U Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ u Beogradu u toku je izložba „Gradove smo vam podigli – o protivrečnostima jugoslovenskog socijalizma“. Udruženje za kulturu i umjetnost „Crvena“ iz Sarajeva u okviru ove izložbe, ali i istoimene publikacije, potpisuje istraživanje pod naslovom „Kontradikcije raspada: radni narod, organizirani odmor i nedjeljivi ostaci“. Ovim povodom razgovarali smo sa članovima Crvene, Ines Tanović Sijerčić i Borišom Mraovićem.
O čemu je reč u vašem istraživanju?
Ines: Iako je cijeli projekat posvećen raspadu SFRJ, moglo bi se reći da u nekim sferama Jugoslavija i dalje živi. Priča o radničkim odmaralištima je na izvestan način i priča o nedovršenom raspadu. Analizirali smo razvoj i sam koncept socijalnog turizma, i da li, posle sloma iz devedesetih, više išta od toga danas postoji.
Odabrali smo slučaj malog mjesta Gradac na Makarskoj rivijeri, koje je prije rata imalo čak osamnaest odmarališta bosanskohercegovačkih i srbijanskih organizacija. Ono jeste odličan primjer kako su se gradila, a kasnije i razgrađivala što sindikalna, što odmarališta preduzeća iz cijele bivše Jugoslavije, prije svega ona na Jadranu.
Sa kojim ciljem su građena radnička odmarališta u Jugoslaviji? Kako se socijalni turizam uklapa u postavke jugoslovenske privrede, a kako u ideološke postavke samoupravnog socijalizma?
Boriša: Koncept plaćenog radničkog odmora javlja se dosta rano u dvadesetom vijeku. Međunarodna organizacija rada već tridesetih donosi prve standarde koji bi trebalo da regulišu pravo na odmor. U Jugoslaviji on dobija svoj praktični i pravni izraz neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Interesantno je da naša najranija regulacija vremena odmora, iz 1946. godine, ide daleko ispred tadašnjih standarda Međunarodne organizacije rada koja, čini mi se, tada preporučuje najmanje osam radnih dana. Treba podvući da se radi o standardu koji definiše pravo na plaćeni godišnji odmor. Jugoslavija uvodi najprije dvanaest, a ubrzo nakon toga i osamnaest radnih dana plaćenog odmora.
Za jugoslovensko socijalističko društvo u nastajanju socijalni turizam je predstavljao i mehanizam društvene integracije. Godišnji odmor je bio i prilika da radnici iz centralne Bosne i centralne Srbije – u slučaju Gradca – upoznaju Jadransko more, kulturu Dalmacije, Istre, itd. Da na neki način u praksi realiziraju bratstvo i jedinstvo, kroz iskustvo boravka u drugim dijelovima zemlje.
Kako su se gradila radnička odmarališta?
Boriša: Najrazličitije društveno-političke organizacije su učestvovale u razvoju mreže odmarališta: od institucija saveznog i republičkog nivoa, preko vojske i policije, cijela upravljačka i proizvodna struktura je bila povezana u razvoj tih kapaciteta.
Ines: U radnička odmarališta ulagala su prije svega preduzeća i sindikati. Bilo je odmarališta građenih u različite svrhe, i namenjenih različitim potrebama. Na primer, postojala su brojna dječija odmarališta.
Boriša: Iz današnje perspektive se lako uočava i ono što će kasnije postati problematično u jugoslovenskom društvu: društveno raslojavanje. Jer, imali ste istovremeno lječilišta koja su bila namijenjena djeci visoko pozicioniranih dužnosnika, oficira, i tako dalje, a sa druge strane i gigantsku mrežu odmarališta namijenjenih širim slojevima.
Da li su u praksi svi zaista koristili radnička odmarališta, ili su samo na njih imali formalno pravo?
Ines: Postojao je početni period u kom se radnike maltene tjeralo da idu na odmor. To je zanimljivo pratiti u istraživanjima Igora Dude, koji se sa ovih područja najviše i bavio time. Imate, na primjer, prepiske između poslodavaca, sindikata i ljudi koji vode odmarališta, gdje se jedan radnik svađa s njima da on ne želi da ide na odmor jer jednostavno želi da dva tjedna kopa svoju zemlju na selu. I zašto bi on išao na odmor, i što sad njega neko prisiljava, kad on ima puno posla na svojoj zemlji.
Postojali su i ti momenti, ali i ovi drugi momenti, gdje ljudi nakon nekoliko godina, ili nakon što utvrde da su komercijalni hoteli udobniji i opremljeniji, konstatuju i da zapravo nisu toliko zadovoljni ponuđenim smještajem u radničkom odmaralištu, i počinju da biraju nešto drugo. Mnogi su pisali da su sobe male, da je prevelika gužva, da su sanitarije loše, da je preglasno.
Ljudi su različiti bili uvijek, pa i u tome šta preferiraju, i uvijek je bilo ljudi koji uopće nisu željeli da budu u nekakvom kolektivnom smještaju.
Da li su odmarališta na isti način građena u različitim dekadama, tokom različitih faza postojanja jugoslovenskog privrednog i političkog sistema? Pre i nakon tržišnih reformi, za vreme stabilizacije?
Boriša: U principu, tokom cijelog postojanja socijalističke Jugoslavije kontinuirano raste broj radničkih odmarališta i smještajni kapaciteti tog tipa.
Međutim, šezdesetih Savezna vlada usmjerava pažnju gotovo u potpunosti na razvoj komercijalnog turizma, koji doživljava zamah. To je bio strateški prioritet u kontekstu otvaranja jugoslovenske privrede: to donosi devize, to donosi prihod na državnom nivou.
Može li se reći da su u nekom periodu zidana pretežno radnička odmarališta, a u nekom komercijalni kapaciteti?
Boriša: Već 1966. godine broj stranih gostiju prvi put premašuje broj domaćih gostiju na Jadranu. Kad se gledaju statistike udio smještajnih kapaciteta u radničkim odmaralištima u odnosu na ukupne smještajne kapacitete kontinuirano opada od oko 30% pedesetih, nešto preko 10% krajem šezdesetih, do 8% po poslednjim dostupnim podacima, za 1988-u. Komercijalni turizam je istiskivao radnički, odmarališta postaju marginalna.
Ona gube i svoju privlačnost. Jer, teško bi bilo vidjeti hotele koji niču duž obale i biti presretan svojom malom neuglednom sobicom i prilično oskudnim obrocima koji su u odmaralištima bili dostupni. Tako da i to pokazuje kontradikciju između zvanično proklamovanog, zvanično uspostavljenog cilja i funkcije odmarališta unutar idejno-ideološke strukture društva i onog što se zaista na terenu dešava.
Kakvo je mesto radničkih odmarališta u kontekstu (de)legitimizacije socijalističkog poretka? Da li ih se danas ljudi pretežno sećaju sa nostalgijom, kao izgubljenog prava ili privilegije, ili kao materijalnog dokaza toga da je sistem manjkavo funkcionisao?
Boriša: Radnička odmarališta na Jadranu su najrazvijeniji, najvidljiviji i najinteresantniji praktični izraz nastojanja da se materijalizuju mjesta gdje čovjek može da uživa u pravu na odmor, ali sama institucija plaćenog godišnjeg odmora je argument koji legitimira strukturu.
Od samog nastanka FNRJ ne postoji jedinstvena struktura koja reguliše kako će tom radništvu biti omogućeno da ide na odmor. Iako institucija regresa (novčane nadoknade za iskorišćene dane odmora) jeste data kao univerzalno pravo, isplatu u praksi garantiraju preduzeća, pa je u tom smislu mogućnost isplate regresa zavisila od toga koliko dobro preduzeće posluje. I eto problema samoupravljanja koje je dozvolilo dinamici takmičenja da odlučuje o tome na koji način će se pravo na odmor uživati.
Jednako je sa drugim strukturama kroz koji je spektar prava trebao biti realiziran. Pravilo je itekako razliku na individualnom nivou da li neko radi u Energoinvestu u BiH, koji je tada bio izrazito razvijena organizacija, sa sopstvenom strukturom podrške koja je uključivala i domove zdravlja, odmarališta na moru, i domove na planinama i tako dalje, ili, na primer, u rudniku Banovići, koji, iako tada nije bio nužno neuspješna firma, imao lošije uslove da omogući praktično uživanja prava na stanovanje i na odmor.
Ines: Istražujući ovu temu razgovarali smo sa pripadnicima različitih generacija: sa ljudima naših godina i sa starijima, koji su nekoć imali priliku da budu korisnici socijalnog turizma. Čini mi se da sam taj koncept danas doživljavamo kudikamo pozitivnijim nego što su ga ljudi doživljavali u ono vrijeme, svjesni da toga danas niti ima niti će, najvjerojatnije, ikad biti.
Svi sa kojima smo razgovarali tokom ovog istraživanja čude se kako je uopće bilo moguće da te neko tjera da odeš malo na odmor. Mnoge ta odmarališta nisu zadovoljavala niti svojim izgledom niti onim što su mogla da ponude, ali bi vjerojatno danas mnogi potpisali bilo kakva odmarališta.
Šta vas je tokom vašeg istraživanja najviše iznenadilo?
Ines: Prije svega broj tih odmarališta. Pričamo o negdje između 270 i 290 odmarališta koja je Bosna i Hercegovina imala na Jadranskoj obali. To je frapantan podatak.
Podjednako je iznenađujuće današnje stanje tih odmarališta. Više od 90% su derutne zgrade koje čekaju da budu srušene, ili možda date u koncesiju po novom zakonu koji važi u Republici Hrvatskoj. Osobno me je ostavilo poprilično neugodno iznenađenom i žalosnom da o njima danas pričamo na ovaj način.
Šta se dešavalo sa odmaralištima kad je krenuo raspad Jugoslavije i rat?
Ines: Početak devedesetih je za srbijanska i bosanskohercegovačka odmarališta označio potpuni prestanak rada. 1992. godine u Hrvatskoj je stupila na snagu Uredba o zabrani raspolaganja svim nekretninama subjektima iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Te i naredne godine odmarališta su služila kao mjesta gdje su se smještali izbjeglice i prognana lica. Data su na raspolaganje Ministarstvu rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske i to je Ministarstvo zajedno sa Ministarstvom državne imovine kasnije odlučivalo o tome šta zapravo da radi sa njima.
Postepeno su propadala, tako da vremenom od pokretne imovine tamo nije ostalo ništa. Njihovo oduzimanje je od strane Hrvatske urađeno na čudan način. Zadnjih dvedesetpet godine, dakle, u Hrvatskoj važi ista ona uredba, koja poništava i sukcesiju, koja poništava i krovni dokument bivših zemalja SFRJ kojim se dijeli ta imovina. Sva imovina po Aneksu G Sporazuma o sukcesiji trebalo je da bude vraćena prijašnjim vlasnicima. To se nikad nije dogodilo. Čak se dešavalo i to da se osnivaju preduzeća sa istim imenom kako bi se došlo do nepokretne imovine.
U toj priči od odmarališta ne ostaje ništa do zidovi, tamo gdje još uvijek stoje, a od radničke priče o odmoru još i manje. Sve što je ostalo je konflikt između BiH i Hrvatske, odnosno Srbije i Hrvatske. Cijela priča je dobila kulminaciju prije mjesec dana. Naime, U Hrvatskoj je početkom juna ove godine izglasan novi zakon o državnoj imovini, kojom za svu imovina za koju je prethodno važila zabrana raspolaganja otvara mogućnost davanja koncesije na trideset godina. Iako u ovom slučaju BiH prijeti međunarodnim sudom, bojim se da zbog unutarnje nesloge to neće imati pozitivan ishod.
U pitanju su luksuzne lokacije za savremeni turizam?
Ines: Mi pričamo o odmaralištima koja se nalaze od Dubrovnika do Pule. Gotovo da nema otoka u Republici Hrvatskoj koji nema barem dva odmarališta bilo srbijanskih, bilo bosanskohercegovačkih firmi i sindikata.
Naravno, u pitanja raspodele imovine između ovih zemalja ulaze i puno vrijednije stvari: naftovodi, luke. Konkretno, BiH (odnosno preduzeću Drvošipad) pored luke Ploče pripada 50% luke Šibenik. Šta tu i kome pripada će biti strašno teško ustanovit. Jer, koliko se u ovom slučaju Bosna i Hercegovina žali na Hrvatsku kao nekog ko joj osporava prava raspolaganja imovinom, toliko i BiH ne radi ništa da tu imovinu vrati. O tome govori podatak da nema ni konačnog popisa imovine koju potražuje u Hrvatskoj. Čini mi se da Hrvatska koristi poluraspad unutar BiH da dođe do te imovine. Po nekim procenama koje se mogu čuti u medijima riječ je o milionima ili milijardama vrijednosti.
Ona se ne koriste?
Ines: Objekti su prazni, sablasno prazni.
Vila Bosanka je interesantan primjer. To je kuća u kojoj su bili smješteni radnici Zajednice za odmor i rekreaciju BiH. Taj objekat je jedan od rijetkih u funkciji, u njemu dalje žive bivši zaposleni. BiH neuspješno pokušava taj objekat da proda godinama. Problem je u tome što je ona pripadala sindikatu. Sindikati su nekoć bili registrirani kao društveno-političke organizacije, dok su danas registrirani kao udruženja, pri čemu im Ministarstvo pravde BiH nikada nije dalo pravni slijed.
I sad, recimo, kada neki sindikat, poput Sindikata trgovine, sa kojim smo surađivali, dođe u Hrvatskoj pred sud, traži svoju imovinu u općini Gradac, oni od njih traže dvije stvari: da dokažu da su nasljednici nekadašnjeg sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, i, drugo, kako su došli do te imovine: aproprijacijom, kupoprodajom, i slično. BiH sindikati ne mogu uopće da dokažu vlasništvo jer nemaju reguliran pravni slijed u BiH. Samim tim ne mogu ništa riješiti ni drugdje. To je jedan od krucijalnih problema, gdje je sindikalna imovina puno veći problem od, na primer, imovine preduzeća.
Jako mali broj odmarališta je prodat. U velikom broju slučajeva su odmarališta bila kombiniranog vlasništva, što je dodatno zakomplikovalo situaciju. Ukratko, postoji puno prijepora i sporova među subjektima koji na neki način polažu pravo na nasljedstvo. Kombinacija više faktora je, dakle, rezultirala stanjem u kom se nalaze, a i dalje uslovljava eventualni rasplet te situacije.
Šta je Crvena i čime se bavi?
Boriša: Crvena je lijeva feministička organizacija koja je ove godine obiljležila osmi rođendan.
Prvih nekoliko godina Crvena je bila više ideja. Više je bila mjesto ili kanal kroz koju su ljudi koji su pokrenuli cijelu priču na bazi entuzijazma mogli da realiziraju umjetničke projekte sa snažno naglašenom feminističkom perspektivom.
Crvena 2013. prvi put uspijeva da oformi svoj ured. Od tada počinje period u kom stvari postaju sve ozbiljnije i komplikovanije. Kroz godine i kroz integraciju ljudi sa različitim iskustvima i različitim interesovanjima i naš rad se grana u nekoliko različitih smjerova. Konstantu predstavlja rad unutar polja umjetnosti u smislu produkcije angažirane, politički osviješćene umjetnosti.
Razvijamo istraživačko-aktivističku liniju fokusiranu na pitanje urbanizacije i urbanih transformacija kroz koje prolazi prije svega Sarajevo, a onda i drugi gradovi u BiH. Pokušavamo da balansiramo nešto što bi se moglo nazvati socijalističkom ekologijom. Takođe smo unazad par godina počeli da se bavimo komonsima, odnosno pitanjem zajedničkih dobara. Jedan važan dio našeg rada je razvoj digitalne arhive antifašističke borbe žena Bosne i Hercegovine. U nekom najširem smislu, nastojimo da se kombinirajući te različite dimenzije djelovanja i interesovanja lagano i postepeno krećemo ka nekoj vrsti alternative i socijalizma 21-og vijeka.
