgajateljice, čuvarice zdravlja, njegovateljice, itd. U samom uvodu, “Ekonomija domaćinstva”, posao domaćice se predstavlja kao iznimno značajan, zahtjevan, a svako domaćinstvo kao mala država. Ističe se i da domaćinstvo nije privatna stvar, jer država ne može biti indiferentna prema potrošačkim navikama domaćinstva, s obzirom da je domaćica najveća potrošačica u društvu. Zbog opsežnosti posla, obaveza i vještina potrebnih za obavljanje kućnog posla, domaćinstvo nije i ne smije biti samo ženska briga, već briga čitave porodice. Narednih petstotinjak stranica obiluju iscrpnim instrukcijama o vođenju domaćinstva, a knjiga završava poglavljima o pravnoj zaštiti majke i djeteta i važnosti ženskih zadruga. Zanimljivo je da u 14. izdanju Knjige za svaku ženu, iz 1972. godine npr. izostaje poglavlje koje pokriva oblast prava i društvene organiziranosti. Knjiga je poslužila kao inspiracija, a postala i djelom vizualnog rješenja Rada ljubavi.

Vaš rad se nalazi na spoljašnjem zidu Historijskog muzeja BiH u veoma prometnoj ulici i sadrži natpise poput: „Žena besplatno reproducira najvažniju kapitalističku robu – radnu snagu“, „Automatizacija kućnog rada ne dozvoljava više slobodnog vremena za žene. One su uvijek na dužnosti“, „Ženska ‘frigidnost’ je zapravo nametnuta pasivna receptivnost koja stvara kompulzivno urednu domaćicu“, itd. Budući da ste ga postavljale tri dana, puno je ljudi prolazilo i komentarisalo. Kakve su bile reakcije na poruke koje rad sadrži?

Reakcije su bile jako pozitivne. Značajno je to da su pohvale dolazile većinom od žena, veoma različitih žena, koje su ipak bile potpuno složne u prepoznavanju onoga što je napisano. Drago nam je da je rad na prometnoj ulici, da se vidi iz tramvaja, automobila, da se pored njega prolazi. U trenutku kada se svuda po gradu nalaze posteri stranačkih izbornih kampanja u kojima su pitanja ženskih prava i emancipacije uglavnom izostavljena, ovaj rad možda može da se posmatra kao poruka žena društvu.

U kontekstu sveopšte re-tradicionalizacije koja se događa na prostoru bivše Jugoslavije ovakva vrsta intervencije u javnom prostoru je važan oblik delovanja.

Da. Javni prostor je manifestacija društveno-političkog, manifestacija odsustva žena iz javnog prostora. Dok su naše kuće čiste i uredne, naše su ulice prljave i ružne. Javni prostor je kao i kuća mjesto nasilja, pa tako i front naše borbe. Pozicioniranje ovih pitanja u javni prostor je jedno od oružja kojima se u toj borbi koristimo.

Izložba Moja kuća je i tvoja kuća se ne završava sa ovom postavkom, imate plan da se dalje razrađuje i širi?

Ideja o putujućoj izložbi je nastala na samom otvaranju, tako da se još nismo stigle zabaviti njenom razradom. Trenutno ne raspolažemo sredstvima koja bi pomogla da se to desi, tako da je to pitanje naših ograničenih resursa i kapaciteta.

Zanimljivo je mesto održavanja izložbe, a to je Historijski muzej BiH koji je pripadao projektu muzeja Revolucije na prostorima bivše Jugoslavije. Većina ovih muzeja je preimenovana tokom 1990-ih godina, pa je tako i tadašnji Muzej revolucije Bosne i Hercegovine 1993. godine dobio naziv Historijski muzej Bosne i Hercegovine. Čuveni vitraž Voje Dimitrijevića Smrt fašizmu sloboda narodu, iako vidno oštećen tokom grantiranja u ratu, ipak uspeva da opstane, kao uostalom i sama institucija uprkos teškim uslovima. Osim što predstavlja jedan od retkih muzeja koji rade u BiH, ovaj muzej ima poseban istorijski značaj i simboličku vrednost za Sarajevo danas.

Kolektiv Crvena sarađuje sa Historijskim muzejom od 2006. godine i ta saradnja se nastavlja i danas. Andreja i Adela smatraju da je zgrada muzeja, pored njene istorijske važnosti i jedna od najlepših građevina u Sarajevu. Za opstanak muzeja je najzaslužnije njegovo rukovodstvo koje je otvorilo instituciju za saradnje i pronašlo načine da je održava i pored svih rezova državnog budžeta. Muzej je kolektivu Crvena otvorio i vrata svoje biblioteke gde se u okviru programa Šta je nama naša borba dala? stvara digitalizovana arhiva građe vezane za Antifašistički front žena, koja će u narednih par meseci postati dostupna javnosti.

Obe ste članice Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena, čiji su članovi i članice aktivni u feminističkom pokretu u Bosni i Hercegovini i na prostoru bivše Jugoslavije. Na predstavljanju izložbe Danijela Dugandžić Živanović je istakla da je za Crvenu polje umetnosti važno, jer prema njenim rečima “umetnicama dozvoljeno da budu radikalnije”.

Pre bismo rekle da umjetnice sebi dozvoljavaju da budu radikalne, nego što im to neko drugi dozvoljava. Crvena u tom smislu znači podršku i mjesto gdje se svi razumijemo i uvažavamo, gdje možemo biti hrabrije nego što bi bile same.

U okviru Mess Off programa Žene Bosne i Hercegovine u (post)jugoslovenskom vremeplovu, održanom dva dana nakon otvaranja izložbe Moja kuća je i tvoja kuća, između ostalog pokrenuto je pitanje zaboravljene tradicije feminizma na prostoru bivše Jugoslavije i pitanje odnosa feminističke i marksističke teorije danas, kao i pitanje solidarnosti unutar feminističkog pokreta.

Feminističko naslijeđe nam je jako važno. Mi danas ne bismo mogle uživati naša prava, da se neko prije nas za njih nije izborio. Mi idemo u smjeru te odgovornosti. Upravo kroz pomenuti program Šta je nama naša borba dala, radimo na afirmaciji naslijeđa Antifašističkog fronta žena, kako bi sudjelovale u ponovnom uspostavljanju kontinuiteta koji je nažalost prekinut.

1 Riječ je o VII proširenom izdanju Knjige za svaku ženu, izdate u Zagrebu: Znanje, 1959.godine. Knjiga je prvi put objavljena 1952. godine i reizdavana je, prema informacijama koje imam, sve do 1986. godine i prodata u stotinama hiljada primjeraka širom Jugoslavije.

Prethodni članak

Beograde digni zvezdu na svoj steg

Referendum za spas auto-puteva

Sledeći članak