Dolap

foto: Marko Miletić
foto: Marko Miletić

Park Palas u Beogradu je nedavno dobio novu, za sada privremenu, skulpturu – Dolap, doktorski umetnički projekat umetnice Milice Ružičić koji je ujedno i nastavak njenih istraživanja i prikazivanja odnosa moći i klasno podeljenog društva unutar kapitalistički uspostavljenog sistema. Literarna osnova ove skulptorske celine je pesma Milana Rakića Dolap nastala 1902. godine, dok je ključna teorijska referenca tekst o ideologiji i državnim ideološkim aparatima, Luj Altisera.

Ovu skulpturu je, baš kao i „pravi“ dolap, moguće gurati i pokretati, čime se stavljate u ulogu ljudi koji svakodnevno svojim naporima pokreću i održavaju sistem u kojem živimo. Pogledom naviše, u „poziciji“ ste da uočite niz trupova u „odelima“, koji lagodno lebde na nebu iznad nas – njihovo lagano kretanje je rezultat truda, rada i energije onih koji dolap pokreću. Pokušaj „uspona“ u maloj-bari-punoj-krokodila, vodio bi u stvaranje još jednog „krokodila“, manjeg ili većeg. Pokušaj rušenja celog sklopa bi, baš kao i u stvarnom životu, proizveo borbu sa otvorenim mogućnostima.

foto: Siniša Dugonjić
foto: Siniša Dugonjić

Stoga možemo reći da je velika teorijska prednost marksističke toporafije, to jest prostorne metafore građevine (baze i nadgradnje), u tome što istovremeno otkriva da su pitanja određenja (ili mere delotvornosti) ključna; u tome što otkriva da je baza ono što u poslednjoj instanci određuje čitavu građevinu; i u tome što nas, posledično, primorava da postavimo teorijski problem tipova ‘izvedene’ deletvornosti koji su posebni za nadgradnju, to jest primorava nas da mislimo ono što marksistička tradicija skupa naziva relativnom autonomijom nadgradnje i recipročnim dejstvom nadgradnje na bazu.

Ideologija i državni ideološki aparati, Luj Altiser

U izjavi o svom radu, Milica Ružičić kaže:

Dolap će ovo leto biti vaš parkovski inventar, interaktivna instalacija za odrasle i omladinu specifične namene.

Dolap je nepotpuna metafora marksističke topografije, prikaz dva sprata nadgradnje. Baza je u ovom prikazu društvenih slojeva prikazana praznim mestom, koje je publika pozvana da popuni i tek kada se to desi metafora je potpuna. Ova metafora ukazuje na uslovljenost nadgradnje samom bazom, jer bez baze ostali delovi su statični.

Ko sistem pokreće, ko ga održava, na koga se oslanja i bez koga ne može ključna su pitanja u čitanju ovog rada. Elita, buržoazija i prekarijat, nova popularnija imena za stare pojmove.

Ovog leta u parku Vojvode Vuka na Topličinom vencu, budite mali vranac, gurajte Dolap, čitajte Dolap, samo nemojte pokušavati na njega da se verete, klasna prohodnost nije tako jednostavna, naročito ne u savremenom svetu, samo ćete se izlomiti.

dolap 7
foto: Marko Miletić
foto: Marko Miletić
foto: Marko Miletić
foto: Marko Miletić
foto: Marko Miletić
foto: Siniša Dugonjić
foto: Siniša Dugonjić
foto: Marko Miletić
foto: Marko Miletić

Prethodni članak

Sufinansiranje: korak dalje od dostupnosti visokog obrazovanja

Lice i naličje srpskog neoliberala

Sledeći članak