Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma

foto: znaci.net

foto: znaci.net

U bivšim socijalističkim zemljama evropske periferije, procesi uspostavljanja liberalnog kapitalizma podrazumevaju i institucionalno kodifikovan narativ o socijalizmu kao totalitarnom sistemu jednakom fašizmu. Međutim, sam antitotalitarni narativ prikriva materijalne osnove fašizma i njegove veze sa liberalnim zastupnicima kapitala što sve češće možemo uočiti i u aktualnim političkim prilikama.

Prenosimo intervju s Lukom Matićem, jednim od urednika Antifašističkog vjesnika, internet glasila posvećenog društvenom i političkom nasleđu NOB-a i njegovom ponovnom artikulacijom u javnom prostoru “post” jugoslovenskog društva, koji analizira navedene procese.

Deo intervjua je korišćen u prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, koja je emitovana 29.4.2016. na TV Istra i koja je dostupna na SkriptaTV.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Slobodni filozofski.

Mario Radovanović

 

U kojim slučajevima i zašto se fašizam pokazuje kao prihvatljiva politička strategija segmenata kapitalističke klase?

Ako govorimo o historijskim izvorima fašizma, govorimo o razdoblju neposredno nakon Prvog svjetskog rata – kada su se kapitalističkoj privredi, koja je tada prolazila jednu od svojih većih ekspanzija uslijed golemog rasta ratne industrije, suprotstavljali različiti radnički pokreti. Također, to je razdoblje nakon Oktobarske revolucije kada se revolucionarna gibanja prelijevaju na ostatak Evrope. U slučaju Italije i Njemačke, kao vjerojatno najvažnijih i najpoznatijih primjera u raspravama o fašizmu, radi se o jasnim strategijama radničkog pokreta za preuzimanje vlasti. Oni su ugrožavali interese kapitalističke klase, odnosno njihovo vlasništvo nad ekonomskim subjektima.

Ako govorimo o Italiji, govorimo o razdoblju 1919. i 1920. godine koje se u historijskoj literaturi naziva Biennio Rosso, odnosno „dvije crvene godine“ – periodu kada je jedna europska zemlja bila najbliže revoluciji nakon one koja se dogodila u Sovjetskom savezu. Vrijeme je to kada su radnici masovno preuzimali tvornice i u njih uvodili neke prvobitne samoupravne modele radničkih savjeta, kada su poljoprivrednici preuzimali obradive površine i kada su i jedni i drugi samostalno organizirali proizvodnju. Takva situacija i velika mobilizacija na ljevici zahtijevala je od vlasničke klase da u zaštitu svojih materijalnih interesa na neki način djeluje. Jedna od njihovih glavnih taktika bila je unajmljivanje batinaških odreda sastavljenih redom od bivših ratnih veterana, odnosno demobiliziranih vojnika iz Prvog svjetskog rata, a među kojima su najorganiziraniji bili oni koji su se nazivali Fasci di combattimento – prvobitni Mussolinijevi crnokošuljaši koji će kasnije, 1922. godine, početi preuzimati vlast i 1926. godine uspostaviti totalnu vlast u Italiji. Važno je istaknuti da su oni upravo razbijanjem radničkog pokreta stjecali saveznike među vlasničkom klasom, no da su istovremeno privlačili novo članstvo i na taj način jačali.

Ako govorimo o Njemačkoj, 1919. godine bilježimo pokušaj uspostave različitih sovjetskih republika i poznati ustanak Spartakusbunda koji je ugušen upravo djelovanjem koalicije tadašnje socijaldemokratske vlade Friedricha Eberta i Freikorpsa – Udruženja ratnih veterana. Ta je epizoda završila ubojstvom tadašnjih vođa njemačkih komunista Karla Liebknechta i Rose Luxemburg. Da bi se jasnije uspostavila veza između fašističkih pokreta u prvoj razvojnoj fazi te dijelova vlasničke klase, treba reći da se u radničkom pokretu tijekom Prvog svjetskog rata dogodio raskol kojemu je primarni uzrok bilo to što su reformističke socijaldemokratske partije podržale rat. Time su djelomično izgubile potporu među radničkom klasom iz koje su kasnije regrutirani vojnici koji su zatim ginuli po ratištima Prvog svjetskog rata.

To je otvorilo prostor mobilizaciji radikalnijih lijevih snaga, onih čije su politike bile primarno antiimperijalističke i internacionalističke, dok su se na desnici odvijala grupiranja i sklapanje saveza reformističkih centrističkih snaga i snaga desnih grupacija u svrhu očuvanja njihovih materijalnih interesa, političkih pozicija i socijalnih privilegija.

Kakve bismo paralele mogli povući između liberalizma i fašizma, a kakve između lijevih pokreta i fašizma?

Počeo bih od ovog drugog dijela, od paralele između lijevih pokreta i fašizma koje se posljednjih dvadesetak godina često imputiraju. Naime, jedina prava paralela jest da je fašistički pokret, kao i lijevi pokreti, kolektivistički pokret. Cilja na deprivilegirane društvene skupine, tj. na one društvene skupine koje su izgubile neku materijalnu osnovicu svojeg života i čiji se životni standard posljedično smanjio. Druga je stvar veza između liberalizma i fašizma. Ono što se često previđa je sljedeće: iako se ta dva koncepta čine vrlo disparatnima, fašizam je historijski bio vrlo važna strategija kapitalističke klase za očuvanje vlasti i očuvanje svojih političkih pozicija. Ono što je u osnovi zajedničko liberalizmu i fašizmu jest da je njihovo političko djelovanje i rezultati njihovog političkog djelovanja, bolje rečeno, profiti njihovog političkog djelovanja, usmjereno prema istoj klasnoj bazi – prema višim slojevima građanske klase, prema posjedničkim slojevima. Ne smijemo zaboraviti da fašizam historijski nastaje i razvija se kao strategija kapitalističke klase u obrani pred radničkim pokretom u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata te da kasnija ekspanzija fašizma, tj. ekspanzija njegove imperijalističke tendencije, dovodi do strahovitog rasta industrije čiji profiti završavaju u privatnim džepovima istih onih koji su dvadesetak godina ranije unajmljivali batinaše-fašiste da razbijaju štrajkove.

Na što ukazuju teorije totalitarizama i kako se koncept totalitarizma danas koristi u političkim raspravama?

Ako govorimo o teorijama totalitarizama, danas je najprisutnije i najpopularnije govoriti o antitotalitarističkim tendencijama, tj. o antitotalitarističkim pozicijama aktualnih obnašatelja vlasti u postsocijalističkim zemljama. Uporište nalazimo ne toliko u teorijskim spisima, koliko u političkim deklaracijama i rezolucijama. Pritom prvenstveno mislim na rezolucije Vijeća Europe iz 1996. i 2016. godine koje su usmjerene na demontiranje nasljeđa, kako kažu, bivših komunističkih režima. Ono što je važno jest da te rezolucije, kao i antitotalitarističke pozicije koje legitimiraju, svoju najvažniju ulogu vrše u procesu onoga što nazivamo postsocijalističkom tranzicijom, prelaskom iz socijalizma u liberalnu demokraciju, koja se odvija uglavnom na jugoistoku i istoku Europe.

Ono što te rezolucije afirmiraju jesu standardna mjesta liberalističke političke ideologije, kao što su sloboda individualca, pravo vlasništva i slično. Međutim, kada ih čitamo i kada gledamo o kojim se metodama govori, tada su metode koje one zagovaraju potpuno disparatne onim visokim i velikim ciljevima koje te rezolucije zagovaraju. Naime, one govore o promjeni mentaliteta, o preodgoju srdaca i umova, što su samo eufemizmi koji prikrivaju sustavno pranje mozga. Ono što se traži jest potpuno odbacivanje socijalističke prošlosti kako bi se mogli inaugurirati kapitalistički društveni odnosi i liberalno-demokratski politički odnosi.

Na što se sve to realno svodi u našoj društvenoj stvarnosti? Prije svega, to znači da se napuštaju emancipatorne prakse i njihovi rezultati koje su naša društva imala prilike iskusiti u drugoj polovici 20. stoljeća. Samo da podsjetim na najvažnije primjere – druga polovica dvadesetog stoljeća razdoblje je u kojem se stvaraju javno-zdravstveni sustavi koji su besplatni za krajnje korisnike, javni obrazovni sustavi koji su besplatni za krajnje korisnike, žene dobivaju pravo glasa, i konačno, grade se sustavi socijalne zaštite. Rad na osnaživanju onih društvenih slojeva koji su u ranijim povijesnim razdobljima bili deprivilegirani i bez svojeg političkog glasa otežava procese eksploatacije – otežava eksploatatorske prakse koje vode do maksimiziranja profita i do akumulacije kapitala. Dakle, utoliko su pozicije koje zagovaraju rezolucije Vijeća Europe antitotalitarističke. Na iste se pozivaju i današnji monopolisti nad antifašističkim pozicijama koji dolaze uglavnom iz liberalnog nevladinog sektora, a čiji je cilj razmontiranje socijalne države i omogućavanje čim veće slobode kapitala i čim manje zaštite radnika koje taj kapital unajmljuje.

 

Print

Preporučujemo

DONIRAJTE

Share On Facebook
Share On Twitter
Contact us