Iako referendum protiv migrantskih kvota, koji je u Mađarskoj sazvao Viktor Orban, nije uspeo, rasistička i ksenofobna kampanja koja mu je prethodila ima velike posledice kako unutar mađarskog društva tako i izvan njega. Tako je i predsednik Nikolić počeo s najavljivanjem zatvaranja granica Srbije ukoliko zemlje Evropske unije ne budu prihvatile migrante. Povodom ovih dešavanja preveli smo intervju s Gašparom Miklošem Tamašom, istaknutim marksističkim filozofom iz Mađarske, koji je dan uoči glasanja obavio portal Left East. U svojim odgovorima on analizira atmosferu u društvu uoči referenduma koristeći koncept „postfašizma“ kojim definiše ove pojave.
Ovde možete pogledati intervju koji smo 2015. uradili s G.M. Tamašem.
U uvodu prenosimo i komentar koji je za portal Open Democracy autor dao dan nakon referendumskih rezultata, u kojem komentariše referendumski ishod kao i njegove posledice.
Mađarski referendum je nevažeći, samo oko četrdeset posto glasača potrudilo se izaći na glasanje. Premijer je čini se zapao u potpuno bunilo i proglašava pobjedu. „Opozicijski“ lideri koji nisu učinili ništa i „javni intelektualci“ koji se nisu usudili prošaptati ni jednu kritičku riječ tijekom ovih užasnih mjeseci, izlaze iz svojih duplji te također proglašavaju veliki trijumf, njihov trijumf.
Takvo što nema veze s istinom.Većina Mađara možda jeste konzervativna i sumnjičava prema strancima, posebno ako su tamnoputi ili „smiješno“ obučeni, ali većina Mađara nisu fašisti. Rasistička kampanja ih je zgrozila. Orbanovi karizmatični dani su završeni. Možda još može pobijediti na izborima, ali njegov će put odsada ići nizbrdo. On više nije vođa svoje nacije, samo manje ili više uspješan lažljivi političar kao i ostali.
Ali veoma malo ljudi misli o Alepu gdje nema struje i tekuće vode, gdje stanovništvo krvari i skapava, gdje ruske i američke leteće tvrđave, Assad, ISIS i ostali bombama razbijaju grad u paramparčad. Ukoliko ljudi pokušaju pobjeći odande, zaustaviti će ih na našoj granici kao potencijalne teroriste, kao i prije. Pokušajmo misliti o njima, radije nego o nama.
(Ponedeljak, 3. oktobar 2016, G.M. Tamaš)
Meri Tejlor i Agneš Gađi
U Mađarskoj će se 2. oktobra održati referendum o europskim kvotama za prihvat migranata. Kakve posljedice će referendum imati na razini mađarske nacionalne države? Kako vidite vezu između referenduma i procesa na međunarodnoj razini?
Prije svega, referendum 2. oktobra važan je zbog kampanje koja mu je prethodila: ovakav talas rasističke državne propagande u Evropi nije viđen još od kraja Drugog svjetskog rata. Posvuda je: od velikih bilborda do novih udžbenika za osnovnu školu, od interneta do stotina hiljada telefonskih poziva koje su državni službenici morali obaviti u sklopu mobilizacije za glas „ne“. Ishod u smislu većinskog glasa nije dvojben, opcija „ne“ vjerojatno će dobiti više od 80 posto glasova, ali kako bi se ostvario potreban kvorum, uz pranje mozga očekivano je i masovno falsificiranje glasova s obzirom na to da „opozicijske“ partije nisu iskoristile mogućnost da pošalju promatrače u izborne komisije koje će prebrojavati glasove. Zastrašivanje, prijetnje, klevete, teorije zavjere, rasni stereotipi i potpune laži šire se od strane vladine propagandne mašinerije na razini kakva do sada nije viđena. Čak je i oficijelna ekstremna desnica (Jobbik) šokirana. Sve ovo ne prolazi bez efekta: u vozu sam čuo kako seoski radnik s nekim starijim ženama razgovara o jevrejskoj zavjeri koju predvodi ostarjeli miljarder i filantrop Džordž Soroš, on navodno dovodi Arape u Evropu kako bi se osvetili kršćantvu, a za napad na Mađarsku i druge „bijele“ zemlje dobiti će 20.000 dolara po glavi. Prema tome, glavni proizvod jest promjena političke klime – pomjeranje prema ksenofobiji i rasizmu – kao i prihvaćanje diktatorskih i autoritarnih mjerila i praksi od strane iscrpljenog, prestrašenog i zabezeknutog stanovništva.
Vješta vladina propaganda ne čini ništa drugo. Ona u kontekstu općeg nezadovoljstva isključivo prebacuje krivicu za rezultate „tranzicije“ i „promjenu režima“ 1989. godine, razornu deindustrijalizaciju, galopirajuću nejednakost i kolaps socijalne države na „stranca“, u ovom slučaju EU. Mješavina tržišnih pravila, socijalne i kulturne propasti, korupcije, siromaštva i nesigurnosti s ljudskopravaškom retorikom, konstitucionalizmom, manjinskim pravima, pluralizmom i tolerancijom, ispraznom „evropskom“ plitkošću i pseudo-kozmopolitnim tendencijama nestajućih liberalnih elita („pseudo“ zato što budimpeštanski liberali iskazuju simptome nacionalističkog neprijateljstva pema pravoslavnim narodima kao što su Rusi, Grci, Rumuni i Srbi) formirala je znatnu metu etnicističkom i autoritarnom diskursu. Masovne čistke u državnim institucijama (uključujući visoko školstvo, umjetnost itd.) učinile su ovdašnju inteligenciju veoma ranjivom i ne previše spremnom na otpor. Veliki dijelovi civilnog društva, a među njima sindikati i crkve, napuštaju svoj kritički stav, a sve više i više opozicijskih figura najavljuje potporu Orbanovom režimu, uz eventualno nekoliko formalnih upozorenja. Najpopularnija opozicijska stranka je ekstremno desna, ali gubi svoj utjecaj nakon što ju je „umjerena“ vlada prestigla u ksenofobiji, homofobiji, seksizmu i rasizmu. Izgledni Orbanov referendumski trijumf (ovo pišem dan uoči glasanja) najvjerojatnije će značiti vrhunac desničarske ideološke hegemonije – što naravno znači osnaživanje policijskih metoda i daljnje potkopavanje legaliteta, odgovornosti i transparentnosti u nedostatku prave opozicije i slobodnih medija. Nije potrebno naročito napominjati ni procvjetalu korupciju koja ide ruku pod ruku s zamjenom profesionalne i politički neutralne javne administracije s nekompetentnim i gramzlijivim oligarhijskim grupama koje imaju potpunu kontrolu na lokalnim razinama.
Istovremeno, mađarska država oprezno nastoji očuvati dobre odnose s transnacionalnim korporacijama, održava spoljni dug i deficit na niskom nivou, uvodi jednokratni porez, ukida svaki vid socijalne pomoći (osim određenim pomno odabranim delovima srednje klase), odnosno ponaša se kao uzoran učenik zapadnog neoliberalizma – protiv čijih vođa predstavnici mađarskih vlasti obično arlauču na državnoj televiziji. Sve dok ovaj režim ne bude predstavljao izazov ekonomskom i vojnom sistemu pod utjecajem zapadnih sila (a ne predstavlja ga), ostaće prilično siguran. Na kraju, njegove islamofobne kampanje – unatoč izostanku muslimanske manjine i niskoj stopi imigracije – ne razlikuju se po mnogočemu od onoga što čujemo od zapadnih političkih snaga i lidera, iako zvuče radikalnije. Rijetko će se zapadni političari javno složiti s Orianom Falači i Tilom Saracinom – koje ovdašnji državni mediji populariziraju – ali mnogi se s njima slažu u dnu duše. Bez obzira, čini se da je popularnost etnicističkog režima dosegla svoj vrhunac i ono čemu ćemo sada svjedočiti jest polagano i ružno raspuštanje. No, s obzirom na to da će ono biti popraćeno sličnim raspuštanjem Europske Unije, Orbanov lokalni poraz (u hegemonom, a ne izbornom smislu) možda neće biti ni primjećen.
Vezano za početak kampanje za mađarske izbore 2018. godine kao i drugi analitičari i vi ste ukazali na značaj dvije pojave – nedostatak značajnih opozicijskih medija i prilagođavanje opozicijskih partija i političara Orbanovom režimu. Možete li detaljnije prokomentirati ovu situaciju i njen značaj?
Istina je da su opozicijski mediji veoma slabi, posebice s obzirom na još uvijek dominatnu poziciju televizije i radija (privatnim stanicama uskraćeni su prihodi od oglašavanja pošto poduzeća ne žele biti povezana sa „strancima naklonjenom“, „nepatriotskom“ ljevicom – koja je zapravo desni centar – nakon čega su te stanice kupili desni oligarsi ili ih je jednostavno vlada preuzela). Tiskani mediji i internet nešto su slobodniji ali slične taktike smanjuju i njihov broj. Na slične načine, neke opozicijske partije su zastrašene ili dijelom potkupljene. Bivši socijalisti i zeleni dobivaju poslove u diplomaciji, ljudi bliski opoziciji imaju komforne ugovore s tajanstvenim poludržavnim agencijama i od države podupiranim biznisima. Opozicijski istupi – ne računajući mali broj gotovo nevidljivih partijica – sve su umjereniji i „patriotskiji“ ili ih uopće nema. Vođe NGO-ova i društvenih pokreta zauzeti su objavljivanjem toga da oni nisu dio ljevice i kako žele samo tehnička i profesionalna unaprijeđenja u određenim sektorima itd. Strah također igra ulogu u kontekstu čistki u kulturnom i akademskom polju, skandaloznih postavljanja militantnih neznalica na vodeće pozicije i otpuštanja u civilnom sektoru što prijeti sigurnosti radnih mesta srednje klase. Strana potpora raznim institucijama civilnog društva, posebice ona ljudskopravaškim grupama, pod stalnom je prijetnjom od strane države, desničarskih medija i zvaničnika, uključujući i ministre. „Soroševi NGO-ovi“ glavna su meta. Sve ovo podsjeća na Putinov i Erdoganov režim ali bez uhićenja i likvidacija. Intelektualci su ustrašeni. Više ljudi otvoreno je protestiralo u Mađarskoj 1977. i 1979. (pod režimom kojeg su svi, pa čak i njegovi nosioci, nazivali diktatorskim) protiv uhićenja Vaclava Havela nego protiv progona izbjeglica na našim granicama 2015. i 2016. godine. Iako potonje predstavlja podjenako snažno kršenje međunarodnih konvencija o ljudskim pravima, žrtve su ovoga puta brojnije.
U međuvremenu, čak i svjetski poznate lijevo-liberalne zvijezde, kao što je pisac Đerđ Konrad (György Konrád), objavile su svoju podršku Orbanovoj politici bodljikave žice na granici. Ali strah i korupcija nisu dovoljni. Konrad nije ni kukavica, ni korumpiran. On je hrabra i iskrena osoba. Ali kao i on, mnogi ljudi, ranije u opoziciji, uvjereni su da je ovaj režim ispravan. Ovakvom mišljenju djelomice doprinosi konformizam: neki ljudi vole biti jednoumni po pitanju onoga što percipiraju kao svoje društvo. Pritisak javnog mijenja je golem. Drugi dio čini iskreni strah od nepoznatog koji je personificiran u liku muslimanskog imigranta. Tu su i prijetnje teororom i stari europski strah od „orijenta“ koji je pojačan identifikacijom „slobode“ s „Zapadom“ nakon 1989. godine. Kasni zapadnjački liberalizam nije bio univerzalistički i dovoljno autentičan da bi mogao ponuditi intelektualno i moralno oružje protiv novog talasa etnicizma i rasizma. Prava ljevica je s druge strane preslaba. Treba se reći i to da su dijelovi male i nezavisne ljevice bili veoma „štedljivi“ sa svojim zalihama građanske hrabrosti. Događa se opće pomjeranje udesno, nezavisno od Orbana i njegove klike, i to pomjeranje politički će ga nadživjeti.
Promatrajući degradaciju ideje univerzalnog građanstva unutar suvremene krize kapitalizma, skovali ste termin „postfašizam“. Možete li opisati na koji način ovaj termin opisuje Mađarsku realnost i koje su šire posljedice postfašizma u suvremenoj evrposkoj i globalnoj politici?
Termin se odnosi i na Mađarsku, gdje je kao i na drugim mjestima građanstvo očito privilegija, a ne pravo stečeno rođenjem. Esej o postfašizmu napisao sam 2000. godine i njegove teze su se na primjeru izbjegličke krize veoma jasno pokazale točnima. Državljanstvo – čak i u zakržljaloj formi dopuštanja prisustva i minimalnih šansi za opstanak na određenom teritoriju – se poriče masama kojima predstavlja jedini spas. Rasna, etnička, vjerska i rodna diskriminacija svugdje je gora nego 2000. godine. Kada Džeremi Korbin (Jeremy Corbyn) i dalje ističe svoju vjeru u banalan princip kao što je sloboda kretanja unutar Evrope, Gardijan ga kritizira kao naivnog novajliju koji ništa ne shvaća. Nejednakost između bogatih i siromašnih država, između država i masa bez državljanstva, te između vladajućih i marginaliziranih grupa unutar nacionalnih država, klasičan je uzrok i razlog za rat. Ovo nije „Europski građanski rat“ kakve smo videli u prošlosti (rat između socijalizma i kapitalizma ili između komunizma i „europske civilizacije“, kako ga je nazivao Gebels), već terminalno propadanje modernog međunarodnog sistema države u kojoj ne postoji zajednički neprijatelj „liberalnog kapitalizma“ kao što je bio slučaj u razdoblju od 1945. do 1989. godine. Istinskim građanstvom (to jest, punopravnim, građanskim „osnaživanjem“) ne trguju države već kapitalističke korporacije. Koncept građanstva kao privilegije će najvjerojatnije završiti uskraćivanjem građanstva sve većem broju ljudi. Ideja političkog subjekta postaje zamagljena, nejasna i nedokučiva. Smiješni označitelji kao što je „populizam“ nimalo joj ne koriste. Usporedna dezintegracija države i civilnog društva kakvu je predvidio Marks, završiti će u regresivnim matricama, uz oživljavanje arhaičnih formi. Kvazi-univerzalistički juriš na ženska prava i slobode, kao i mržnja spram ženske seksualnosti od Indije do islamskog svijeta i Poljske dokazuju ovu poentu. Kada čujete da papu nazivaju komunistom (plaćenog od strane Jevreja naravno) možete razumjeti razmjere kaosa. Međutim, sve ovo može i hoće mirno koegzitirati s globalnim neoliberalnim kapitalizmom, kao što koncept postfašizma dopušta.
Izvještavajući o postupcima Mađarske vlade i njenom odnosu spram izbjeglica analitičari često naizmjenice govore o „mađarskoj vladi“ i „Mađarima“. Kako vidite vezu između „Mađara“ i režima u trenutnom kontekstu?
Nijedna nacija ne može se poistovjetiti s vladajućim sistemom. Vlade su instuticije kojima upravljaju ideje s kojima se one, kako nas uči povijest, poistovjećuju. Većina Njemaca se pomirila s nacizmom, te je Njemačka danas školski primjer autentične liberalne države, iako u defanzivi. Većina Mađara danas podupire Orbanov poludiktatorski, autoritarni, šovinistički, etnicistički i seksistički režim utemeljen na očiglednoj klasnoj politici koja poguduje srednjem sloju dok većina trune na rubovima društva. Orban će ostati Orban, ali Mađari će se promijeniti. Postfašizam nije konačna fatalnost, jer nijedna vlada ni državna ideologija nisu vječne, pitanje je samo koliko će trajati.
S engleskog preveo: Bartul Čović
