Veliki broj intelektualki i intelektualaca iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije kroz saradnju u okviru projekta Jezici i nacionalizmi, izradili su Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koja je od juče dostupna javnosti.
Prema Deklaraciji, u gorenavedenim državama se govori zajedničkim jezikom, koji je policentričan, odnosno nije ograničen na jedan narod i jednu državu, slično nemačkom, engleskom, arapskom i mnogim drugim jezicima.
U izjavi za Mašinu, književnik Igor Štiks istako je da Deklaracija „poziva na liberalizaciju jezičkih praksi što se tiče samog imenovanja jezika, ali i same upotrebe jezika u javnom životu, institucijama, književnosti, umjetnosti i medijima“. Dodao je da smatra važnim „prihvatanje vrlo jednostavne lingvističke činjenice, da današnji standardni jezici — srpski, hrvatski, crnogorski i bosanski — djele zajedničku lingvističku osnovu, u kojem postojeće razlike predstavljaju zajedničko bogatstvo svih govornika zajedničkog jezika“.
Iz istorijske perspektive ova Deklaracija ima veliku važnost, jer je redak primer u novijoj istoriji da akademska i intelektualna zajednica naučno znanje koristi radi odbrane ideoloških i humanističkih vrednosti koje nisu u službi potpirivanja nacionalizma od strane političkih elita. Podsećanja radi, kulturni nacionalizam, koji je u SFRJ u znatnoj meri potpomogao jačanje nacionalizma i u svim drugim sfera, imao je značajno uporište u „Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ iz 1967. godine, dok su od devedesetih naovaomo jezičke reforme i nastava književnosti služile za neposrednu legitimaciju nacionalističkih vlasti u svim bivšim jugoslovenskim republikama.
Kako je prokomentarisao pisac Bojan Krivokapić: „Podsećanje na jedinstveni jezik je i podsećanje na zajedništvo i solidarnost. Zato će ova Deklaracija ići na živce onima koji su profitirali i profitiraju proklamujući i sprovodeći politike razdvajanja i čišćenja, kako jezika, tako i onih koje smatraju nepodobnima, dakle ljudi.“
Na naše pitanje o potencijalnim učincima ovog dokumenta, profesor književnosti Nenad Veličković, je odgovorio da osim što može da ohrabri mlađe generacije da slobodnije propituju uvrežene stavove i vrednosti u vezi sa jezikom, Dekalaracija „može biti argument u političkim zahtjevima raznih formalnih i neformalnih grupa za relaksiranjem trenutno rigidne i štetne jezičke politike u obrazovanju, medijima i svim nivoima vlasti.“
U skladu sa tim, potpisnici i potpisnice Deklaracije pozivaju, između ostalog, na ukidanje jezičke segregacije i diskriminacije, izbegavanje skupih i besmislenih „prevođenja“, slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe, kao i na uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopštu korist svih njegovih govornika.
Nakon objavljivanja, omogućeno je i potpisivanje Deklaracije preko internet stranice projekta Jezici i nacionalizmi.
