Šumanova deklaracija ili Šumanov plan je govor francuskog ministra spoljnih poslova Robera Šumana održan 9. maja 1950. godine. Šuman je u svom govoru predložio da Francuska i (tada Zapadna) Nemačka ujedine tržišta uglja i čelika, sa idejom da se spajanjem ekonomskih interesa dvaju istorijskih rivala onemoguće ratovi u Evropi.
„Doprinos koji organizirana i živa Europa može dati civilizaciji neophodan je za održavanje miroljubivih odnosa. Francuska, koja je više od 20 godina predvodila napore oko ujedinjene Europe, uvijek je kao bitan cilj naglašavala služenje miru. Ujedinjena Europa nije ostvarena, imali smo rat“, izgovorio je Šuman na istorijski datum koji se smatra početkom osnivanja zajednice naroda koja će prerasti u Evropsku uniju. On je dodao:
„Da bi zajednica naroda mogla da bude stvorena, pre svega je potrebno suzbiti vekovno neprijateljstvo između Francuske i Nemačke… Spajanje proizvodnje do koje će doći na pomenuti način, stvoriće uslove u kojima bi bilo kakav rat između Francuske i Nemačke bio nezamisliv i konkretno nemoguć”.
Evropska zajednica za ugalj i čelik
Kako se navodi na sajtu Evropske komisije, godinu dana kasnije, 1951. godine, je na temelju ove ideje potpisan Ugovor o osnivanju Evropske zajednice za ugalj i čelik, preteče Evropske ekonomske zajednice, koja je prerasla u EU. Potpisalo ga je šest država: Francuska, Zapadna Nemačka, Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg.
Ugovor je stupio na snagu 1952. godine nakon što su ga ratifikovale pomenute države, podseća RT Vojvodina. Kako se dodaje: „U godinama koje su usledile razvijen je koncept evropskog zajedničkog tržišta, a potom su iste zemlje potpisale 1957. Rimski ugovor, kojim je stvorena Evropska ekonomska zajednica (EEZ) i uspostavljena carinska unija, kao i pakt o stvaranju Evropske zajednice za atomsku energiju (Evroatom) za saradnju i razvoj nuklearne energije“.
Ugovorom o spajanju EEZ, Evroatoma i EZ za ugalj i čelik objedinjene su institucije ovih triju zajednica u Evropsku zajednicu. Ona je od 1973-86. proširena na još šest zemalja, a 1990. obuhvatila i Istočnu Nemačku. Mastriškim ugovorom iz 1993. transformisana je u EU.

Savet za uzajamnu ekonomsku pomoć – pandan Evropskoj zajednici
Ujedinjavanje tržišta kapitalističkih evropskih zemalja dešavalo se paralelno sa formiranjem zajedničkog tržišta zemalja državnog socijalizma, iniciranim i u dobroj meri diktiranim od strane SSSR-a. Kako se sažima na Vikipediji, Sovjetski Savez, Bugarska, Čehoslovačka, Mađarska, Poljska i Rumunija su 1949. godine osnovale Savet za uzajamnu ekonomsku pomoć (rus. Совет экономической взаимопомощи), poznat po svom akronimu SEV.
Iste godine SEV-u se pridružila Albanija, a naredne Istočna Nemačka. SEV je narastao u ekonomsku organizaciju čiji su članovi bile zemlje Istočnog bloka, ali i pojedine socijalističke zemlje van evropskog kontinenta. Zajednica za ugalj i čelik sa jedne, a SEV-a sa druge strane, poslužiće kao platforme za ekonomski deo Hladnog rata.
Jugoslavija se, kao jedan od osnivača Nesvrstanih, trudila da vodi nezavisnu ekonomsku politiku, ali će je specifičnosti ekonomskih i političkih trendova usmeriti na jačanje saradnje sa SEV-om počev od sredine šezdesetih godina. SFRJ 1964. dobija pravo učešća u svim organima ove platforme u kojima je za to imala interesa.
Do sredine osamdesetih najveća spoljnotrgovinska razmena SFRJ biće sa EEZ, sa SEV-om na visokom drugom mestu.
Poljuljani ideali
Referišući na Šumanovu deklaraciju, na sajtu Evropske komisije se konstatuje: „Ovim osnivačkim dokumentom Evropske unije postavljeni su temelji za saradnju, solidarnost i trajni mir na našem kontinentu. Dan Evrope nastavlja da simbolizuje posvećenost EU demokratiji, raznolikosti i jedinstvu“.
Ovogodišnji Dan Evrope slavi se u senci poljuljaniih ideala, pred izbore za Evropski parlament na kojima se očekuje dalji rast krajnje desnice.
I.K.