Tekst prenosimo iz hrvatskog izdanja magazina Le Monde Diplomatique.
Na jugu golemog megalopolisa Džakarte nalazi se zabačeni muzej. Večer uoči nacionalnog praznika, 17. kolovoza 2015. godine, obitelji se naguravaju na prašnjavim prozorima. Stare fotografije, nekoliko osobnih predmeta i odjeća s krvavim mrljama: relikti “heroja nacije”, šest generala i poručnika koji su ubijeni u noći s 30. rujna na 1. listopada 1965. godine. “Ubili su ih komunisti”, tvrde pločice s objašnjenjem. Službena je to priča koja ne govori ništa o masakrima koji su bili okidač za tu krvavu noć. Iako i danas postoji sumnja u identitet pravih pokretača tih ubojstava, svojevremeno je prst države vrlo brzo pokazao u svog glavnom neprijatelja.
Od 2. listopada 1965. general Mohammad Suharto, koji je sjeo na čelo vojske, optužuje Komunističku partiju (Partai Komunis Indonesia, skraćeno PKI) da namjerava izvršiti državni udar i poziva na likvidaciju njenih pristaša. U mjesecima koji su uslijedili, ubijeno je više stotina tisuća Indonežana, a više od milijun drugih je pritvoreno bez pokrenutog sudskog procesa. Neki od njih bili su članovi PKI-ja, dok su drugi bili sindikalisti i intelektualci, a mnogi tek obični građani pod sumnjom da su komunistički simpatizeri, prokazani od strane svojih kolega ili susjeda.
Osamdesettrogodišnji Kusnendar, čini se, pripada ovim drugima. Prošlo je pedeset godina, ali starac bez poteškoća odmata niti onih dana koji su mu zauvijek promijenili život. “Godine 1965. radio sam u ministarstvu industrije. Imao sam kontakt s više radničkih sindikata, ponekad sam išao na njihove sastanke. Ali nikada nisam bio član niti jednog od njih, a isto tako nikada nisam bio komunist.” Nikada nije doznao niti tko ga je denuncirao, niti zašto. Tog 10. listopada oko 16 sati policija mu je provalila u dom i odvela ga, grubo i bez okolišanja. “Iz svoje ćelije u policijskoj postaji, premješten sam u jedan vojni centar u Džakarti i bačen u prostoriju s još tridesetak drugih osoba. Sjećam se da je bilo tragova krvi na zidovima.” Svi su poricali ono za što su bili optuženi. “Naravno da smo čuli glasine o uhićenjima i smaknućima, no nitko nije uistinu znao što se događa.” Nakon što je premješten u zatvor, Kusnendar je podvrgnut “ispitivanju”. “Tri vojnika su me odvela u zasebnu prostoriju. Pitali su me kojem ogranku PKI-ja pripadam, a kad god bih porekao da sam član, krenuli bi me iznova tući. To je trajalo jedno tri sata. Na kraju su me natjerali da potpišem papir koji nisam mogao pročitati i poslali me natrag u ćeliju.”
Potom je poslan na prisilni rad, prije nego što je završio zajedno s pet stotina drugih na Buruu, otoku koji pripada Moločkom arhipelagu i koji se nalazi više tisuća kilometara od glavnog grada. U desetljeću nakon događaja iz 1965. godine više od deset tisuća političkih zatvorenika prošlo je kroz tu tropsku tamnicu: uredski zaposlenici, seljaci i mnogobrojni intelektualci. Među ostalim, Kusnendar se tamo susreo s Parmoedyom Ananta Toerom, piscem koji je pripovijedao priče svojim izmoždenim sugovornicima, a koje su kasnije pretočene u njegovo kapitalno djelo, “Kvartet s Burua”.1 Zatvorenici, ostavljeni bez sredstava za preživljavanje, bili su slobodni da se šeću po otoku kako bi li našli dovoljno da prežive, pod uvjetom da se vrate u barake kad padne noć. Mnogi su brzo umrli od gladi i tropskih bolesti.
“Proveo sam deset godina svog života na tom otoku”, kazuje nam Kusnendar. “Oslobođen sam 1978. godine. Pronašao sam svoju obitelj u Džakarti i život se nastavio dalje – ali teško.” Vojska mu je u osobnu iskaznicu udarila pečat s natpisom “bivši zatvorenik”, što ga je lišilo svakog političkog prava i pristupa administraciji. Stoga su se zaredala niskokvalificirana zaposlenja pa je radio kao prodavač ili smetlar. “Ostavio sam Buru iza sebe. Šutio sam kao zaliven. Na neki sam način imao sreće. Preživio sam.”
Između listopada 1965. i sljedećeg proljeća, ubijeno je između pola milijuna i milijun osoba. “Mogli smo samo otprilike procijeniti broj, jer nikada nije došlo do istrage”, govori odvjetnik Nursyahbani Katjasungkana. “Iako je bilo i drugih antikomunističkih ispada, ono u što smo sigurni je to da većina ubojstava bila je sistematično obavljena i organizirala ih je vojska.” Nakon što su započela početkom listopada na otoku Sumatra, uhićenja i smaknuća onih za koje se smatralo da su komunisti nastavila su se u središtu otoka Jave. Vojska je poslana u historijsko uporište PKI-ja kako bi koordinirala represiju, dok je u Džakarti otpočela čistka u vladi i vojsci. U prosincu se represija proširila na Bali i ostatak zemlje. Prema listama koje je držala vojska, vojnici, policajci i paravojske obavljale su uhićenja. Neki zatvorenici su poslani u kampove. Drugi su odvedeni pod krinkom noći te pogubljeni bez ikakve procedure. Većina tijela, zakopanih u masovne grobnice ili bačenih u rijeke, nikada nije pronađena.
U svojem malom stanu u Jogjakarti, Sri Muhayati gleda s tugom fotografiju svog oca. “Bio je član PKI-ja, ali nikada ništa nije učinio!” Vojska ga je odvela 17. listopada 1965. godine i nikad se nije vratio. Njegova kćerka, i sama uhićena kasnije, vidjela ga je ponovno tek u zatvoru na nekoliko trenutaka, nešto malo prije no što ga je odvezao kamion. Godine 2000. otkrivena je masovna grobnica u Winosomou na otoku Javi. Dio tijela su uspjeli identificirati. Među njima našlo se i tijelo velikog muškarca u sarongu, čiji požutjeli portret natkriljuje televizor.
“Jedan od najgorih masovnih zločina 20. stoljeća”, da se poslužimo riječima američke Centralne obavještajne agencije (CIA),2 bio je zataškan trideset i dvije godine zbog Suhartove diktature i indiferentnosti međunarodne zajednice. “Masakri 1965. označili su rođenje režima ‘novog poretka’”, objašnjava istraživačica Saskia Wieringa. “Uništivši PKI, general Suharto je značajno oslabio moć predsjednika Sukarna, bliskog komunističkim idejama i suosnivača Pokreta nesvrstanih zemalja,3 prije no što je preuzeo kontrolu nad državom”. Bio je to veoma oportun politički preokret za Sjedinjene Države i Zapadnu Europu koji su, usred Hladnog rata, uspjeli uništiti najveći komunistički pokret na svijetu nakon onog u Sovjetskom Savezu i maoističkoj Kini. Nekolicina istraživača optužuje američku vladu da je podržavala generala Suharta; pogotovo zato što im je SAD pružio radio opremu i liste aktivista,4 što je Washington uvijek poricao.
Tijekom više od trideset godina diktature, potanko opisuje Wieringa, “Suhartova administracija je bez trenutka predaha gurala svoju propagandu o ‘komunističkoj opasnosti’ te je tako pustila korijen trajnog straha u indonezijskom društvu”. Od listopada 1965. atentat na šest generala detaljno se opisuje na radiju i u novinama, podebljan brojnim mitovima koji danas još uvijek ustraju. “Prema propagandi, uklonjeni generali su bili zavedeni, a zatim kastrirani od strane članica Gerwanija, ženskog krila Komunističke partije”, prenosi Wieringa. “Dakako, autopsije su ustanovile da nisu ništa od toga nije istina, ali to nije spriječilo širenje tih nebuloza kroz propagandu. U veoma religioznoj zemlji takva slika prepredenih, ateističkih i seksualno perverznih komunistkinja potpaljuje mržnju.”
Pomirenje bez osude
Počevši od 1984. godine, film Arifina C. Noera Pengkhianatan G30S/PKI emitira se svakog 30. rujna na javnoj televiziji te je postao dijelom školskog programa, čime se još više širi službeni narativ. “Sva indonezijska omladina odrasla je s tim slikama”, podcrtava Tioria Pretty, aktivistkinja organizacije za obranu ljudskih prava KontraS. “Većina Indonežana još uvijek vjeruje u tu verziju povijesti. A bez političke volje skoro je nemoguće ustanoviti istinu na nacionalnoj razini.”
Godine 1998. Suhartov režim je završio u krvoproliću.5 Indonezija se ponovno izgradila; diskriminacija žrtava iz 1965., njihovih obitelji i njihovih potomaka, lišenih političkih prava poput pristupa visokom obrazovanju i administraciji, prekinuta je. No masakr ostaje tabu tema. “U nekoliko prilika pojavilo se pitanje istrage tih događaja, ali se nikad ništa nije provelo u djelo”, žali se Pretty. “Više članova nove vlade povezano je sa Suhartovim režimom, neki od njih su štoviše upleteni u masakre. A važne religijske stranke, kao Nahdlatul Ulama čija je paravojska Ansor sudjelovala u ubojstvima, protive se ponovnom otvaranju dosjea.”
Ali u društvu se malo-pomalo, slobodnije govori. Žrtve režima “novog poretka” organiziraju se u udruženja; progresivni tisak prenosi njihove priče. Godine 2012. Komisija za ljudska prava podnijela je debeo izvještaj uredu državnog odvjetnika. Prema izjavama tristo četrdeset i devet žrtava i svjedoka događaja u šest provincija, Komisija je ocijenila državu krivom za “otvoreno kršenje ljudskih prava” te je zahtijevala osnivanje ad hoc tribunala da se razotkriju oni koji su odgovorni za ubojstva i da im se sudi. Izvještaj je prouzrokovao veliku graju. Neki, poput utjecajnog ministra javnih politika, zakona i sigurnosnih pitanja, Djoka Suyanta, opravdavali su masakre, tvrdeći da “ova zemlja ne bi bila ono što je danas da se to nije dogodilo”. Konzervativne muslimanske stranke i religijska udruženja povezana s njima, upozoravaju na opasnosti ateizma.
Iste te godine dokumentarni film Joshue Oppenheimera Čin smaknuća izašao je u kinima u Europi i Sjevernoj Americi. U više od dva sata filma redatelj prati ubojice koji rekonstruiraju svoje zločine pred kamerom. “Film je imao učinak elektro-šoka”, procjena je odvjetnice Nursyahbani Katjasungkana. “Te smo godine odlučili zajedno s više aktivističkih udruženja da ćemo organizirati građanski tribunal kako bismo proveli istragu o tim događanjima i sudili tim ljudima, bez čekanja da država napokon nešto učini.”
Katjasungkana je bila odgovorna za organizaciju tribunala te je skupila što je više mogla podataka zajedno sa skupinom istraživača i dobrovoljaca. Dosje s optužbama, predstavljen proteklog novembra u Haagu, pregledao je panel sudaca sastavljen od istaknutih ličnosti poput Helen Jarvis, potpredsjednice Permanentnog narodnog tribunala i članice međunarodnog savjetodavnog povjerenstva Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO), i pravnik Cees Flinterman, bivši član Povjerenstva za ljudska prava Ujedinjenih naroda. Donijet će svoju presudu početkom 2016. godine.
Glavni optuženik je indonezijska država. “Ovdje se uopće ne radi o tome da se sudi o individualnim zločinima, nego o tome da se državu primora da prizna svoju odgovornost i da poduzme mjere za rehabilitaciju žrtava, uspostavljanje istine prema činjenicama i suđenje krivcima.” Privlačenjem pozornosti na međunarodnoj razini odvjetnica se nada da će uspjeti izvršiti pritisak na vladu: “Doista, Suhartov režim je došao svom koncu; ali, ovih posljednjih godina, čini se da se ta paranoja proširila na cijelo društvo. Ekstremističke muslimanske skupine poput Fronta za obranu islama, vode borbenu propagandu kako bi upozorile na opasnosti ateizma. Zlostavljaju udruženja žrtava, prekidaju njihova okupljanja, a policija ne reagira. Sve to pokazuje do koje su mjere masakri 1965. godine još uvijek osjetljiva tema.”
Kao dodatni dokaz može poslužiti nevoljkost vlade. U svibnju 2015. predsjednik Joko Widodo je najavio uspostavljanje povjerenstva za nacionalno pomirenje po pitanju zločina “novog poretka”, zbog čega je na sebe navukao bijes konzervativnih muslimanskih stranaka, kao i udruženja za obranu ljudskih prava. Što se njih tiče, ne može doći do pomirenja bez izvršenja pravde. “Vlada nas uvjerava da će istraga činjenica biti jedna od misija tog povjerenstva. No i dalje smo skeptični”, rekla je Pretty.
Članica Komisije za ljudska prava i možebitna buduća članica povjerenstva istrage, Roichatul Aswidah, doima se optimističnijom: “Imali smo više sastanaka s vladom i postoje pozitivni signali. Nastojimo postići najbolje moguće rješenje: istragu i rehabilitaciju žrtava.” Suzdržanija što se tiče privođenja odgovornih pred pravdu,: “Žrtve od nas traže da ne zatvorimo vrata sudskom procesu. No većina odgovornih za zločine je preminula. Koga da privedemo pred sud? Niže časnike? Kakva je to pravda koja goni one koji su izvršavali naredbe, a ne one koji su ih davali?” Odgovor Katjasungkana na to je kako “već pedeset godina prema žrtvama se odnosimo kao prema krivcima, a krvnici uživaju u slobodi. Događaji 1965. nisu stvar prošlosti; oni su simbol nekažnjivosti koja još uvijek vlada ovom zemljom.”
Od 2006. godine, svakog četvrtka, žrtve zločina koje nikada nisu dospjele do pravde tiho protestiraju. Nepomično stoje pred predsjedničkom palačom u Džakarti. Odjeveni u crno, s tamnim kišobranima u rukama, bude ih oko šezdesetak, iz svih generacija. Među njima su Papuanci,6 obitelji ubijenih studenata ili aktivista koji nestalih tijekom represije 1998. te pohabana lica onih koji su preživjeli 1965. Na tlo su položili svoje transparente i fotografije svojih nestalih; jedan starac postavlja umjetne lubanje na transparent s oznakom “1965”. Skandiranjem se obraćaju predsjedniku. Treba djelovati, i to brzo, jer vrijeme prolazi i dokazi iščezavaju. Kusnenadar se pak pita hoće li mu ljaga s imena biti skinuta prije smrti. “Toliko je svjedoka već nestalo. Vrijeme nas sustiže.”
S francuskog prevela: Marija Ćaćić
- Pramoedya Ananta Toer, This Earth of Mankind (1975.), Child of All Nations (1979.), Footsteps (1985.) i House of Glass (1988.), Penguin Books, London, 1996.-1997.
- “The coup that backfired”, CIA Research Study, Washington, DC, prosinac 1968., deklasificirano u svibnju 2007.
- Vidi “Vies et mort du tiers-monde”, Manière de voir, br. 87, lipanj-srpanj 2006.
- Peter Dale Scott, “The United States and the overthrow of Sukarno, 1965-1967″, Pacific Affairs, br. 58, Vancouver, 1985.; Brad Simpson, “It’s our act of killing, too”, The Nation, New York, 28 veljače 2014.
- Diktator se povukao 21. svibnja 1998. godine, nakon što je naredio provođenje represije koja je dovela do više stotina mrtvih prosvjednika. Vidi Solomon Kane i Laurent Passicousset, “Comment le général Suharto a été contraint à la démission”, Le Monde diplomatique, lipanj 1998.
- Vidi Philippe Pataud Célérier, “Les Papous minoritaires en Papouasie”, Le Monde diplomatique, veljača 2015.
