
Privatizacija rekreativnih centara i prirodnih dobra ne predstavlja samo puki prenos vlasništva. Primer najavljene privatizacije sportsko rekreativnog centra Brezovica, oko koga sukob vode vlade Srbije i Kosova, nam pokazuje kako privatizacija dovodi do klasne rekonfiguracije korisnika tog prostora. Osnovni interes privatnog vlasnika je profit koji se ne može ostvariti prvobitnim konceptom Brezovice kao rekreativnog centra za radničku klasu.
Sportski i ski centar Brezovica jedan je od tek nekoliko ski centara u regionu koji ima respektabilnu tradiciju. Osnovan je 1954. godine, u periodu kada je razvoj rekreativnog turizma u Jugoslaviji počeo obimnim ulaganjem u izgradnju pristupačnih odmarališta i rekreativnih centara za radničku klasu. Odlična lokacija Brezovice – na padinama Šar Planine – omogućuje povoljne uslove za zimsku i letnju rekreaciju. Tako je Brezovica decenijama bila stecište letnjih i zimskih rekreativaca a tokom olimpijskih igara u Sarajevu bila je i jedna od alternativnih staza.
Međutim, lokacija je bila i njen usud: locirana je u južnom delu Kosova, pa ju etnički i politički sukobi i ekonomska kriza nisu zaobišli. Lokacija je značila smanjena ulaganja, zapuštanje smeštajnih kapaciteta i tehnike i, naravno, nešto manji broj turista. Ali to ne znači da je Brezovica u potpunosti ostala bez posetilaca: u odnosu na uveliko privatni (dakle dosta skuplji i nedostupni) Kopaonik, Brezovica je imala pristupačnije cene pa, makar do 1999. godine, kosovski problemi, nisu radikalno smanjivali broj posetilaca koliko bi se na prvi pogled moglo očekivati. Posetioci Brezovice su, očekivano, bili manje imućni skijaši i rekreativci.
Poslednjih nedelja Brezovica se nalazi u žiži javnosti: kosovska vlada je pre nekoliko nedelja najavila privatizaciju ovog ski centra pozivajući se na to da se „Brezovica“ nalazi na teritoriji Kosova, pa je povukla i prve poteze u tom pravcu. Sve to je, očekivano, izazvalo oštre reakcije vlade Srbije koja je promptno reagovala najavljujući da će ona voditi računa o interesima Brezovice, da vlada Kosova nema jurisdikciju nad ski centrom jer je Srbija posredstvom „Skijališta Srbije“ vlasnik centra i da će, ako je iko bude prodavao, to biti Srbija.
Zanimljivo je pri tom primetiti da ni jedna strana privatizaciju nije dovela u pitanje kao jedino konačno rešenje, pa ispada da je privatizacija toliko dobro rešenje da će je privatizovati dva puta: jednom Kosovo, jednom Srbija. Lavine međusobnih optužbi za lešinarenje se, paradoksalno, mogu ispostaviti kao sasvim adekvatne – dve se administracije otimaju oko toga ko će zgrabiti što veći komad od privatizacionog novca – pa se radnička pitanja u usta uzimaju tek kad nešto drugoj strani treba natrljati na nos. Kao i u slučaju Trepče, ispada da je reč samo o sudaru prava[1] na profite od prodaje.
Da reč nije ni o kakvom principijelnom sukobu, da ni jedna ni druga strana nemaju nikakve filantropske namere i da će se proces završiti na posve isti način ko god bio prodavac – vlada Kosova ili vlada Srbije – posve je jasno. Iza interesa dve administracije stoji rad zainteresovanih lobističkih grupacija a sukob državnih interesa je tek refleksija sukoba interesa dva kapitala a to postaje jasno kada se doda i podatak da i jedna i druga imaju svoje omiljene investitore: Kosovska vlada, podsećamo na pomenuti podatak, u pozitivnom svetlu pominje francusko-andorski konzorcijum “Kompani di Alpi” dok sa druge strane, u paralelnom procesu koji otvara Srbija, mediji pominju Miodraga Kostića, poznatog, i svim političkim elitama omiljenog, srpskog tajkuna.
I lokalni mediji rabe tek deo i to onaj koji odgovara administracijama koje su im, na ovaj ili onaj način, pokroviteljske pa i javna mnjenja Srbije i Kosova temu obrađuju tretirajući privatizaciju kao pokušaj otimanja srpske ili kosovske imovine i/ili pokušaj rekompozicije etničke strukture područja. U Srbiji se privatizacija prikazuje kao pokušaj uzurpacije imovine Srbije i suptilni pokušaj menjanja etničke strukture zajednice dok sa druge strane, politička elita Kosova domaćem stanovništvu, manje ili više eksplicitno, privatizaciju uvaljuje kao mehanizam razračunavanja sa Srbijom.
Ruku na srce, pitanje etničke pripadnosti radnika “Brezovice” nije bez značaja: najveći procenat zaposlenih su Srbi, pa ukoliko dođe do većeg otpuštanja, što je nekako uvek prvo i neizbežno na svakoj privatizacionoj agendi, onda to ostavlja prostor i za etničko dirigovanje strukture zaposlenih. Pa pošto je rad u ski centru jedan od osnovnih prihoda za lokalno stanovništvo (većinski srpsko), njihovi strahovi ne bi trebalo da nas čude. Bila bi, naime, greška pretpostaviti da je privatni kapital etnički slep i da, kao što se u ponekim krugovima misli, eventualna privatizacija – i samo ona! – može izlečiti probleme etničkog zapošljavanja. Jer privatnom investitoru bi zamena radne snage, nema sumnje, pogodovala: to bi značilo da se sadašnja radna snaga, nedopustivo svikla na pristojne uslove rada, može zameniti dovođenjem nove, ekonomski ugroženije, sindikalno neorganizovane, verovatno detelurizovane (dnevno ili sezonski migrirajuće radne snage iz centralnog Kosova). Dakle radne snage prinuđene na veoma prekaran rad. Ispada da su generisani etnički sukobi odličan humus za gajenje prekarne radne snage, što možda ukazuje i na širi istorijski zaključak o razlozima i uzrocima ratova devedesetih i razvaljivanja Jugoslavije: ratovi, sukobi, međuetnički sukobi i tenzije bili su siguran način obezbeđivanja mase prekarne radne snage oslobođene od egzistancijalne sigurnosti i prostora oslobođenih za privatizaciju devedesetih i dvehiljaditih. I barem se deo kosovsko-srpskih natezanja može protumačiti kao produženje radnog veka ovog mehanizma.
Politike privatizacije turističkih kapaciteta, međutim, ne iscrpljuju se akumulacijom neke imovine ili zahtevom za profitabilnim poslovanjem. Problem je dakako mnogo dublji i tiče se privatizacije kao jednog od mehanizama modelovanja socijalne i klasne strukture društva na takav način da ona pogoduje razvijanju i produbljivanju socijalnih i ekonomskih razlika. Turizam se tu čini tek kao marginalan i neesencijalan fenomen, ali on je zapravo paradigmatičan. Privatizacija turizma kao prisvajanje prirodne sredine i slobodnog prostora je samo jedna strana medalje, jer se logika privatnog prostora tu ne završava.
Privatizacija podrazumeva uvek i ograničavanje pristupa tom prostoru i onome što on pruža. Kapitalizovanje pa elitizacija i ekskluzivizacija pristupa pokazuju da iza banalne i simplifikovane profitabilnosti leži težnja za temeljnom reorganizacijom socijalnog poretka i dubinski mehanizam siboličke reprodukcije klasnih i socijalnih odnosa. Istorijski osvrt nam pruža neprocenjiv podatak: rekreacija u moderno doba nastaje kao jedan od proizvoda radičke borbe: onog trenutka kada su se radnici izborili za nešto slobodnog vremena nastala je i rekreacija. Odatle neki posve zanimljivi istorijski fenomeni – recimo odatle potiče i ona tipično nemačka kultura kampovanja. Rekreacija je, pored toga što je bila proizvod izborene slobode da sa svojim slobodnim vremenom uradite šta god želite – pa čak i da ga lepo provedete – bila je i specifičan vid održanja zdravlja stanovništva. Izlazak iz gradova, odlazak u prirodu, rekreacija i sport postali su pribežište od zagušljivih industrijskih gradova.
Krajem dvadesetog veka međutim, u talasu novokonzervativizacije, slobodni prostor i vreme postaju metom privatnog kapitala u potrazi za jeftinim resursima te mehanizmima produžavanja radnog vremena a rekreacija postaje metom normativne (doduše u velikoj meri i konstruisane[2]) kapitalističke etike. Rekreacija i briga za stanovništvo se proglašavaju troškom, odmaranje se proizvodi u parazitiranje a sloboda da se sa slobodnim vremenom uradi šta god želite – u lenčarenje, pa dolazi do promene i na diskurzivnom ali i na infrastrukturnom nivou.
Odmor i rekreacija se, posredstvom umanjenja dostupnosti transformišu u privilegije i/ili pokazatelje društvenog i klasnog statusa. Plaže tako postaju zimska, a planine letnja pribežišta vlasnika kapitala od urbane džungle, banje postaju welness centri i slično. Stanovništvo, međutim, ostaje deprivirano od pristupa bilo kakvom pribežištu u bilo koje godišnje doba. U kapitalizmu slobodno vreme i mogućnost bega nisu predviđeni za stanovništvo. Rekreacija kao tekovina, pravo koje su radnici izborili (pravo na kvalitetan odmor) – privatizacijom se transformiše u class-friendly polje elitnosti za reprodukciju klasnih razlika.
1 A da li su ona jednaka ili ne, ostaje nekoj arbitraži da raspetlja. 2 Jer ne treba verovati demagogijama koje tvrde da su vlasnici kapitala bogati zato što, tako barem oni za sebe tvrde, dosta rade.