Nakon dvadeset pet godina političke participacije u okviru holandskog parlamenta, Hert Vilders (Geert Wilders), predsednik Partije slobode (PPV) uspeo je da ostvari najbolji rezultat na nedavno održanim izborima u Holandiji. Partija slobode je osvojila čak 37 (od 150) mesta u parlamentu, daleko više od bilo kog svog takmaca, a ono što najviše šokira, jeste to što je ista partija na prošlim parlamentarnim izborima imala 17 mandata. Što će reći da je za više nego duplo nadmašila svoj prethodni rezultat.
Pobeda Vildersa na izborima je izazvala strah i zebnju u zapadnoevropskoj javnosti. Iako je pitanje da li će Vilders uspeti da pronađe koalicione partnere sa kojima bi formirao većinu, njegov rezultat nužno mora privući pozornost i biti indikator izvesnih društveno-političkih kretnji na zapadu Evrope. Kada se uzme u obzir da se radi o zemlji u kojoj je nivo useljeništva izrazito visok, te da je ta zemlja bliska centru zapadnoevropskih društveno-političkih tokova, pozornost biva dodatno pojačana.
Vilders je svoju kampanju zasnovao na nekoliko ključnih tačaka. Prva je ta da će „podići granice“ i smanjiti broj useljavanja u Holandiju. Zatim, je rekao da će Holandiju vratiti Holanđanima, što je tipična krajnje desničarska floskula. Poznat je po tome što se zalaže za zabranu Kurana u Holandiji, ali i po tome što se zalaže za izlazak Holandije iz EU. Nije iznenađujuće ni to ko mu je među prvima čestitao na pobedi. Naravno, Marin Le Pen, tvrdeći kako je holandski narod pokazao da im je stalo da stanu u odbranu nacionalnog identiteta.
Dug holandski put desnom stranom
Da bi se bolje razumeo put razvoja ovog političara i njegove partije, neophodno je vratiti se u prošlost, sa ciljem oslikavanja konteksta razvoja desničarskih partija. Nakon Drugog svetskog rata, holandska desnica je imala svoje turbulentne periode. U zemlji je nakon rata, došlo do zabrane svih desničarskih stranaka, ali su te stege polako vremenom popuštale. Iako je u Holandiji oko 100.000 ljudi procesuirano izgubivši građanska prava, usled saradnje sa okupatorom, ostaci predratnih nacista su tražili načine da se politički organizuju.
Prvi pokušaj osnivanja jedne krajnje desničarske partije nakon rata bila je Fondacija bivših političkih zatvorenika na čijem čelu je stajao bivši SS-ovac Paul van Tinen. Pokret je zbog svojih pronacističkih stavova ubrzo zabranjen. Nakon toga, 1953. dolazi do stvaranja Nacionalnog evropskog socijalnog pokreta. Samo ime pokreta je ukazivalo na zloslutnu ideologiju, a taj pokušaj ujedinjenja fašista je takođe okončan zabranom nakon dve godine.
Značajan krajnje desni politički pokret u Holandiji, koji je ostavio ogroman uticaj na sve kasnije stranke sličnih, ili istih ideoloških provenijencija, posredno i na PPV bila je Holandska narodna unija. Iako se isprva odrekla desnih ekstremista, Holandska narodna unija početkom osamdesetih se vraća svojim korenima. Osnovni ciljevi ove partije bili su ujedinjenje svih koji govore holandskim jezikom, uključujući pretenzije na teritoriju Belgije, procesom stvaranja Velike Holandije uz progon svih neholanđana. Ova nedvosmisleno fašistička stranka je zagovarala antidemokratske stavove, korporativizam i otvoreni rasizam. Iako je zabranjena 1991, ona biva obnovljena krajem poslednje decenije dvadesetog veka.
Druga značajna krajnje desna politička opcija u Holandiji nastala iz Holandske narodne unije jeste Partija centra, koja, poput svoje prethodnice, nije imenom otkrivala svoju pravu političku poziciju. Partija centra je počivala na manifestu koji je sadržao nekoliko tačaka gde se jasno videla ektremno desna ideologija. Stavovi koji su dominirali bili su vezani za antiimigrantsku politiku koja će i kasnije biti okosnica razvoja holandske krajnje desnice. Stranka je imala izuzetne ksenofobne tendencije. Tako je na primer, slogan stranke za evropske izbore 1984, glasio Stranci, marš iz Evrope! Iako njen lider Hans Janmat, ranije nije imao desničarsku prošost, vrlo lako se prilagodio nadolazećem trendu jačanja krajnje desnih ideologija koji nakon pada Berlinskog zida, zahvata čitavu Evropu.
Iako je trend rasta krajnje desnice u Evropi tokom devedesetih jačao, nova Janmatova partija Demokrate centra izdvojena iz Partije centra nije uspevala da ostvari značajnije rezultate, jer su partiju pratile afere. Stranka je permanentno pokušavala da ispegla svoj medijski imidž, ali nije prestala da oko sebe okuplja profašističke elemente, što im se 1994. na izborima obilo o glavu. Naime, istaknuti član partije u Amsterdamu bio je izvesni Ige Graman, poznat po tome što je osamdesetih uhapšen zbog podmetanja požara u centru za narkomanske zavisnike, useljenike poreklom iz Surinama.
Janmatova partija je zagovarala otvoreni rasizam, prilagođavanje stranaca holandskom načinu života ili napuštanju Holandije, zalagala se za ujedinjenje Holandije i celokupnog Flamanskog prostora, uz žeštok otpor multikulturalizmu. Protivila se potpunoj slobodi veroispovesti za islamske vernike, uz stereotipiziranje putem etiketa da je najveći broj narkomana i kriminalaca upravo iz redova muslimana. Stranka je imala jaka uporišta u gradovima, gde je imigrantska populacija bila najbrojnija kao što su Amsterdam, Utreht i Hag.

Politički put Herta Vildersa
Početak novog stoleća na holandskoj političkoj sceni bio je veoma buran. Jačanje krajnje desnice sa akcentom na islamofobne trendove, nastavio se iz dva bitna razloga – jednog globalnog i jednog lokalnog.
Na globalnom planu 11. septembar i napad Al-Kaide na Kule bliznakinje i Pentagon, prouzrokovao je nagli porast islamofobnih tendencija, kako u SAD, tako i u Zapadnoj Evropi. Na lokalnom planu, došlo je do porasta useljeništva u Holandiju, naročito iz Turske i Maroka, ali i pojave jednog novog političara krajnje desne orijentacije, sociologa Pima Fortajna.
Ovaj ideološki i politički konvertit, deklarisani homoseksualac oprečnih političkih stavova, bio je žestok kritičar multikulturalizma, Islama za koji je smatrao da je nazadna religija, i zalagao se za strogu kontrolu useljenika, naročito onih muslimanske veroispovesti. Uz to, bio je antiglobalista, protivio se mešanju SAD u globalna pitanja, promovisao legalizaciju droga i prostitucije i ekstremnu primenu neoliberalnih politika. U javnosti je poneo epitet holandskog Le Pena.
Na opšte iznenađenje, na izborima održanim 2002. Lista Pima Fortajna uspeva da osvoji 36% glasova i time porazi socijaldemokrate, zelene i liberale. Dogovorena je koalicija sa Demohrišćanima, čime je Fortajn sasvim izvesno trebalo da postane novi premijer Holandije. Međutim, 6. maja 2002. mladi aktivista za zaštitu životinja Folker van der Graf izvršio je atentat, usmrtivši ga s pet hitaca. Tako je ovog radikalnog desničara vrlo čudnih stavova, čak i za krajnje desničare sprečio da formira novu vladu.
Na tragu Fortajnovih ideja, ali i još jednog nemilog događaja koji je potresao Holanidju u vidu ubistva reditelja Tea van Goga, takođe islamofoba, dolazi do šireg preispitivanja u holandskom društvu oko toga, koliko je zapravo useljeništvo iz islamskih zemalja doprinelo destabilizaciji društva i gde bi trebalo povući granice po pitanju upliva imigranata u zemlju. Takav kontekst preispitivanja i pozitivne klime za rast islamofobnih tendencija, izrodio je Herta Vildersa i njegovu Partiju za slobodu.
Vildersova partija ubrzo postaje vrlo zapažena na političkoj sceni Holandije. Na izborima za evropski parlament 2009 osvojila je 17%, da bi 2010 na holandskim izborima dobila 15,4% i 24 mesta u parlamentu. Na svim kasnijim izborima, iako uz blage padove PPV je uspevao da se održi kao treća najjača partija u Holandiji. Sve do ove godine kada postaje najjača stranka.
Hert Vilders je bivši konzervativac koji je usled jačanja krajnje desnih tendencija i otvaranja novih društvenih pitanja u holandskom društvu, zaoštrio svoju politiku udesno.
Svoj jak islamofobni i antiimigracijski stav ističe kritikom Kurana koga poredi sa Hitlerovim Mein Kampfom. Tvorac je kovanice „islamofašizam“, te permanentno upozorava na opasnost od prevladavanja muslimana u holandskom društvu, gde bi Holanđani mogli biti manjina.
U svetlu sadašnjih sukoba Izraela i Palestine, u kojem je establišment odmah stao uz Izrael, jasno je da je islamofobni trend na Zapadu dodatno pojačan, što je umnogome pomoglo da Vildersove političke ideje dobiju značajan fokus u javnosti i među biračima. Pritom, Vilders se otvoreno zalaže za proterivanje Palestinaca iz Zapadne obale u Jordan, a prijatelj je sa Avigdorom Libermanom, izraelskim radikalnim desničarem. Vilders sam za sebe kaže da nema ništa sa nacistima i da je prijatelj jevrejskog naroda, bez obzira što je govorio da bi muslimani u Holandiji trebalo da četkicama za zube čiste ulice po Holandiji, kao Jevreji u Austriji nakon Anšlusa.

Antiislamski populista, ili nešto drugo?
Pobedom PPV-a na holandskim izborima, najveći broj medija je ovu vest preneo opisujući Herta Vildersa kao antiislamskog populistu. No, sve gore izrečeno nam govori da stvari baš i ne stoje tako u potpunosti. Postavlja se pitanje je li Vilders antiislamski ili nešto drugo, i da li je populista, ili nešto drugo?
Pojam antiislamizam ima široko i ne baš precizno značenje. Iako ga neretko smatraju sinonimnim terminom za islamofobiju, on bi u osnovi podrazumevao suprotstavljanje i negiranje stavova i ideja koje promoviše Islam kao jedna od monoteističkih religija. Dakle, to je pojam koji bi se odnosio više na religijski diskurs, na verske ideje, na ono što se religijski propoveda. Antiislamizam je pojam više u sferi ideja i uglavnom cilja na neslaganje i neprihvatanje.
Islamofobija je pak nešto drugačiji termin. Pre svega novijeg je datuma i kao takav se počeo upotrebljavati tokom sedamdesetih godina prošlog veka. Islamofobija ne podrazumeva samo neslaganje i negiranje sa onim što Islam propoveda, već i osećanje straha i mržnje, pa i posledično negativne prakse prema muslimanima iz straha i mržnje.
U kontekstu migrantske krize koja u talasima traje od 2015. do danas i masovnih migracija sa Bliskog Istoka u Evropu, krajnji desničari poput Vildersa su kao „drugost“ prepoznali Muslimane sa Bliskog Istoka, tumačeći njihova masovna doseljavanja u Zapadnu Evropu kao ugrožavanje evropskog identiteta zasnovanog na judeo-hrišćanskom kulturnom nasleđu. Takav kontekst je doprineo jačanju islamofobije koja biva sve snažnija i koja se ne odnosi samo na izbeglice sa Bliskog Istoka, već i na populaciju Muslimana rođenih u državama Zapadne Evrope.
Sa porastom delovanja raznih terorističkih formacija koje se pozivaju na Sveti rat, poput AL Kaide ili ISIS-a i njihovih strategija i radikalizacije borbe, a sada i izraelsko-palestinskog rata, konsekventno su se pojačali islamofobni trendovi u Evropi, povlačeći za sobom promociju legitimizacije potencijalnih nasilnih praksi prema muslimanima kao kolektiviteta.
Kako Hert Vilders nije neko ko izražava samo negativne stavove o Islamu kao religiji, već predlaže i strategije eliminacije muslimana iz holandskog društva, iskazuje otvoreno prezrenje i mržnju prema muslimanima i praksama Islama kao religije, ali i govori o potrebi za strateškom zaštitom od pretnje muslimana koji se nekontrolisano useljavaju u Holandiju, o njemu bi trebalo govoriti pre kao o islamofobu, nego kao antiislamisti.
S druge strane, postavlja se pitanje da li je on populista. Populizam je isto tako vrlo neodređen i neprecizan termin. On se odnosi na lidere, partije i pokrete koje gledaju da svojim političkim idejama i stavovima privuku populus — široke mase koje smatraju ugroženima od strane vladajućih struktura, predstavljajući se kao neko ko radi u njihovom interesu, nasuprot odnarođenih korumpiranih ekonomskih i političkih elita. Drugim rečima, ovaj termin je više usmeren ka antielitizmu, nego ka antiislamizmu.
O Hertu Vildersu se zato preciznije može govoriti kao radikalnom desničaru, a ne populisti. Prema definiciji sociologa Jova Bakića, radikalna desnica predstavlja, ideološko usmerenje pokreta i stranaka na krajnjoj desnici, koji se nalaze između ekstremne i konzervativne desnice, i zastupaju autoritarni i ksenofobični etnopluralistički nacionalizam uz verbalno prihvatanje demokratije, ali i žestoku kritiku uloge partijskih elita i svih ostalih političkih stranaka u njoj i zalaganje za primenu nekih radikalno-demokratskih sredstava (referendum, narodna inicijativa, opoziv poslanika), dok u borbi za vlast ne upotrebljavaju fizičko nasilje. Ona najčešće odbacuje kao neosnovane i neopravdane optužbe političkih protivnika za fašizam, iako neki od članova mogu imati lične ili idejne bliskosti s fašističkim pokretima iz prošlosti ili ekstremno-desnim pokretima sadašnjice. Bez obzira na njih, međutim, oni se pokušavaju verbalno distancirati od krajnje desnice uopšte, a od ekstremne posebno, kako bi mogli računati na izborni uspeh.
Vildersovo političko delovanje se daleko više uklapa u ovu definiciju. On odbacuje optužbe da je fašista naglašavajući jake veze sa Izraelom. Bez obzira što su njegove političke ideje veoma bliske većini navedenih krajnje desnih političkih opcija iz holandske prošlosti. Takođe, on pokušava da se distancira od krajnje desnice, zarad izbornog uspeha, što mu je sada pošlo za rukom, a zalaže se za referendum kao radikalno-demokratski metod po pitanju izlaska Holandije iz EU. Zaključno, o Hertu Vildersu, preciznije je govoriti kao Islamofobnom radikalnom desničaru, a ne Antiislamskom populisti.
Ostaju otvorena pitanja zašto se takva kvalifikacija u zapadnim medijima izbegava? Da li je možda razlog u tome što živimo u trenutku gde je stvarnost potrebno ulepšavati i gurati pod tepih sve negativne političke pojave, poput naglog uspona krajnje desnice? Da li je potrebno svesno ili ne, potpuno terminološki razvodnjavati političko mišljenje i delovanje onih koji u centru Evrope promovišu retrogradne fašističke ideje, potpuno nesaglasne sa idejama prosvetiteljstva, kao temeljima moderne evropske civilizacije? Da li je neophodno zatvarati oči pred zlom koje nam stoji pred vratima u samom centru Evrope i čeka da pokuca? Ako bar malo znamo šta se u prošlosti našeg kontinenta dešavalo, znamo da se oči pred ovakvim pojavama ne smeju zatvarati.