Privatizacija društvene i državne svojine započeta je još krajem osamdesetih godina. Od tada, privatizovano je više hiljada preduzeća, što je za posledicu imalo rast nejednakosti i nezaposlenosti, propadanje domaće industrije, pad životnog standarda i povećavanje broja nesigurnih i slabo plaćenih poslova.
Ekonomska politika, koja je u prvi plan stavljala privatizaciju domaće privrede, obeležje je svake vlade od uvođenja višepartijskog sistema. Bez obzira na političke promene na vodećim državnim funkcijama, u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, vođena je gotovo identična ekonomska politika. Tokom devedestih proces je delimično usporen, usled ratova i sankcija koje su bile uvedene. Ipak, tokom tog perioda, ekonomske i političke elite započinju otuđivanje javne svojine, a upravo oni „biznismeni“ i stručnjaci koji su u tom periodu bili na vodećim položajima, postaju deo nove vladajuće garniture i nakon Petog oktobra. Tada je privatizacija putem aukcija u potpunom zamahu, dok se o socijalnim posledicama ne razmišlja.
Nadalje, promene 2012. godine predstavljaju nastavak neoliberalne politike iz prethodnog perioda, a direktne strane investicije postaju osnova ekonomskog razvoja. Investitori dobijaju subvencije i poreske olakšice, tako da je njihov rizik prilikom ulaganja minimalan. Ipak, novootvorena radna mesta ne donose zarade koje mogu da garantuju dostojanstven život, a prava radnika i radnica su na sve nižem nivou.