Kako kolektiv Pobunjene čitateljke primećuje, „ako bi, počevši od ove, narednih šezdeset godina isključivo književnice dobijale NIN-ovu nagradu, i dalje ne bi postojala rodna ravnopravnost među dobitnicima/cama nagrade.“
Borisav Matić, književni i pozorišni kritičar i član kolektiva Pobunjene čitateljke za Mašinu kaže da to što u najužem izboru nije bilo nijedne književnice samo pokazuje nerazumevanje žirija i to ne samo prema ženama, već i prema čitavom nizu savremenih poetika koje se baziraju na ženskom iskustvu i perspektivi:
Argument da žene ne pišu ili nedovoljno dobro pišu je jednostavno netačan, što dokazuje i naš neformalni izbor regionalnih autorki, ali i čitava regionalna scena u kojoj sve više književnice imaju vodeću reč.
Razloge zbog kojih književni mejnstrim ne prepoznaje značaj književnosti koju pišu žene, urednica Bookvice, Dara Šljukić vidi u staroj i dugoj književnoj tradiciji obezvrednjivanja ženske književnosti, što je opet deo jednog šireg nevrednovanja i zanemarivanja ženskog iskustva i ’ženskih pitanja’:
Iako će se danas možda retko čuti eksplicitno ocenjivanje ženske literature kao ’ne-univerzalne’, površne ili nedovoljno ’umetničke’, ono svakako stoji iza zanemarivanja koje je i dalje bitna karakteristika našeg književnog polja. S druge strane, zanimljivo je to što domaći književni mainstream, skoro pola veka nakon što su feminističke književne teorije dobile legitimno mesto u nauci o književnosti, kao i u akademskim i drugim kulturnim institucijama širom sveta, i dalje odbija da se menja, kaže za Mašinu Šljukić.
Kako poručuju iz Bookvice, važno je pokazati da zanemarivanje književne produkcije žena osiromašuje pristup književnosti, jer nejednako tretira one poetike koje u fokus stavljaju iskustvo žena, i koje imaju vlastitu istoriju razvoja, vekovima unatrag odbacivanu kao manje vrednu, kao onu koja se bavi „trivijalnostima“.
Ono što Pobunjene čitateljke dodatno prepoznaju jeste činjenica da se NIN-ova nagrada očigledno može smatrati regionalnom, budući da su u selekciji uključeni autori i autorke iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a jedini uslov je bio da ih urednici/izdavači označe kao dela napisana na srpskom jeziku: „Kako između varijanti bhsc jezika ima minimalnih razlika, ovaj uslov smatramo čisto formalnim i gotovo proizvoljnim.“ Stav je, kažu na Bookvici, da je NIN-ovoj nagradi mesto tamo gde je i počela – na (post)jugoslovenskoj književnoj sceni.
Naš sagovornik, Borisav Matić, za Mašinu kaže da se temeljno osvrtanje na „Kontraendorfin“ Svetislava Basare može očekivati tek nakon što se kritički bude bavilo njime, no izbor pobednika ocenjuje nedvosmisleno neiznenađujućim i konformističkim: „On dokazuje da je žiri spreman nagraditi samo već uveliko afirmisane autore koji se bave konvencionalnim temama i pristupom, tačnije suočavanjem sa nasleđem devedesetih ili ismevanjem nacionalnog mentaliteta, i to iz dominantne muške perspektive “, kaže Matić za Mašinu.
Zato smo odlučile da ne čekamo na dominantno muški književni establišment i zvaničnu selekciju, već da vam predstavimo šest romana ženske književnosti koji bi u nekom paralelnom univerzumu činili progresivniju i aktuelniju selekciju. Ovo ne znači da su predstojeći romani neprikosnoveno odlični. Naprotiv, kvalitativno se u mnogome razlikuju, ali svi dokazuju da je savremena ženska proza itekako vredna diskusije u kontekstu književnih nagrada, bar podjednako koliko je i proza muških kolega, poručuju iz Bookvice, a mi prenosimo njihov izbor dela za NIN-inu nagradu:
- Ivana Bodrožić, Sinovi, kćeri (Orfelin izdavaštvo, 2020)
- Zvonka Gazivoda, Hostel Kalifornija (Geopoetika, 2020)
- Katarina Mitrović, Nemaju sve kuće dvorište (PPM Enklava, 2020)
- Slađana Nina Perković, U jarku (Imprimatur, 2020)
- Marija Ratković, Ispod majice (Kontrast izdavaštvo, 2020)
- Ljiljana Maletin Vojvodić, Skrik (Artprint media, Novi Sad, 2020)
Detaljnije prikaze ovih romana pogledajte na Bookvica.net.
I.P.