Osijek i Kruševac: posttranziciono ogledalo

foto: Aktron / Wikimedia Commons

foto: Aktron / Wikimedia Commons

Uprkos “uspešnim” privatizacijama nekada razvijene hemijske industrije, Osijek i Kruševac postaju gradovi naseljeni bivšim radnicima u borbi za goli život. U skladu sa tranzicijskom naracijom​ propadanje​ ovih industrijskih gradova se najčešće​ ​pripisuje nikad iskorišćenoj ​”​prilici​”​.

Gradovi Osijek i Kruševac bili su industrijska i kulturna središta svojih regija. Rat je razorio zemlju, a klasni rat tokom ekonomske transformacije devastirao je domaću privredu i urušio životni standard i perspektivu. U tom ratu je radnička klasa poražena, a ovi gradovi nisu ni blede senke onoga što su ranije bili, iako nas kapitalističke vlasti stalno ubeđuju da nam odlično ide i da unapređujemo proizvodnju, infrastrukturu i životni standard.

I

Nakon restauracije kapitalizma, u oba grada postoje primeri fabrika hemijske industrije, koje su, za razliku od brojnih drugih, nastavile da rade. Kruševačku Merimu privatizovao je 2002. godine nemački Henkel, što se predstavlja kao jedna od najuspešnijih privatizacija. Međutim, nije bilo lako doći do preostalih radnika bivše Merime, sadašnjeg Henkela. Broj radnika smanjen je za preko dve trećine.

Realno, u Kruševcu svako zna nekog ko je nekada radio u Merimi, samo što su se ljudi u međuvremenu otuđili i udaljili, rekla nam je mlada Kruševljanka.

Iako se radnici redom slažu da su uslovi rada unapređeni ulaganjem u opremu, pogone, instalacije i generalno brigom o bezbednosti na radu, stvari su daleko od sjajnih. Tokom prvih pet godina Henkel nije smeo da otpušta radnike, ali mnogi su uzeli otpremnine pod pritiskom rukovodstva. Nekе ljude su u više navrata pozivali na razgovore kako bi ih ubedili da odu iz fabrike.

Moj pretpostavljeni je izabrao mene iako sam bila super radnik. U svakom smislu: odgovorna, tačna, radila i više od deset sati dnevno. I te kako je vršio pritisak na mene na razne načine: davao mi je mnogo zadataka iako je znao da je nemoguće da jedna osoba to radi i još mnogo toga. Do penzije sam imala šest godina. Promenio se zakon o odlasku u penziju. Mogla sam još kvalitetno da radim. Naravno, u mojim godinama teško je naći posao, a treba živeti još četiri nepune godine. Otpremnina koju sam dobila ne može da pokrije taj period – treba plaćati doprinos za penzijsko, treba se hraniti, kupovati lekove… Zaista je teško tako živeti. Doživela sam da mi otac, koji je teško bolestan, penzioner, pomaže da preživim.

Oni koji su uzeli otpremnine retko su uspevali ponovo da nađu posao – neki su postali taksisti, drugi preprodavci na pijaci, a retko ko je uspeo da pokrene neki mali biznis. Henkel se dominantno preorijentisao na zapošljavanje preko omladinske zadruge i agencija. U situaciji velike nezaposlenosti, mladi koji su uspeli da nađu posao u Henkelu vrlo su zadovoljni, iako rade povremeno ili na određeno. Oni koji ne pamte vreme pune zaposlenosti s ugovorima na neodređeno zadovoljni su što imaju priliku da rade i u Henkelu vide korektnog poslodavca.

O sindikatu u fabrici postoje oprečna mišljenja. Penzionisani radnik Henkel Merime izražava veliku zahvalnosti jer je sindikat nastavio da mu pomaže i nakon što se penzionisao iz zdravstvenih razloga, postavivši mu ispred zgrade rampu za invalide. Radnica koja je bila primorana da uzme otpremninu smatra da sindikat „postoji samo na papiru“. Jedan radnik Henkela navodi kao problem to što predsednik sindikata dobija platu od poslodavca, te kaže da bi trebalo propisati da se rukovodstvo plaća isključivo od članarina zaposlenih:

Rukovodstvo bilo kog sindikata prodalo je veru za večeru vlasti i poslodavcu, s tim da poslodavac ima veći uticaj od vlasti zato što poslodavac plaća predsednika sindikata, i članovi sindikata nemaju nikakav mehanizam da ga nateraju da štiti njihova grubo narušena prava. Ako se eventualno desi da sindikat nekoga štiti, to je zato što mu je to vlast naložila, ili je lični interes u pitanju. Ovo je opšte mišljenje i važi za sve sindikate u Srbiji.

Dok jedni smatraju da su imali sreće što ih je Henkel privatizovao i doneo „nemačku disciplinu koja je bila potrebna“, drugi tvrde da su ljudi i ranije bili odgovorni prema radnom procesu, ali da je bilo opuštenije jer je bilo više ljudi, pa se posao po potrebi mogao prebaciti na kolegu. Uglavnom postoji slaganje da je Henkel investirao u unapređenje radnih i proizvodnih uslova i da je u velikoj meri proširio tržište na koje se izvoze proizvodi napravljeni u Kruševcu. Ono što se uglavnom previđa jeste da je Henkel došao do fabrike koja mu omogućava da po vrlo povoljnim uslovima (jeftina radna snaga i troškovi proizvodnje) dođe do velikog profita, po cenu smanjenja broja zaposlenih i privremenih radnih ugovora.1

Među delom radnika postoji mišljenje da je trebalo, umesto da se fabrika privatizacije, radnicima dati da budu akcionari: „Radnici bi radili, ne bi bilo otpuštanja. Nije se realizovalo jer su vodeći ljudi Merime i Vlade Srbije imali dogovor.“ Deo radnika pak smatra da je radnike teško organizovati i da tome na putu stoji pre svega vlast, ali i to „što se Srbi teško organizuju u bilo čemu“. Oni koji su internalizovali diskurs po kome samo privatni vlasnik zna kako se uspešno vodi firma neretko navode da bi prihvatljivije rešenje bila privatizacija u kojoj fabrike otkupljuju „naši pošteni ljudi“.

foto: Tomislav Kraljević - Bully / Wikimedia Commons

foto: Tomislav Kraljević – Bully / Wikimedia Commons

Osječka Saponia, najpoznatija po proizvodnji praškastih deterdženata, pred početak posljednjeg rata zapošljavala je oko 2.500 ljudi i proizvodila oko 100.000 tona godišnje. Ratna razaranja pogodila su njezine proizvodne pogone i skladišne kapacitete, tako da je pred privatizaciju 1998. godine proizvodnja pala na oko 20.000 tona te je isplata plaća bila upitna.

Do tog trenutka, Saponia je prošla razvojni put većine osječkih tvornica. Međutim, njezina privatizacija nije dovela do gašenja i prodaje imovine, već upravo suprotno. Novi vlasnik, bosanskohercegovačka Mepas grupa, odlučio se za konsolidaciju i nastavak proizvodnje. Uloženo je preko četrdeset milijuna eura u modernizaciju proizvodnje, proširenje asortimana, proizvodnih i skladišnih pogona te distribucijsku mrežu. Uslijed toga, u Saponiji danas nema više niti jednog stroja koji je radio 1998. godine, dok Saponijine proizvode, pakirane u Saponijinu PVC ambalažu, do Saponijinih distribucijskih centara u Hrvatskoj voze Saponijina vozila, a proizvodnja je danas gotovo peterostruko veća no u trenutku privatizacije. Nadalje, tehnološko unapređenje proizvodnje smanjilo je potrebe Saponije za radnom snagom, te je nakon privatizacije broj radnika smanjen na svega trećinu. No smanjenje broja radnika u ovoj kompaniji nije, kao u nekim drugim osječkim tvornicama, bilo izvedeno naprasno, već postupnim stimuliranjem prirodnog odljeva radnika.

Naposljetku, privatizaciju Saponije od drugih razlikuje zadržavanje djelatnosti koje bismo mogli nazvati socijalnima. Naime, ova firma je, po našem saznanju, jedina osječka tvornica koja je i nakon privatizacije zadržala menzu, nekadašnji restoran društvene prehrane, u kojoj svi radnici imaju pravo na subvencionirani topli obrok. Uz to, zadržala je i svoju knjižnicu, najveću od svih industrijskih knjižnica u Osijeku. Iz činjenice da Saponia privatizacijom nije devastirana, već upravo suprotno, ipak ne treba izvoditi čest, ali pogrešan zaključak „da su barem svi vlasnici kao ovaj“. Upravo suprotno, ovu privatizaciju treba gledati u širem kontekstu.

Naime, Mepas grupa nesumnjivo je Saponiju privatizirala u okviru strateški promišljenog plana širenja djelatnosti za koji je bazu imala u svojoj osnovnoj djelatnosti – distribuciji robe široke potrošnje, u koju skupinu pripadaju proizvodi Saponije kao i drugih Mepasovih industrijskih akvizicija u Hrvatskoj.2 Orijentacija na konsolidaciju i unapređenje proizvodnje, kao i na razvoj novih proizvoda i proizvodnju nije prošla bez posljedica koje bismo mogli klasificirati kao negativne po radnike. U prvom redu je to visina plaće, koja je ispod republičkog prosjeka zato što nije rasla, iako je novim kolektivnim ugovorom predviđeno da će rasti. Uz to, Saponia je stabilizirala broj radnika na trećini pretprivatizacijskog broja, i nema naznaka da će biti novog zapošljavanja. Štoviše, kad se pojavi potreba za dodatnom radnom snagom, tad Saponia zapošljava koristeći usluge agencija za privremeno zapošljavanje. Dakle, koristi nesiguran i često potplaćen rad uglavnom mlade radne snage.

II

Bivša radnica Pivovare Osijek prisjetila se promjena radnih uvjeta u protekla tri desetljeća. Iskustva rada u kapitalizmu i rada u socijalizmu za nju su neusporediva. Povezanost pritiska na radnom mjestu i vlasničke strukture za nju je neupitna jer, kako kaže: „sad je privatni vlasnik, koji želi što veći profit, a nekad smo svi bili vlasnici – samoupravljali smo“. Radnici Pivovare u vrijeme samoupravljanja obiteljski su išli na ljetovanje na Makarsku rivijeru, u smještaj koji je ugovaralo poduzeće, koje bi s njima slalo kuhara i pivo, subvencionirani su bili javni gradski prijevoz i topli obrok. Na početku njezinog staža u Pivovari sindikati su služili za nabavu svinjskih polutki i organizaciju izleta, dok je iz Pivovare otišla tek nakon što je sindikat poražen u borbi da dokaže da je tvornica kriminalno privatizirana.

Devedesete, vrijeme rata, pretvorbe i privatizacije, za nju su kao i za većinu radnika, prošle kao u magli. To vrijeme raspada stare i nastajanja nove države pregurala je, kao i drugi, radeći što se mora da se preživi, primajući malu plaću, ali sretna da su ona i obitelj preživjeli. Šok nestašica amortizirala je, kao i brojni Slavonci, odlazeći u nabavku u tad vrlo povoljnu Mađarsku i tješeći se da će biti bolje. Međutim, to bolje nije došlo. Brojne privatizirane osječke tvornice zatvorile su vrata radnicima, a novopečeni vlasnici prodavali su vrijedna tvornička zemljišta i nekretnine. Oni koji su ostali raditi suočili su se s dramatičnim padom životnog standarda, drastično sniženim i počesto neredovitim plaćama. Sindikati, bez iskustva radničkih borbi, nisu imali kapaciteta da se suprotstave promjenama. Što od devedesetih, što od posljedica tranzicije, brojni poznanici naše sugovornice oboljeli su. Među radnicima su zaredali tumori, srčani i moždani udari. Ona sama prošla je nekoliko štrajkova, otkaz i dugotrajni sudski spor protiv poslodavca, koji je naposljetku izgubila. Unatoč svemu tome, danas kaže da joj je ipak draže što je dobila otkaz nego rak.

Osijek je nakon II svjetskog rata doživio rast do šesteroznamenkastog broja stanovnika. Iako nije imao nijedan industrijski gigant poput obližnjeg Borova, raznolika osječka industrija obuhvaćala je proizvodnju poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, zatim drvnu i metaloprerađivačku industriju, industriju tekstila i brojne druge. Naša sugovornica, prisjećajući se Osijeka osamdesetih, izdvaja Korzo. „Tih parsto metara do devedesetih su bili centar gradskoga života, često toliko napučeni da tramvaj nije mogao proći.“ Druga slika koju spominje jesu gužve na stanicama gradskog prijevoza u točno određena doba dana – radnici koji putuju na posao i s posla.

foto: Aktron / Wikimedia Commons

foto: Aktron / Wikimedia Commons

Pred izbijanje rata, 1990. godine, u osječkoj industriji bilo je zaposleno nešto više od 26.000 radnika, da bi taj broj tijekom sljedećih dvadeset godina pao na oko četiri i pol tisuće. Nasljeđe toga vremena danas postoji tek kao sjećanje bivših radnika i u zapuštenim zgradama nekadašnjih industrijskih postrojenja. Kao i drugdje u Hrvatskoj, postsocijalistička deindustrijalizacija Osijeka prošla je bez znatnijeg otpora. Tamo gdje je bilo otpora, on je bio organiziran nakon što je privatizacija davno prošla i u trenucima kad su tvornice bile na izdisaju, a radnici u iznimno teškoj materijalnoj situaciji.3

U Kruševcu je u oktobru 2015. godine na području samog grada evidentirano 15.894 nezaposlenih, a skoro duplo više u celom Rasinskom okrugu. Stariji stanovnici sa setom se sećaju grada koji je nekad vrveo od radnika zaposlenih u fabrikama kao što su 14. oktobar, Zakićevo/Trajal, Župa, Merima, Drvni kombinat, Dušan Petronijević, FAM, Fabrika ulja, Branko Peričić, 22. juli, Rubin, Jastrebac, Univerzal, Zvezda, Jastra i drugim radnim organizacijama.

Kažu da se desila jedna stvar, taj podatak ja ne mogu ničim sad da dokumentujem, ali verujem da je skoro tako bilo: da je Kruševac jedini grad, ne na Balkanu, u Istočnoj Evropi, koji je imao isti broj radnika i isti broj stanovnika. To je besmisleno, ali radi se o ovome: dolazili su ljudi sa strane da rade u Kruševac. Znači svih ovih 99 selâ koja pripadaju Kruševcu dolazila su u Kruševac. Došlo se do blizu 40.000 radnika koje je Kruševac imao u jednom momentu, rekao nam je jedan stariji Kruševljanin.

11

Fotografija iz arhive Vukojice Jakovljevića

Nakon II svetskog rata samodoprinosima građana podignute su škole, vodovod, a ulagano je i u prugu Beograd‒Bar. Istovremeno je sistem mesnih zajednica omogućavao učešće građana u odlučivanju o razvoju infrastrukture grada.4 Kruševljani koji su sada u penziji govore da je tada posao bio siguran, kupovina je bila na kredit, koji se mogao otplatiti, nije se brinulo oko zdravstvenog i socijalnog, stvari za decu bile su jeftinije, roba kruševačkih firmi izvozila se širom sveta. Slobodno vreme provodilo se u državnim sportskim klubovima, među kojima je bio i aero-klub, gde je članarina bila simbolična. Radnici se nisu mogli tek tako otpustiti, postojao je u Čačku sud udruženog rada, koji je štitio prava radnika.

Tokom devedesetih je u mnogim firmama proizvodnja stala, radnici su bili bez plata po nekoliko meseci i, kako kažu, „više nije bilo šanse da se kupuju veće stvari“. Period devedesetih, tzv. blokirana transformacija,5 poslužio je konvertovanju političkog u ekonomski kapital ranijih vladajućih slojeva, koji su sebi pribavili kapital na štetu radnika. Od društvene se prešlo na državnu svojinu, koja je potom rasprodavana ili završila u stečaju. Ako je otpora i bilo, on je bio fragmentiran i nedovoljno artikulisan.

III

Naši sagovornici su pesimistični u pogledu perspektive ovih gradova. „Velika promena je ta da je od velikog industrijskog grada [Kruševac] postao samo grad s velikim brojem otpuštenih ljudi koji mnogo teško žive i teško mogu naći posao.“ Penzionisani Merimin radnik savetuje mlade da treba da rade i za 10.000 dinara dok ne nađu bolji posao. Jedan stariji Kruševljanin smatra da je tržišna privreda uglavnom ubila duh solidarnosti, donela veliko raslojavanje i izmenila percepciju o pravu na grad i preduzeća: „Ljudi više ne shvataju da je ovo ipak naše, da moramo da čuvamo [grad i preduzeća].“

foto: sr.wikipedia

foto: sr.wikipedia

Osijek je danas prazan grad. Život se preselio u dva velika trgovačka centra na gradskoj periferiji dok u centru zjape prazni lokali u kojima su nekoć bile trgovine, a nije rijetkost ni da Tvrđa, stari grad koji je u međuvremenu postao centar noćnog života, bude pusta. Posljednjih godina mlade Osječanke i Osječani, generacija kćeri naše sugovornice, odlaze iz Osijeka. O razmjerima odseljavanja govore dovoljno činjenice da je prije nekoliko mjeseci u Dublinu osvanuo grafit „Kohorta Dublin“, a da u vrijeme pisanja ovoga teksta svoju irsku turneju završava kultni osječki punk bend Gužva u 16ercu.

Bilo da promatramo razvojne puteve tvornica koje su nekoć bile nositeljice razvoja gradova, ili da slušamo životne priče njihovih bivših radnika, jasno je da ti gradovi i njihovi stanovnici danas doživljavaju razvojni antiklimaks. Zatvorene tvornice i izgubljena radna mjesta u periodu nakon raspada socijalističke Jugoslavije utječu da mladi bježe iz ovih gradova, u glavne gradove svojih država ili u strane zemlje. Gdjekoji primjer privatizacije koja nije završila potpunom devastacijom ili, još rjeđe, primjeri u kojima je privatizacija nadalje razvijala proizvodnju, ne mogu prikriti opću atmosferu beznađa i propasti. Jer čemu proizvodnja ako profit ide u privatne ruke, ako je (bivšim) radnicima budućnost neizvesna i ako se grad sistematično urušava. U takvim situacijama, brojni su skloni propast tumačiti boljkama „balkanskog karaktera“, našom „urođenom nedisciplinom“, ili sličnim samookrivljavajućim formulama. Drugi su pak skloni idealizirati prošlost, pa zazivaju nekog novog Tita koji će zamjeniti današnje političare, previđajući da nas ne mogu spasiti lideri, već participativna demokratija svih građana, koja mora značiti i promenu sistema ekonomsko-političkih odnosa. Treći pak kažu da „treba biti realan“, da država i radnici ne mogu upravljati fabrikama, ali da je važno da ih preuzmu „naši pošteni ljudi“. Svi oni zaboravljaju ono čega se sjetila naša osječka sugovornica i penzioner iz Kruševca ‒ u vrijeme kad su ovi gradovi i standard njihovih građana rasli, ti su radnici želeli samoupravljati i borili su se da učestvuju u donošenju odluka na lokalnom nivou. Širom sveta postoje primeri uspešnog radničkog organizovanja, ključni su upornost, zajedničko učenje i masovnost.

  1. Na internetu se mogu naći optužbe na račun tadašnjih gradskih i državnih vlasti i uprave Merime koji se optužuju za malverzacije, nameštanje kupovine fabrike Henkelu, prodaju fabrike prema zastarelim procenama vrednosti, po daleko nižoj ceni, potom za način na koji su novi vlasnici trošili fabrički novac i šta su sve podveli pod ugovorom propisane „investicije“ itd.
  2. Uz Saponiu, u Hrvatskoj je Mepas preuzeo još jednu poznatu osječku tvornicu – Kandit, zatim bjelovarski Koestlin, splitski Brodomerkur i zadarsku Marasku.
  3. Nasuprot takvoj slici radničkih borbi nalazi se davnašnja epizoda osječkog radničkog pokreta koja seže u 1905. godinu. Tada su, naime, osječki radnici predvođeni radnicima Kaiserove i Povischilove tvornice drvenog namještaja, organizirali prvi generalni štrajk u hrvatskoj povijesti.
  4. Dešavalo se da su pak velike ideje, kao što je npr. izgradnja gradske toplane, pripisane uticajnijim građanima, jer su navodno time dobijale na težini.
  5. Termin je skovao sociolog Mladen Lazić pri proučavanju restruktuisanja srbijanskog društva.
Print

Preporučujemo

DONIRAJTE

Share On Facebook
Share On Twitter
Contact us