Deca na internetu: poverenje i samostalnost kao najbolja zaštita i sigurnost

Umesto nadzorom i prismotrom, sigurnost dece na internetu radije treba razvijati poverenjem u decu, interesovanjem za njihove aktivnosti na internetu i razgovorima o svemu.

Kada sam početkom dvehiljaditih počela držati radionice o korištenju tada nove tehnologije i interneta za žene i s ženama, glavno pitanje bilo je kako promeniti verovanje da žene i devojke nisu za tehnologiju ili da tehnologija nije dobra za njih. Cela priča se u stvari mogla jednostavno povezivati s postojećim stereotipima, tradicionalnim odrastanjem i društvenim očekivanjem (i pritiskom) da je primarni, ako ne i jedini, cilj žene i devojke osnivanje i vođenje porodice. To podrazumeva dijapazon aktivnosti nege i brige, od čišćenja do kuvanja, od rađanja do negovanja svih članova porodice, od najmlađih do najstarije osobe.

Kod mnogih polaznica radionica uočavala sam strah. Strah da će(mo) nešto polomiti, da ćemo ispasti glupe i smotane, strah da pitamo, strah da će se drugi podsmevati, strah da nećemo više biti privlačne, senzualne, dovoljno ženstvene i, naravno, strah šta će dečko, muž, roditelj reći ili da li će se on/oni/one naljutiti.

Međutim, još jedno osećanje je bilo učestalo uz strah i to osećanje ga je i često savladalo: radoznalost. Ona je bila ključna i za otvaranje vrata još dvama osećanjima – poverenju i samopouzdanju.

Briga za sigurnost deteta

Danas kada razgovaram s roditeljima, svih polova i roda, prvo osećanje koje primećujem je briga za sigurnost njihovog deteta.

Kad razmišljam, pričam, radim s decom radoznalost je glavni pokretač svake njihove interakcije s tehnologijom i internetom, praćena je željom da osvoje sopstveni sigurni prostor.

Odnos dece prema tehnologiji danas roditelje stavlja pred težak zadatak: kako artikulisati koncept sigurnosti na način da prepoznamo našu decu kao mlade osobe u razvoju u kojima treba odgajati sposobnost za odlučivanje i razlučivanje dobra od zla, kako da postave svoje granice,a istovremeno pokazati im da poverenje u nas kao roditelje neće biti uzaludno.

Kad sam dobila svoju decu, sreća povodom nove životne avanture počela je polako da bledi po dolasku odgovornosti i „pritisku da napravim(o) najbolje odluke“. Te najbolje odluke su bile stalno u prvom planu, poželjne ali istovremeno nedostižne, dok negde nisam pročitala savet za roditelje da pre donošenja te sveobuhvatne prave odluke sednu sami sa sobom i podsete se kako je bilo biti dete i šta ti je najviše smetalo, odnonsno trebalo.

Tada se konačna lampica upalila!

Moja deca nisu samo moja, nego su deca interneta i još važnije – ona su autonomna bića, samostalne ličnosti.

Od tog trenutka sam odlučila da ako želim nove tehnologije i voljeni internet u životu svoje dece kao alat za njihov razvoj i socijalizaciju, moraću preuzeti svoju roditeljsku ulogu i rizik koji to nosi pre nego trčati i nagomilavati IT alatke koje će uz pomoć algoritama držati moju decu i njihovu radoznalost pod kontrolom i koje će mi javiti ako nešto krene po zlu.

Od tog trenutka sam krenula da radim više na sebi nego na njima, više na razlučivanju sopstvenog straha od stvarnog rizika, i odlučila se da razgovaram s njima, diskretno pratim njihove aktivnosti na internetu i, konačno, da učim o njihovim interesovanjima.

Kad kažem praćenje, ne mislim na stavljanje softvera na njihove uređaje koji bi ih nadzirali ili ograničavali. Internet aktivnosti dece pratimo tako što sednemo svi zajedno u dnevni boravak bez slušalica, obratimo pažnju šta deca gledaju i slušaju, pitamo ih da li možemo da pogledamo zajedno, pretražujemo i učimo što više o njihovom voljenom jutjuberu, povremeno prokomentarišemo sadržaje ili pitamo šta misle o ovome ili onome.

Takvo praćenje aktivnosti dece na internetu zna biti frustrirajuće, kad bih umorna želela samo da se odmaram i da visim na svojim omiljenim društvenim mrežama ili besciljno pretražujem net.

Kad su deca tek počela „surfati“, testirala sam internet alate koji bi ih, po nekom automatizmu, zaštitili, a mene odmorili, ali taj savet „sećaš li se kad si ti bila dijete, šta ti je najviše smetalo/trebalo“ nije se dao isključiti.

Koristiti takvu vrstu sigurnosti i nadzora putem web alata značilo bi negovati skoro pa potpuno nepoverenje prema deci. To bi značilo da sam uverena da će tražiti nešto što ne bi smeli, nešto što će ih oštetiti. Na taj način u startu bih ograničila njihovu radoznalost, interesovanje prema jednoj stvari bi bila ocenjena kao „dobra“ radoznalost, a prema nečemu drugom kao „loša“ radoznalost, a razlog za to bio bi moj lični i društveno uzrokovani strah.

Na to nepoverenje nisam mogla da pristanem, jer mislim da moje poverenje u decu i njihovo samopouzdanje idu ruku pod ruku. Ukoliko ja, kao odrasla osoba i roditelj ne dam, odmah na početku, svoje poverenje deci, oni će mi kad-tad recipročno oduzeti svoje poverenje. Još gore, time ću najviše ugroziti njihovo samopouzdanje.

Sigurnost se ne gradi na strahu

Kako pružiti ili osigurati svojoj deci pristup nekom sigurnom prostoru, bilo da je u pitanju virtualni ili fizički prostor? Kad sam bila dete nije bilo mobilnih telefona, video nadzora na ulici i u školama. Tako da, kad su moji roditelje počeli da „puštaju vani“ svoje devojčice, nisu imali ništa drugo osim naše date reči. Morale smo obećati da ćemo biti pametne i da nećemo lagati, makar ne na neki preteran način. Sve se zasnivalo na povjerenju koje kod mojih roditelja nije nikada biloblanko, već se zasnivalo na pravilima i, na moju žalost, kaznama.

Na naše odluke tokom odrastanja nije uticalo strah da nešto uradimo, već taj osećaj da ćemo izgubiti poverenje roditelja ukoliko uradimo nešto loše.

Sigurnost ne znači biti 24/7 pod nadzorom. Sigurnost ne znači predati svoju sferu intime (privatnosti) nekom softveru, kameri u posedu privatne kompanije, telekoma, policije, škole i drugim institucijama koje su deo života jednog deteta.

Drugim rečima, sigurnost na internetu ne može da bude izgrađena na strahu. Ona zahteva odgovornost i zalaganje odrasle osobe, pružanje pažnje i ljubavi i podrške, umesto da se bude policajac ili tužilac.

Zapitajte se da li biste voljeli da ste vi pod stalnim nadzorom. Nemojte se izvlačiti rečima „nemam šta skrivati“. Privatnost nije skrivanje. Privatnost je sloboda probati, ispasti budala prema, sebi a ne nužno pred celim svetom. Privatnost je gledati svoje tijelo kako se menja, privatnost je pogledati njen ili njegov istagram 100 puta.

Odrasle osobe koje se žale da deca ne bi trebalo da budu onlajn dan i noć, istog dana kada su se njihova deca pojavila na planeti zemlji, nahranile su društvene mreže digitalnim telima svoje dece kako bi proslavili sreću povodom njihovog rođenja.

Ako roditelji i sve važne odrasle osobe u životu dece, kao i institucije čija je funkcija podržavati njihovo odrastanje u samostalne osobe, stalno upadaju i ruše granice njihovih ličnih prostora korišćenjem invazivnih i neproporcionalnih sredstva za praćenje i nadzor, kako možemo očekivati da će ta ista deca razvijati zdrav odnos prema svom ličnom prostoru, odnosno prema svojoj intimi.

Zdrav osećaj privatnosti i prepoznavanje granica ličnog prostora se može graditi samo ukoliko roditelji i druge važne osobe u životu dece tu istu granicu poštuju, a ne samo opisuju, dok je u praksi stalno prekoračuju. Opravdanje da to rade „za njihovo dobro“ je vrlo opasno. Prema mom iskustvu, to su iste reči koji predatori koriste da bi sebe opravdavali u kršenju intime. Intima je, ponoviću, integralni deo privatnosti deteta, kao i odrasle osobe.

Internet nije više alat. Internet je prostor gdje deca, zajedno s nama, odraslim osobama, kontinuirano žive. WhatsApp, Viber, Instagram, TikTok profili, poruke sastavni su deo naših života.

Upad u privatnu sferu života dece treba meriti prema najboljem interesu deteta. On ne bi smeo da bude predmet slobodne volje roditelja, društva ili javnih institucija. Pravo nas roditelja da ograničimo slobodu dece moralo bi da podleže principima nužnosti i proporcionalnosti: dakle, morali bismo imati objektivne i dokazive razloge za ograničavanje slobode dece, kao i ravnotežu između ograničenja i objektivnih rizika. Limitiranje slobode da bismo zaustavili „buduće moguće radnje“ za koje nemamo nikakve objektivne podatke znači da pretvaramo privatnost dece u jedan nesiguran prostor, gde su pod neprekidnim nadzorom, te da ih guramo u skrivanje, u traženje pomoći svugde osim kod roditelja i pomenutih institucija.

Pokušajmo poverenjem i pažnjom

Deca nisu produžetak roditelja, društva ili javnih institucija. Roditelji i odrasli ne bi trebalo da vire bez dozvole u privatnu sferu dečijih života samo zato što postoje alati koji im omogućavaju da to rade s lakoćom i za malo novca. Odrasli i društvo uopšte ne bi trebalo da razmišljaju o tome kako da se šunjaju okolo, već kako da obraćaju pažnju. Intimnost i privatnost dece su previše delikatni i složeni da bi ih poverili softveru sa svojim automatizovanim i mehaničkim filterima za dobro ili zlo. Tehnologija ne bi trebalo da bude prečica za smanjenje naše individualne ili kolektivne anksioznosti. Ne možemo da ograničimo nečiju slobodu, jer se plašimo šta bi moglo da se desi i za šta nemamo stvarne objektivne podatke.

To bi značilo pretvaranje života dece u stalnu i neprekidnu prismotru, terajući ih da se kriju i traže pomoć svuda, osim kod odraslih koji su svojim ponašanjem učinili da znaju da im ne veruju i ne veruju u njihovu sposobnost da razaznaju dobro od zla tako što su ih stavili pod prismotru.

Svidelo im se to ili ne, prava dece postoje, i roditelji, kao ni javne institucije i privatne kompanije ne mogu da ih gaze koristeći izgovor bezbednosti. Prava deteta se ne razlikuju od prava odrasle osobe. Deca, kao i odrasli, imaju ista prava: na slobodu izražavanja, na slobodu mišljenja, udruživanje, privatnost i pristup informacijama.

Prava deteta nisu ništa drugačija od naših prava. Institucije, društvo, roditelji i važne odrasle osobe u životima dece moraju voditi računa o njihovim pravima. Pravo dece na zdrav emocionalni i polni razvoj uključuje i pravo na privatnost i pristup informacijama o seksu, rodu i seksualnosti u ključnim periodima njihovih života.

Sigurnost nije nadzor, praćenje iza skrivene kamere. Sigurnost se postiže poverenjem, pažnjom i razgovorom o svemu, bez obzira na to što taj razgovor zna da bude neprijatan za nas, jer nemamo priručnike za roditeljstvo. Sigurnost je naučiti verovati u sebe i verovati drugima, odnosno verovati da u nama, kao i u našoj deci, ima dovoljno resursa da prebrodimo odrastanje i izazove interneta.

Prethodni članak

Od strepnje do nade – 2021. godina kroz fotografije kolektiva Kamerades

Najavljena radikalizacija protesta protiv projekta „Jadar“

Sledeći članak