
Da li su društvene mreže zaista korisne za razvoj demokratskog odlučivanja? Brojne studije sugerišu da je odgovor na to pitanje odričan.
Tekst je prvobitno objavljen na portalu Jacobin.
Mit o društvenim mrežama kao magičnim alatima socijalnog povezivanja stoji u oštrom kontrastu prema njihovoj realnosti kao septičkoj jami zlonamernih ličnih napada i paranoidnog gneva.
A privlačno zvuči i da se ovaj jaz pripiše i neregulisanom kapitalizmu: Fejsbuk i Tviter praktično nemaju nikakvu konkurenciju a i savršeno ravnodušno se upuštaju u aktivnosti od manipulisanja podacima korisnika pa sve do obezbeđivanja platformi za različite oblike govora mržnje – sve dok je to u onom temeljnom interesu. Možda bi nam stavljanje društvenih mreža van domena privatne kontrole omogućilo da napokon prepoznamo fantaziju koja ih održava.
Ovo je pozadinska struktura iza novog članka Evana Malmgrena „Socialised media“ koja ocrtava šta bi moglo da znači obuzdavanje ekscesa divova digitalnih platformi. Pre nego bi iznova uneo „konkurenciju“ putem antimonopolskih kampanja ili regulisao ove servise kao da su javna dobra (ili ih čak i nacionalizovao), Malmgren tvrdi da bi društvene mreže valjalo gledati kao „javna dobra“ a „korisnicima predati moć odlučivanja nad digitalnim platformama“. Po njegovom mišljenju, država ne bi smela da se ponaša kao „krajnji vlasnik“ zalihe kolektivnih podataka već pre – uzevši u obzir transnacionalni karakter ovih korporacija – kao međukorak u tranziciji ka korisničkim kooperativama.
Ali koliko god da je zanimljivo misliti o načinima na koje bismo mogli da socijalizujemo monopole ovih platformi, Malmgren ostavlja nepropitano ono bazično pitanje: Da li uopšte vredi spašavati socijalne medije?
U socijalističkom društvu, iskoristili bismo naučno i tehničko znanje koji je dostignut u kapitalizmu da bismo proizvodili na približno istoj razini ali bez privatne aproprijacije proizvoda ili uništenja planete. U nekim slučajevima, ovo može podrazumevati socijalizaciju i prenamenu postojećih industrija – bankarstva na primer – ali u drugim to bi verovatno podrazumevalo potpunu eliminaciju ili barem drastičnu redukciju.
Na primer, nezamislivo je da bi u socijalizmu automobilska industrija bila ovog obima kojeg je danas. Van svake sumnje bismo koristili snagu motorizovanih prevoznih sredstava za transport ljudi, ali ovo bi pre podrazumevalo proširenje železničkog sistema a ne „automobile za sve“.
Upravo se u slučaju automobila i automobilske industrije može videti ideološka i praktična manipulacija javnom svešću: ne samo da nas je auto industrija ubedila da automobil predstavlja slobodu kretanja već je u isto vreme dosta napora uložila ne bi li sprečila razvoj pa čak i unazadila postojeći sistem javnog prevoza. I dok u kapitalističkom društvu automobil zaista jeste potreban, on neće biti ni izbliza onoliko potreban u društvu koje će pre biti prilagođeno ljudima i održivosti nego profitu.
A možda je slično i sa društvenim mrežama. U kapitalizmu, u kojem većina ljudi veći deo života provodi radeći poslove koje mrze i kojima manjka prilika za neobaveznu i nestruktuiranu socijalizaciju – zaista ima smisla to što dobar deo „slobodnog vremena“ provode prežderavajući se lavinama regulisane „društvene“ interakcije. Malmgren je svakako u pravu kada kaže da bi stavljanje digitalnih platformi pod demokratsku kontrolu dovelo do toga da one postanu dizajnirane kao manje ovisničke i manipulativne. Ali kada bismo svi imali dvočasovno radno vreme, a time i vreme za smislenije upuštanje u traženje sopstvenih izbora, da li bismo zaista provodili toliko vremena buljeći u ekran?
Teški razgovori
Ključno pitanje ovde je da li su negativni efekti „kapitalizma platformi“ specifičnost kapitalizma, u kom slučaju bi ove mreže bile legitimna javna dobra oslobode li se imperativa tržišta, ili su ove platforme, kao primerice gorepomenuti automobili, toliko neraskidivo uvezani sa destruktivnim praksama kapitalističkog društva da bi u socijalističkom društvu ili potpuno nestale ili bile radikalno redukovane.
Da odgovorimo na ovo pitanje – počnimo sa uznemirujućim činjenicama: na internetu ima „lošeg ponašanja“. Dešava se to i u „pravom“ životu, naravno. Ali obscenost iskazana na društvenim mrežama ima poseban kvalitet.
U slučaju Tvitera, ova obscenost može ići do granice koje je postavljena prostim brojem karaktera. I u isto vreme ona demonstrira kontradikciju karakterističnu za psihopatski karakter: obsesija time kako nas percipiraju Drugi u kombinaciji sa uznemirujućim nedostatkom empatije upravo prema onima od kojih, implicitno ili ne, tražimo validaciju.
Za mnoge istraživače, ovakvo ponašanje ne nalazi samo svoj izraz na, već je ono oblikovano od strane socijalnih mreža. U meta-analizi sedamdeset dve studije psiholog Sara Konrat i njen istraživački tim našao je da su nivoi empatije studenata danas čak 40% niži nego što su bili pre dvadeset godina – a ovi istraživači to pripisuju, između ostalog, i „rastućoj važnosti“ mreža u svakodnevnom životu: „sa toliko vremena provedenog komunicirajući sa Drugima online a ne u realnosti – tehnike međuljudske interakcije kao što je empatija svakako će se promeniti.“
Ovo objašnjenje je poduprto i studijom u časopisu „Cyberpsychology“ koja je našla da je tek manji deo ljudske komunikacije formatiran kroz onlajn i tekstualnu komunikaciju uprkos pokušajima da se komunikacija „podgreje“ korišćenjem velikih slova, smehom, emotikonima i slično. Kognitivni psiholog sa Stanforda Kliford Nas je u sličnoj studiji pokazao da je sa visokim nivoom upotrebe mreža tesno povezano „negativnu društvenu dobrobit“.
No, ono što je zaista uznemirujuće je da ovaj rast digitalne komunikacije generiše i negativni kontraefekat: što je neko više naviknut na distanciranu i kontrolisanu interakciju – utoliko se ona svakodnevna ljudska komunikacija počinje činiti dalekom i neugodno spontanom a time i nešto što valja izbeći. Prema sociološkinji Šeri Tarkl, „stvarni ljudi, sa njihovim nepredvidivim ponašanjem, mogu izgledati nezgodni za pristupanje nakon što ste proveli neko vreme u simulaciji.“
A mnoga druga istraživanja takođe potvrđuju da društveni mediji podupiru uvećani osećaj društvene izolacije. Već 1998. godine Karnegi Melon je skovao pojam „paradoks interneta“ koji označava situaciju u kojoj povećani kvantitet onlajn konekcija rezultuje većom usamljenošću. A ovaj problem postaje akutniji u doba Tvitera i Fejsbuka mada israživači oklevaju da kažu da ove platforme izazivaju usamljenost: pre će biti da je fejsbuk zgodan pratilac atomizacije nego što je uzrokuje.
A kako se već osećaju usamljenom, korisnici fejsbuka prirodno traže kakvu god potvrdu mogu dohvatiti. U ovome je jedna studija iz Australije veoma direktna: „Korisnici fejsbuka obično imaju više nivoe narcizma, egzibicionizma i liderstva nego oni koji ovu platformu ne koriste. Zapravo, moglo bi se tvrditi da fejsbuk nagrađuje narcističku potrebu individue da se upušta u samo-promotivne i površne oblike ponašanja.“
Ali paradoksalno, ponašanje tipično za usamljenost koje je poduprto društvenim mrežama i medijima nije propraćeno povećanjem vremena samoće: društveni mediji potpomažu uverenje da nemamo dovoljno vremena za sedenje nasamo sa sopstvenim mislima i ozbiljnu samo-refleksiju. Zauzvrat ovo znači i da nismo primorani da tolerišemo i trpimo dosadu, što je široko prihvaćeno kao ključno razvojno dostignuće. Još jednom Tarkl elokventno poentira: „bez samoće, u danima i noćima beskrajne konektiranosti, možda možemo iskusiti „momente višaka“ ali živeti živote manjaka.“
Uzevši sve ovo u obzir, Malmgrenova tvrdnja da „korisnici platformi po sebi predstavljaju idealnu tvar za izgradnju demokratskog modela vladanja“ čini se čudnom. Kako se to desilo da ljudi koji su aklimatizovani na manjak samo-refleksije, empatije i originalne ljudske komunikacije samom činjenicom da koriste društvene platforme predstavljaju ovu „idealnu tvar za izgradnju demokratskog modela vladanja“? Demokratska vladavina zahteva institucije koje naginju ljude ka demokratskom odlučivanju – a to je proces koji zahteva one teške razgovore koje ohrabruje i Džejn Mekalevi. A nije valjda da Tviter odgovara na ove zahteve?

Koga svrbi, taj se i češe?
U poslednje je vreme popularizovan još jedan koncept koji digitalni giganti i te kako koriste za svoje ciljeve: bihejvioralna zavisnost.
Bihejvioralna zavisnost u velikoj meri funkcioniše poput zavisnosti od hemijskih supstanci: prema Adamu Alteru ovo ponašanje „aktivira iste moždane regione i pokreće ih ista temeljna potreba: društveni angažman i potreba za društvenom ispomoći, mentalna stimulacija i osećaj učinkovitosti.“ Ali bihejvioralna zavisnost ne nosi istu negativnu stigmu kao hemijska zavisnost. A tu i leži opasnost: postoji kategorija socijalno marginalizovanih ljudi kao što su heroinski ovisnici, ali je u isto vreme nezamislivo da svi donekle spadamo u ovu kategoriju socijalno marginalizovanih.
Tehnološke kompanije nemaju ove skrupule: aktivno dizajniraju svoje proizvode ne bi li bili prilagođeniji za beskrajno korišćenje, da budu objekti opsesije i zavisnosti. Ohrabreni smo, kao uostalom i inače u neoliberalizmu, da „uzmemo odgovornost u svoje ruke.“ Ali kako to „etičar dizajna“ i prebeg iz silikonske doline Tristan Haris kaže, „to ne znači da sa druge strane ekrana stoje hiljade ljudi čiji je posao da onemoguće bilo kakvu mogućnost preuzimanja odgovornosti“.
A možda i nema boljeg signala opasnosti ovih platformi od toga da bogati ne dozvoljavaju njihovu upotrebu svojoj deci. Tehnički gurui od Stiva Džobsa do Krisa Andersa striktno su ograničili sopstvenoj deci vreme provedeno onlajn, a u isto vreme dok su javne škole preplavljene ajpedima koji stvaraju okruženje za „hibridno učenje“ – tehničko rešenje za banalni problem nedostatka nastavnog osoblja – inžinjeri silikonske doline svoju decu rado šalju u privatne Valdorf škole u kojima nema mobilnih uređaja i kompjutera.
Kao što Alter objašnjava: „ljudi koji proizvoide tehničke proizvode“ poštuju „osnovno pravilo dilera droge: nikad se ne pucaj onim što prodaješ.“
Manjak empatije, samorefleksije i prave društvenosti koje su karakteristične za prekomernu upotrebu društvenih mreža stoga mogu biti tumačeni i kao simptom jedne vrste zavisnosti, bolesti od koje bogati imaju dovoljno i znanja i sredstava da imunizuju svoju decu ali u istom trenutku ne haju za bilo koga drugog.
Ali ovaj pogled na stvar mora biti dopunjena i iz rakursa socijalne perspektive: jer pored toga što proizvode nedostatak socijalizacije i ljudskosti, socijalne mreže, kao i svaka druga droga, obećavaju da će popuniti taj nedostatak koji je endemski za svako kapitalističko društvo.
Što bi rekao Volfgang Štrik:
U nedostatku kolektivnih institucija, društvene strukture moraju se stvoriti odozdo… Društveni život se sastoji od individua koje same oko sebe izgrađuju prvivatne mreže odnosa – kako znaju i umeju pomoću alata koji su im dostupni. Ovo stvaranje veza koncentrisano oko pojedinca stvara upravne (lateralne) socijalne strukture koje su dobrovoljne i nalik ugovorima – što ih čini možda fleksibilnim ali u isto vreme ih čini i jako krhkim, jer zahtevaju kontinuirani proces povezivanja ne bi li se održale i/ili prilagodile u odnosu na okolnosti. Savršeni alat za ovo su „novi društveni mediji“ koji proizvode platforme za pojedince zamenjujući dobrovoljnost za obavezne socijalne odnose i zajednice građana – mrežama korisnika.
Nevolje društvenih mreža stoga nisu samo problemi; oni su u istom mahu i „rešenja“ istorijski specifičnih i daleko širih društvenih problema. U nedostatku univerzalnih socijalnih programa i tradicionalnih veza sa zajednicom „društveni život je nužno individualistički“ a društvene mreže pružaju savršenu arhitekturu za praktikovanje ovakve anti-društvene orijantacije. U isto vreme peglaju izolovanost i nehumanost života u kapitalističkom društvu i sa druge strane ih proizvode. Kao i svrab: obezbeđuju privremni beg od problema ali ga na kraju pojačavaju.
Neposredna pretnja
Malo je potrebno da ubedite nekoga u različite negativne efekte upotrebe društvenih mreža, ali to se često potiskuje kao nesrećni nusproizvod jednog trenda koji je, na samom kraju – pozitivan. „Jest, ljudi lupetaju na Tviteru i da, možda previše vremena provode komunicirajući pomoću direktnih poruka pre nego uživo. Ali društvene mreže nas informišu i konektuju na sasvim nove načine.“ Čak i najagressivniji kritičari postojećih društvenih mreža pažljivo se zaustave pre direktne osude: „ima tu i dobrih stvari.“
Ukoliko uzmemo prethodno navedene rezultate brojnih studija, međutim, nije dovoljno kazati samo da društvene mreže „imaju svoje mane.“ Ukupna slika je slika mentalne krize – koja je, ako ne direktno izazvana, onda barem dobrano poduprta društvenim mrežama i platformama.
Prema Malmgrenu, „depresija, anksioznost, mržnja, strah i neistine na granici teorije zavere su sve prihvatljivi ishodi (za platformske gigante) ukoliko su izraženi – svesno ili ne – u funkciji rasta.“ I dok je ovo van svake sumnje tačno, Malmgren uzima ovu činjenicu ne bi li podupro tvrdnju da bi oslobađanje ovih platformi od imperativa profita i njihova demokratizacija u potpunosti rešilo probleme koje one proizvode.
Kontrastirani zaključak ovde je dvostruk: prvo – da je biti zalepljen za ekran ne bi li se upuštalo u „društvene interakcije“ samo po sebi zabrinjavajući fenomen, bez obzira da li je upravljano kao javnim servisom ili u interesu profitabilnosti; i drugo: da je u pitanju fenomen koji je direktna manifestacija otuđenja koje doživljavamo u kapitalizmu. Drugim rečima: stvaranje profita nije jedini način na koji društvene platforme služe kapitalizmu.
Za levicu, stoga, društvene mreže predstavljaju neposrednu pretnju: one privlače subjekte koji bi inače bili baza socijalističkih politika a zatim ih absorbuje u antipolitički narcizam pseudo političkog parolašenja, u kojem uleću u nezgodnu zamku kontraefekta koja ih potom distancira od realnosti svakodnevne socijalne interakcije.
Tako Tviter nije samo medijum izraza „mentalnih patologija“ onoga što Mark Fišer tako dobro definiše kao „Vampriski zamak“. On je Vampirski zamak koji radi prljavi posao kapitalizma daljom atomizacijom i distanciranjem pojedinaca od onih važnih diskusija koje su nužne za pravo političko delovanje. Što pre shvatimo ovo o društvenim mrežama, pre ćemo i moći da prionemo na posao njihovog razmontiravanja.