Trenutno živim daleko od Srbije, ali moje misli su uvek tu, na prostoru bivše Jugoslavije. Smrt ikone jugoslovenskog filma Mire Furlan, sa čijim se životnim stavovima i iskustvima često poistovećujem, veoma me pogodila. Otpor nacionalizmu, empatija sa obespravljenim, i težnja socijalnoj pravdi koje je slavna glumica zastupala učvršćivali su i neke moje stavove. Njen život i delo sam pratila sa intelektualnom ushićenošću, a njenu smrt doživela kao gubitak najdraže sagovornice (iako sa njom na žalost nikada nisam imala prilike da se upoznam).
Nakon njene smrti, još jedan iznenadan odlazak čoveka koji je raskrinkavao nacionalizam, i u najgorim vremenima za Jugoslaviju svojom umetnošću budio najlepše emocije u ljudima. Dan nakon smrti Đorđa Balaševića, pored dirljivih scena ispaćaja velikog umetnika na večni počinak širom regiona, gledala sam i premijeru filma „Dara iz Jasenovca” na Radio televiziji Srbije. Tematika filma nevezana sa nacionalnim podelama iz devedestih brzo je postala predmet najžustrijih rasprava sa nacionalnim predznakom, kao u krugu bez kraja i početka. Na stranu ozbiljne analize o istoriografiji i kulturi sećanja na žrtve fašističkog režima, beznađe nacionalističkih rasprava uznemirava svako živo biće koje ontološki ne shvata svet u kategorijama nacionalne pripadnosti i suverenih država.
U kontekstu nacionalnih „okršaja” vredno je, na početku, napomenuti da se nacionalizam ne vezuje samo ili prevashodno za narod koji se bori za ustoličenje države. Majkl Bilig recimo elokventno objašnjava kontrinuirano prisustvo i značaj nacionalizma prilikom legitimisanja određenog političkog diskursa koje predstavnici/ce vlasti i moći zastupaju. U tom smislu, nacionalizam, kao ideološko sredstvo stvaranja države ali i njenog reafirmisanja, zastupljen je kako u zapadnjačkim tako i u istočnjačkim društvima. Često nezapaženi, ili kako ih Bilig naziva „banalni” oblici nacionalizma, poput zastave koja se svakodnevno viori ispred državnih ustanova, upućuju na jedan od najproblematičnijih aspekata nacionalizma – on postaje kao prirodna pojava i prestaje da se analizira njegova aktuelna sadržina i upotreba u konteksu moći, pravde, jednakosti.
Nacionalizam poslednično postaje i neupitan oblik grupnog identifikovanja, dok se klasna, rasna, i rodna pripadnost stavljaju u drugi plan ili se poptuno zanemaruju. Na dalje, nacionalnoj pripadnosti se kače mitološki i psihološki motivi u smilsu zajedničke (nacionalne) subdine i drugih nacija i država kao (potencijalnih) spoljnih neprijatelja. Svako udaljavanje ili isključivanje iz takvog diskursa je za osudu. Ali, ne lezi vraže.Nacionalizam nije rešio, niti je konceptulno doprineo analizi gorućih problema: siromaštva, nejedankosti i obespravljenosti tokom 80ih i 90ih, a još manje je od koristi danas.
Kada je recimo Jugoslavija bila suočena sa rastućim nezadovoljstvom i rekordnom štrajkačkom aktivnošću u Evropi tokom 1988. godine, zbog loših plata i socijalne nesigurnosti, vođstvo Saveza komunista Srbije se zalagalo za nacionalno jedinstvo, snažnu državu i centrizovane političke institucije kao rešenje problema. Umesto poboljšanja, već postojeća nejednakost među društvenim klasama je rasla.
Na osnovu UNICEF/OCHA studije, siromaštvo u Jugoslaviji je 1993. godine (kao i nakon 1998.) dostiglo rekordne stope. Na osnovu najčešće prihvaćene mere siromaštva (manje od 2 dolara po danu), siromaštvo je poraslo sa 14% u 1990. na 39% u 1993. godini.
Mimo izuzetno visoke stope siromaštva, Rori Arčer u svom teksu o društvenoj nejedakosti u Jugoslaviji iz 2014. navodi studije koje dokumentuju dominaciju menadžera nad radnicima, nedovoljnu zasupljenost radnika/ca u upravljačkim strukturama, kao i nemogućnost društveno-ekonomskog unapređenja (zatvorenu socijalnu mobilnost). U istom teksku autor takođe citira jednu od retkih studija etno-nacionalne pripadnosti i društvene privilegovanosti u Hrvatskoj 1989. koja govori u prilog tome da su samodeklarisani Jugosloveni u urbanim sredinama uživali dosta bolji položaj nego Srbi/Srpkinje i Hrvati/Hrvatice. Drugim rečima, država ne garantuje dobrobit etno-nacionalnoj većini. Država služi interesima onih koji poseduju novac i moć.
Problem Srba nisu Hrvati, problem Hrvata nisu Srbi. Da bi se uspešno prevazišlo pitanje (nad)moći, potrebno je postaviti pitanje o socijalnoj stratifikaciji, tj. klasnim, i blisko povezanim rasnim i rodnim podelama.
Ako bismo se upitali na koji način nacionalnu pripadnost i iste događaje shvataju i proživaljavaju oni koji uživaju veliko bogatstvo i moć, zatim oni koji se iz meseca u mesec uspevaju da se izbore za goli opstanak, i oni koju su potpuno uskraćeni za finansijske i socialne dobiti, shvatili bismo da pripadnici/e iste društvene klase imaju mnogo više sličnosti nego iste nacionalnosti. Relevantnost nacionalnih antagonizma posledično bi bila umanjena i opstanak autoritarne politike i koruptivnih režima na prostorima bivše Jugoslavije dovedeni u pitanje. Zbog toga, povezano sa Balaševićevim stihovima iz pesme Requiem Ostaće u knjigama i priča o nama…, važno je reći da priča o nama uključuje i one koji ne prihvataju nametnute nacionalne identitete i propratne mantre, težeći prevashodno ekonomskoj i socijalnoj pravdi, društvenoj solidarnosti, i zaštiti života od profitom vođenih privatnih i državnih špekulacija.
Autorka teksta je profesorka političikih nauka na Univerzitetu u Južnoj Floridi, SAD.