Vučićeva izjava stranim medijima: energetsko balansiranje pod pritiskom

Predsednik Vučić rekao je za Rojters da se Srbija udaljava od ruskih energetskih izvora upravo u trenutku kada je stupila na snagu odluka Evropske unije o postepenom ukidanju uvoza ruskog gasa. Međutim, njegova izjava ignoriše najave iz Budimpešte o izgradnji gasovoda između Mađarske i Srbije, koji bi omogućio dalji transfer ruskog gasa ka srpskom tržištu. Koji su interesi u pitanju u energetskoj igri moći između EU i Rusije, u kojoj se Srbija ponovo nalazi između dve strane?

Vučić u UN

Srbija, koja trenutno više od 80 odsto gasa dobija iz Rusije, planira da kroz mehanizam zajedničke nabavke Evropske unije obezbedi oko 500 miliona kubnih metara gasa godišnje, rekao je Vučić u intervjuu za strani medij u sredu. To čini svega jednu petinu ukupnih energetskih potreba zemlje.

Novi dugoročni ugovor sa Rusijom ostaje nedostižan još od trenutka kada su američke sankcije uslovile prodaju Naftne industrije Srbije (NIS) mađarskom MOL-u. Kratkoročni sporazum sa ruskim „Gaspromom“, potpisan u decembru 2025. godine, ističe 31. marta 2026.

Sve više izgleda da Rusija čeka da vidi kako će se dalje razvijati podele unutar Evropske unije, budući da joj se ne bi isplatilo da gasovod „Turski tok“ koristi isključivo za snabdevanje Srbije.

Mađarska i Slovačka, koje takođe dobijaju ruski gas preko ovog gasovoda, najavile su da će pokrenuti pravne postupke protiv EU zbog zabrane uvoza ruskih energenata. Prema usvojenoj regulativi, EU planira da u potpunosti okonča uvoz ruskog gasa do septembra 2027. godine.

U takvoj atmosferi neizvesnosti, Vučić je za Rojters naglasio nabavku energenata iz zemalja koje su usklađene sa EU, poput Azerbejdžana, kao i izgradnju gasovoda ka Severnoj Makedoniji i Rumuniji.

Međutim, Vučić je potpuno zaobišao nedavne izjave ministra spoljnih poslova i trgovine Mađarske Petera Sijarta, o izgradnji naftovoda između Mađarske i Srbije, kako bi se koristili kapaciteti najvećeg naftovoda na svetu, „Družbe“, koja potiče iz Rusije.

Vučić i dalje polazi od pretpostavke da je politika balansiranja velikih sila održiva strategija. Pitanje je, međutim, koliko dugo takav pristup može opstati u uslovima sve oštrijih podela i kada će cenu tog odlaganja početi da plaćaju građani.

A.M.

 

Prethodni članak

Ukoliko budu održani istovremeno, izbori u deset mesta najkasnije 24. maja

Javni prostor za sve koji mogu da ga priušte: Novi napadi na beogradske obale

Sledeći članak