Vodosnabdevanje: ima li privatizacija alternativu?

Već deset godina voda iz gradskog vodovoda u Zrenjaninu nije adekvatna za piće. Sva rešenja koja su različite gradske vlasti u tom periodu predlagala su išla u pravcu uvođenja privatnog kapitala u oblast vodosnabdevanja. Međutim, dosadašnja iskustva sa privatizacijom komunalnih preduzeća i usluga kao i prirodnih resursa pokazuju da korist imaju samo vlasnici kapitala dok se većina stanovništva suočava ili sa previsokim cenama tih usluga ili sa potpunim urušavanjem infrastrukture. 

Pokrajinska sanitarna inspekcija je još 2004. godine utvrdila neispravnost vode na teritoriji opštine Zrenjanin, i donela odluku o zabrani upotrebe vode za piće iz gradskog vodovoda. Od tada su žitelji ove opštine primorani da kupuju flaširanu vodu, a oni koji nemaju novca za taj trošak moraju da se zadovolje vodom iz česme, koja je štetna po zdravlje. Da bismo videli o kolikom se izdatku radi, dovoljno je da imamo u vidu da je prosečna neto zarada po stanovniku u Zrenjaninu 10.758 dinara, a da je cena flaširane vode otprilike trideset dinara po litru.[1] Ona je neuporedivo viša od cene vode iz sistema javnog vodosnabdevanja, koja iznosi 92,12 dinara za kubni metar (u tu cenu su uračunati i svi troškovi kanalizacionog sistema, korišćenja vodosnabdevnih objekata i PDV-a), dakle manje od 100 dinara za 1000 litara vode.[2]

Situacija bi bila dovoljno alarmantna i kada bi problem zrenjaninske vode bio star jednu deceniju, ali on seže mnogo dalje u prošlost. U aktuelnom gradskom Nacrtu strategije održivog razvoja navedeno je da su prva istraživanja na iznalaženju odgovarajuće tehnologije za dobijanje kvalitetne vode za piće rađene 1975. godine, a sprovodilo ga je slovenačko preduzeće SOP Krško u saradnji s austrijskom firmom Overhof, kao i to da je JKP Vodovod i kanalizacija bilo nosilac i partner brojnih istraživačkih aktivnosti vezanih za tehnologiju prečišćavanja vode. Međutim, tek od zabrane upotrebe vode za piće 2004. godine ovaj problem postaje medijski zapažen i ujedno neizostavni deo lokalnih predizbornih obećanja, kao i pokretač protesta i peticija stanovnika Zrenjanina.

U proteklih deset godina različite političke stranke su na izborima dobijale poverenje Zrenjaninaca, ali svi su nudili isto rešenje za problem adekvatnog vodosnabdevanja: izgradnju fabrike vode uz angažovanje privatnih investitora. O toj podudarnosti govore tenderi koji su planirani 2007. i 2009. godine, kao i analiza u Nacrtu održivog razvoja grada, koja na listi mogućnosti za poboljšanje kvaliteta usluge javnih komunalnih preduzeća, time i vodosnabdevanja, na prvo mesto stavljaju privatizaciju i restrukturiranje.

Jedan od ovih tendera za izgradnju fabrike vode (2012. godine) završio se potpisivanjem ugovora između nemačke firme Vasertehnik i zrenjaninskog JKP-a Vodovod i kanalizacija. Međutim, odlukom skupštine grada taj ugovor biva raskinut već naredne godine.

U aprilu 2014. godine, sadašnji gradonačelnik Zrenjanina Čedomir Janjić izjavio je da je dosad bilo različitih pokušaja rešavanja problema, da su svi bili neuspešni, ali da će ga, napokon, sadašnja gradska vlast privesti kraju. Istog meseca su zrenjaninski odbornici usvojili Elaborat o obezbeđivanju pijaće vode, dokument kojim se određuje model sprovođenja javne nabavke u postupku obezbeđivanja pijaće vode u Zrenjaninu. Pitanje uvođenja privatnih aktera u oblast vodosnabdevanja ostalo je izvan ozbiljne diskusije, fokusa medija, obraćanja političara, pa i prioriteta udruženja Naš grad, naša stvar, koje je kontinuirano angažovano oko rešavanja problema vodosnabdevanja, i koje je iznelo niz primedbi na spomenuti Elaborat (npr. u vezi sa cenom budućih usluga vodosnabdevanja, vremenskim trajanjem radova i (ne)stručnošću lica koja su pravila taj dokument).

Osvrt na neoliberalizam u Srbiji

Da se sve vodeće političke stranke u Srbiji opredeljuju za privatizaciju, to jedva koga može da iznenadi, budući da sve slede imperative neoliberalne tržišne politike. Prema tim načelima, postoji jedan odgovor za sve ekonomske i socijalne probleme, a to je slobodno tržište, koje, na koncu, krajnjim korisnicima usluga i dobara donosi navodno najbolja i najpovoljnija rešenja. Za dosledne zastupnike neoliberalne tržišne ekonomije, ne samo vodosnabdevanje već i vodne resurse treba prepustiti tržištu da bi im se preko takmičenja konkurentnih strana obezbedilo najbolje upravljanje.

Činjenica da se vladajuća politika u Srbiji ravna prema neoliberalnoj tržišnoj ekonomiji ne zahteva posebno dokazivanje. Javnosti je poznato nastojanje Vlade Srbije da se rasproda nekoliko stotina javnih preduzeća, kao i inicijativa lokalne vlasti u Kragujevcu da se po hitnom postupku privatizuju preduzeća koja su u vlasništvu grada. U slučaju Kragujevca akcenat se stavlja na uspostavljanje privatno-javnih partnerstava, u kojima bi javni sektor trebalo da bude čuvar interesa građana, dok bi privatnom ostalo ubiranje profita. Kao jedan od skorijih primera problematičnosti takvih partnerstava može da posluži slučaj Bus plusa u Beogradu, kada je privatizovan finansijski najisplativiji deo GSP-a: prodaja i kontrola karata.

U postupcima privatizacije u Srbiji ni oblast eksploatacije izvorišta pitke vode nije ostala bez primera. Navedimo samo da izvorom Vlasinačke Rose sada upravlja jedna od najvećih kompanija i eksploatatora vodnih resursa širom sveta ‒ Koka Kola, kao i da su se na spisku Agencije za privatizaciju našle Ribarska banja, banja Žubor, Specijalna bolnica Banja Koviljača, kao i druge specijalne bolnice na izvorima geotermalnih ili mineralima bogatih voda.

O problemima privatizacije vode

Paradigmatski primer za privatizaciju vodovoda jeste Velika Britanija, gde je ona sprovedena nakon dolaska Margaret Tačer na vlast. Paralelno s rastom cena, opadao je kvalitet vode i snabdevanja. Budući da održavanje sistema vodosnabdevanja zahteva velika ulaganja, koja znatno umanjuju mogućnost profitranja privatnih vlasnika, oni se odlučuju ili da ne ulažu u infrastrukturu kako bi održali stare cene, ili pak da mnogo podignu cene pod izgovorom ulaganja. Da bi sprečila posledice po stanovništvo i infrastrukturu, država je na kraju bila primorana da ponovo uloži javna sredstva u održavanje infrastrukture vodosnabdevanja, ali ovoga puta na konto privatne firme.

Zbog sličnih iskustava, u Parizu je vodosnabdevanje ponovo stavljeno pod javno upravljanje 2009. godine, u Berlinu se postepeno vraćaju privatizovani delovi vodovoda gradu i opštinama zahvaljujući inicijativama, udruživanjima i akcijama građana, dok su privatizaciju vodosnabdevanja u Holandiji zabranili zakonom, a u Italiji ustavom.

Decenijama unazad problemi privatizacije vode povezani su sa siromaštvom i eksploatacijom siromašnih koji nisu politički reprezentovani. Korporacije koje se specijalizuju upravo u sferi industrije vode, poput Suez i Themes Water, i široj javnosti mnogo poznatije kompanije poput Nestle i Coca Cola, takoreći love vodne resurse spremne za privatizaciju na globalnom nivou. Određeni autori referišu na otkup vodnih resursi kao na novi oblik kolonizacije. Postoje dokazi širom sveta koji mogu da potkrepe taj stav. Najlakše ih je naći u delovima Indije, u zemljama Afrike i Južne Amerike. Svetska banka je 1997. godine dodeljivanje finansijske pomoći Boliviji uslovila privatizacijom vodnih resursa, na šta je bolivijska vlada pristala 1999. godine, a reakcije građana su kulminirale 2002. godine u revoluciji koja je oborila neoliberalnu vlast u toj državi. Evropska komisija je 2012. postavila isti zahtev državama evrozone koje su se borile s dužničkim problemima.[3]

A šta je sa potrebama stanovnika?

Grad Zrenjanin svojim aktuelnim planom za rešavanje problema vodosnabdevanja otvara tu oblast za realizaciju interesa privatnog kapitala i rizikuje buduće suočavanje s nekim od gore skiciranih problema. Treba imati u vidu da se problem zrenjaninske vode ne svodi samo na potrebu za postrojenjem za prečišćavanje vode. U već spomenutom Nacrtu strategije održivog razvoja grada možemo pročitati da su vodovodne cevi od neadekvatnog materijala, da je 70% ukupne dužine mreže neodgovarajućeg prečnika, da je 84% dužine cevi starije od dvadeset godina. Zatim, da su „najveći tehnički problemi u snabdevanju Zrenjanina nedovoljni kapaciteti izvorišta, loš kvalitet vode, nepostojanje uređaja za pripremanje vode za piće (fabrike vode), nedostatak rezervoarskog prostora, dotrajala vodovodna mreža i divlji priključci na vodovodnu mrežu, tzv. mikrovodovodi“. Uprkos jasnom izveštaju o ozbiljnosti problema, nisu dostupni podrobni i suvisli podaci o obavezama mogućeg privatnog investitora, Elaborat o obezbeđivanju pijaće vode nije dostupan među dokumentacijom na internet stranici Grada Zrenjanin, niti je on bio podložan detaljnoj javnoj raspravi.

Iako se u Zrenjaninu (kao i u drugim gradovima u kojima postoji problem vodosnabdevanja i u kojima se urgira privatizacija javnih preduzeća) ne radi o privatizaciji samih izvora vode, ne postoji jasna garancija da takve privatizacije neće ni biti. A da bi do toga ipak moglo doći upozoravaju nas činjenice o davanju prava privatnicima da eksploatišu izvorišta. Pod težinom ozbiljnosti problema privatizacije vodnih resursa širom sveta političari bi morali da preispitaju odluku o uvođenju privatnih aktera u sferu vodosnabdevanja. Iskustvo poput onog u Velikoj Britaniji upozorava da će se i nakon privatizacije morati ulagati javni novac za održavanje infrastrukture vodosnabdevanja, što obesmišljava postupak vlasti da se ono privatizuje. Naposletku, čime jedna vlada zaslužuje poverenje građana koja nije u stanju da obezbedi, ako ne blagostanje, onda makar elementarne potrebe stanovnika tako da prirodni resursi i osnovna postrojenja za njihovu upotrebu ostanu u vlasništvu svih, a ne samo nedodirljive manjine najimućnijih? Da li je zaista zadatak vlasti da rasprodaje preduzeća i resurse, ili da obezbedi adekvatno upravljanje i principe rukovođenja koji će poboljšati život svih stanovnika? Svi smo sposobni da otuđimo nešto, ne treba nam vlast za to, ali sumnjam da je mnogo onih koji zaista to žele. Aktuelna politika privatizacije upravo to čini. Za početak postavimo najosnovnije pitanje: zašto bismo prepustili vodu, koja je naša, nekome ko će nam tu istu vodu prodavati i na tome ostvarivati profit?

1 Po Svetskoj zdravstvenoj organizaciji, minimum ukupne količine vode potrebne za jednu osobu u uobičajenim uslovima je 7,5l dnevno
2 Snabdevanje stanovništva ispravnom i kvalitetnom vodom nije problem isključivo Zrenjanina. Samo u avgustu 2014. godine, voda je zabranjena za piće i pripremanje hrane u Rudniku, Užicu i Inđiji, dok je u Somboru proglašena neispravnim za piće, za kupanje i za sanitarno-higijensku upotrebu.
3 O problemima privatizacije vode videti tekst Dunje Larise Prilog povijesti globalne privatizacije vodnih resursa (http://lemondediplomatique.hr/prilog-povijesti-globalne-privatizacije-vodnih-resursa/), kao i dokumentarni film Sema Boza - Blue Gold: Water Wars, koji je dostupan na youtube.com

Prethodni članak

Problemi države i univerziteta lome se preko leđa studenata

Prajd? Da, ali kakav i čiji?

Sledeći članak