Voz: spolja patriotizam iznutra kapitalizam

Stanica Zemun; foto: Marko Miletić / Mašina
foto: Marko Miletić
foto: Marko Miletić

Voz. Prethodnih dana veoma popularan termin u razgovorima širom regiona. Dok je za elite loše dizajnirani voz predstavljao ulog za nove izborne igre, za većinu populacije on izaziva sećanja i strahove na blisku ratnu prošlost.

Marksovo zapažanje o istoriji koja se ponavlja dva puta – kao tragedija i farsa – ključno je za svaki pokušaj razumevanja lokalnih patriot-politika: odveć često one hodaju na tankoj ivici između ova dva žanra. Pa, ako su devedesetih bile tragične, danas su, pre bi se reklo, komične i banalne. Ali, „banalne i komične“ ne mora nužno da znači i „bezopasne“ – linija između tragedije i farse je tanka. Ne bi, naime, bilo prvi put da se predizborno zveckanje oružjem pretvori u ono pravo, i pravo pitanje nije da li će, već kada će. A voz – nabildovan kao najnoviji primer švercovanja provokacije pod maskom kulturnog nasleđa i religijskog pijeteta – koji je iz Beograda poslat prema Kosovskoj Mitrovici tipičan je primer politika patriotizma koje umalo da izmaknu kontroli.

U vozu – kojem su građani momentalno nedenuli nadimak „crkva na šinama“ – ima dosta seksualne simbolike: u pitanju je falusni simbol koji penetrira na (u) Kosovo. Pa kako se simboličke zamene koriste samo u slučajevima disfunkcionalnosti, sam čin posezanja za zamenom otkriva suštinsku političku impotenciju naših elita: nezgodni prolećni predsednički izbori otklanjaju svaki trag sumnje (ako je sumnje uopšte bilo) oko pitanja zašto se baš sada zazivaju utvare prošlosti. Stoga snop svetlosti u isto vreme obasjava i temeljni politički neuspeh sadašnje političke elite: pobesnela privatizacija, izgradnja bogataškog kvarta u Beogradu, autoritarizacija i političkog i svakodnevnog života, ukidanje javnih stvari zarad privatnih – sve to zajedno kao deo projekta restauracije kapitalizma – stvorili su kritičnu masu nezadovoljnika a upravo se to pokušava nadomestiti gustom „patriotskom“ izmaglicom. Ukratko: kad omane kapitalizam, nazovite patriotizam – podsećanje da je patriotizam poslednje izbeglište hulja valja dopuniti zapažanjem da je patriotizam prvo pribežište privatizacionih hulja.

Da je u pitanju opravdani strah govori i činjenica da Aleksandar Vučić ne bi bio prvi (daleko od toga!) novokonzervativac koji je izazvao rat da bi prekrio sopstvene katastrofalne politike: podsetimo samo na Margaret Tačer koja je ratovala oko dva omalena ostrva na drugoj strani planete da bi nadoknadila popularnost izgubljenu kataklizmičnim ekonomskim politikama.

Trgovinski bilans između dve vrste desnice – ekonomske i nacionalne – uglavnom zavisi od istorijskog konteksta i u uslovima kriza kapitala, transfer simboličkog kapitala ide od nacionalnih ka ekonomskim ne bi li se odbranila hijerarhijska struktura uzdrmana besom onih sa socijalnog dna. Proizvodnja nacionalnih tenzija je strukturno uvezana sa neispunjivim obećanjima kapitalizma pa odatle strukturno dolazi i globalni trend rekonzervativizacije. Rečju, desnica je uvek jedna te ista i ulogu leka-za-sve (koja je u ekonomskim politikama rezervisana za „privatizuj sve!“) u nacionalnim politikama preuzima preporuka „ratuj sa svima“. A u oba slučaja je u pitanju zazivanje utvare Karla Šmita za kojeg je sukob bio jedini relevantni odnos – eventualni mir, za Šmita je samo privremeno suspendovan sukob – jer ekonomska reinkarnacija Šmitovog beskrajnog sukoba danas je ekonomski mejnstrim – svi smo mi u beskrajnom konkurentskom odnosu i takmičenju. Stoga bi „crkva na šinama“ mogla da posluži kao sigurni aparat za mapiranje političke geografije tranzicionih društava: spolja nacija, iznutra privatizacija.

Patriotsko kreveljenje, poslednje u nizu, bilo je sačinjeno od simulacije multikulturalizma, pravopisnog i pravoslavnog kiča, nekakvih stjuardesa,1 deseteračkih pesama tokom vožnje ali to je kreveljenje kompletirano tek pojavom čitave serije živopisnih likova sa još živopisnijim prošlostima. Pojavom, ličnom istorijom i simboličkim nabojem istakao se Miša Vacić – nekada osuđenik, danas direktorski savetnik.

Transformacija Vacića iz nacionalističkog kurjaka u naprednjačku pudlicu je možda prošla neprimetno ali njegova transformacija iz krvoloka u menadžera self-marketinga dobila je svoj medijski prostor. U vozu o kojem je reč, ovaj ekspert za kosovska pitanja je delio vizitkarte, rebrendirajući samoga sebe u centralni motiv i vlažni san trazicionih politika: patriotskog tehnokratu. No, uzimajući u obzir njegovu istoriju, pre će biti da je Vacićevo marširanje kroz voz zapravo suptilna pretnja na kratkom povodcu: spreman da jurne pusti li ga gazda ili se sam otrgne sa lanca.

No, ne pružajmo Vaciću više pažnje no što zaslužuje: u pitanju je samo deo jednog šireg fenomena i njegova je transformacija refleksija konačne normalizacije konzervativnih politika te pretvaranja ludaka nacije u ludake privatizacije. A njihov je original premijer Srbije koji je upravo od pljuvanja po sospstvenoj prošlosti načinio svoju političku budućnost. Ali takav će strateški pristup nužno završiti serijom nerešivih kontradikcija a usput će podsetiti da je nacionalizam uvek već ovlaš i loše našminkani kapitalizam.

Mada, vratimo se na voz, ne bi se trebalo nadati da će psi rata jurnuti u pravcu Kosova: pas je opasan samo u dvorištu i ceo se čopor podvijenih repova povukao iz voza već na sledećoj stanici, ostavivši putnike i radnike železnice da u priželjkivanom ratu budu prve žrtve, verno precrtavajući praksu svih desnih demagoga: kuvanje rata, zapržavanje čorbe i bežanje kad zakuvano počne da kipi. Nacrt početka ovog „rata“, naime, neodoljivo podseća i na nacrt kojim počinju i gotovo svi ratovi u istoriji: elite počinju, radnici ginu, pa je bilo zanimljivije gledati kako elite mažu ratne boje a onda se promptno povlače u sigurnu pozadinu. Drugim rečima, namesto eventualnim pušakama u pravom bi se ratu oni radije bavili menadžmentom sukoba sa sigurne udaljenosti.

Pa kako je imao klasnu dimenziju, ovaj je „sukob“ stvorio i prostore otpora a ovoga puta on je dobio oblik internet fenomena „Kad Krene Rat“ koji najavljuje masovno dezertiranje pred licem nekog novog sukoba. Čak ni čitava armija režimskih botova nije uspela da maskira otvoreno nezadovoljstvo građana koji su – posle privatizacionih malverzacija, uništenja javnog sektora, otuđenja od političkog procesa – sada suočeni i sa jednim, makar i malo verovatnim, ratom. A ova internet senzacija bolje je od svake analize medijskog komentarijata mapirala elite koja su nastale i ekonomski natekle u ratovima i primitivnoj akumulaciji devedesetih – svi koji su zakačeni su na ovaj ili onaj način deo elite koja je izstrvinarila na leševima devedesetih. Poručili su oni toj „dubokoj državi“, političkoj i ekonomskoj eliti (i Amadeus bendu) da slobodno krenu u rat koji kuvaju i da se, po mogućstvu, vrate na štitu a ne sa njim.

Ali tako nastaju revolucije, prvo se otkaže patriotska pa zatim i ekonomska vernost, evo raspitajte se kako se to desilo pre sto godina.

  1. Pozajmljenih iz kompanije Air Sebia? Ako jesu, bio bi to sjajan primer privatno-javnog partnerstva u simultanoj proizvodnji dva primarna proizvoda kapitalistizma: rata i luksuza. Prvi za siromašne, drugi za bogate, naravno.
Prethodni članak

Zašto socijalisti toliko govore o radnicama i radnicima?

Ženski marš protiv fašizma

Sledeći članak