Suočena sa pretećom ekonomskom krizom, stranka AKP (Adalet ve Kalkınma Parti – Partija pravde i razvoja) je inicirala vanredne parlamentarne i predsedničke izbore koji su održani 24. juna. Ovaj riskantan potez se isplatio vladajućoj nacionalističko-religijskoj partiji. Odnela je pobedu na oba izborna fronta. Međutim, turski glasači nisu bili pozvani na glasanje pod uobičajenim okolnostima, već tokom vanrednog stanja. Za opoziciju je „kampanja bila teška, ali puna nade“, kako je istakao Ali Ergin Demirhan, glavni i odgovorni urednik internet portala Sendika.org. Opozicione stranke su uspele da mobilišu glasače, ali u veoma nepovoljnim uslovima. U izveštaju OEBS-a je istaknuto da su prava okupljanja i slobode govora ograničene zbog vanrednog stanja. Naglašeno je, takođe, da su predsednik države i vladajuća stranka uživale ozbiljne prednosti. Raspolagali su sa znatno više resursa od opozicije i bezmalo uživali monopol u medijima. Predsednik Erdogan je rizikovao mnogo. Pobedom na ovim izborima omogućen je prelazak na ultra-predsednički sistem, odobren tesnom većinom na referendumu 2017. Predsednik će u velikoj meri moći da vlada na osnovu predsedničkih dekreta. Drugim rečima, izmenjeni ustav pretvara specijalne odlike vanrednog stanja u „normalna“ ovlašćenja predsednika.
Uprkos iznenađujuće slaboj kampanji Erdogan je osvojio 52,6% glasova, što mu je obezbedilo pobedu na predsedničkim izborima. Pokušao je da se predstavi kao vođa rastuće međunarodne moći. Kandidat CHP-a (Cumhuriyet Halk Partisi – Republikanska narodna stranka) Muarem Inče je, nakon inspirativne kampanje, završio na drugom mestu s osvojenih 30,6% glasova. Privukao je više glasova nego njegova stranka na istovremenim parlamentarnim izborima. Budući skromnog porekla, gradio je sliku o sebi kao o „narodskom čoveku“. Kada ga je Erdogan nazvao siromašnim nesretnikom, on je odgovorio da je bolje poticati iz siromašne porodice nego živeti na sumnjivom bogatstvu, čime je aludirao na legendarno bogatstvo koje se pripisuje Erdoganovoj porodici.
Selahatin Demirtaš predsednički kandidat levo orijentisane pro-kurdske partije HDP (Halkların Demokratik Partisi – Narodna demokratska partija) se suočavao sa ogromnim ograničenjem: kao politički zatvorenik, morao je da vodi kampanju iz zatvora. Uprkos krajnje nepovoljnim uslovima osvojio je 8,4% glasova. U kampanji je skretao pažnju na uslove pod kojima je vodi. Opasnost koncentracije moći u rukama jedne osobe istakli su kako Demirtaš tako i Inče. Inče je posetio Demirtaša u zatvoru, što je predstavljalo izjavu solidarnosti i opreznog otvaranja kandidata CHP sa tursko-nacionalističkom pozadinom prema kurdskim glasačima.
Desničarski, izrazito tursko-nacionalistički, ali opozicioni kandidat Meral Akšener iz stranke IP (İyi Parti – Dobra paritja) osvojio je 7.3% glasova.
Ultra-nacionalistička vladajuća koalicija
Sličan je bio ishod parlamentarnih izbora. Savez AKP i ekstremno-desničarske MHP (Milliyetçi Hareket Partisi – Partija nacionalističkog pokreta) dobili su poverenje 53.6% glasača. Ovaj rezultat potvrđuje da AKP nije u stanju da samostalno postigne apsolutnu većinu u parlamentu. Njen samostalni učinak je 42.5% glasova, što ukazuje na postepeno osipanje baze birača Erdoganove stranke. Nisu izgubili glasače isključivo u metropolama poput Istanbula, več i u gradovima poput Kajserija u veoma konzervativnoj Anadoliji. Neki od nezadovoljnih birača nisu više želeli da glasaju za AKP, ali ni protiv nje. Takvi su se odlučili za MHP, koja je na koncu osvojila 11.1% glasova. To je neprimetno slabiji rezultat u odnosu na prethodne izbore. Pad odziva glasača AKP-a strateški je vezuje za ultra-nacionalistčiku savezničku stranku. MHP nije zahtevao ministre u novom kabinetu, ali zasigurno računa na realizaciju delova svoje nacionalističke agende. Vođa MHP Devlet Bahčeli pozvao je na dodatno pojačanje represije nad intelektualcima i novinarima. Istovremeno, zagovarao je pomilovanje nekoliko osuđenih mafijaša nazivajući ih patriotama. Veza kriminala i ekstremne desnice nije novina u Turskoj.
Turski nacionalizam je osnova koalicije AKP-MHP. Izborna kampanja AKP se zasnivala na strogo nacionalističkoj agendi. Predstavljala je Tursku kao rastuću silu. Na polju unutrašnje politike nacionalizam usmeravaju protiv Kurda, iako je AKP u prošlosti pokazivao dozu fleksibilnosti prema tzv. kurdskom pitanju. Do 2015. vlada pod vođstvom AKP se čak uključila u rasprave o političkom rešenju tog pitanja. Budući da se te rasprave nisu prevele u bolje izborne rezultate, AKP je odustao od njih i iz rukava izvukao tursko-nacionalističku kartu. Deluje kao da se ta identitetska politika ispaltila. Vladajuća stranka na polju ekonomije može da ponudi manje nego u prošlosti. Rast zasnovan na zaduživanju jenjava. Od početka godine turska lira je izgubila skoro 20% svoje vrednosti. Inflacija je u rastu, a zvanična stopa nezaposlenosti je oko 10%. Podzaposlenih je mnogo više.
Kampanja opozicije: teška, ali puna nade
Opozicioni savez u sastavu CHP, IP i manjih stranaka osvojio je 34% glasova. Sa 22,7%, CHP je bila vodeća snaga koalicije. Međutim, u odnosu na rezultate te stranke iz prošlosti, ovaj ne spada u bolje. Profil ove partije centra nije jasan, a oslanja se ponajviše na laičke i demokratske poruke. IP je nedavno osnovana od strane kadrova MHP koji su negodovali savezništvo sa Erdoganom. Ta stranka je osvojila 10% glasova. Reklo bi se da je privukla barem one glasače MHP koji su laički nacionalisti i nezadovoljni okretanjem MHP ka religijskoj AKP.
Kako je HDP pro-kurdska stranka, za njih nije bilo mesta u ovoj koaliciji opozicije. U predizbornoj kampanji HDP je istakao pitanja demokratije i mira sa jedne strane i socijalna pitanja s druge. Predlagao je značajno povećanje minimalne plate, ukidanje autsorsovanja rada, neograničeno osiguranje za nezaposlene od 1000 lira i olakšice za zadužena domaćinstva. Podrška HDP je neznatno porasla i sada ta stranka iza sebe ima 11,2% glasova. Podrška joj je porasla u velikim gradovima, međutim opala je u bazama u Jugoistočnoj Turskoj gde je represija posebno jaka. HDP je vodila kampanju u izrazito nepovoljnim uslovima. Njen harizmatičan kandidat i još deset njenih parlamentarnih zastupnika su bili u zatvoru. U Jugoistočnoj Turskoj, gde su Kurdi većinsko stanovništvo, HDP-ovi gradonačelnici su bili svrgnuti nakon proglašenja vanrednog stanja. Prema reporteru Evropskog parlamenta zaduženog za Tursku, Kati Piri, četiri hiljada HDP-ovih aktivista je uhapšeno. Intelektualci koji zagovaraju političko i mirno rešenje tzv. kurdskog pitanja bivaju proganjani.
Podvojena država
U datim okolnostima izborni rezultat opozicije je izvanredan. Izbori su potvrdili da je država grubo rečeno ravnomerno podeljena po pitanju podrške režimu. AKP je izrazito jak u unutrašnjoj Anatoliji i regionu Crnog mora. Uporišta CHP su na zapadu, dok je HDP dominantan u kurdskim regijama na jugoistoku.
Uspon AKP-a na vlast je počeo nakon teške finansijske krize 2001. godine. U to vreme je profitirala od skoro potpunog urušavanja kredibiliteta tada postojećih partija. AKP je potekao iz islamske političke struje, ali se ujedno obraćao i liberalima i krupnom kapitalu. Konzervativni poslovni ljudi i konzervativno-religiozni intelektualci su sačinjavali jezgro partije. AKP se trudila da pridobije radnike u nesigurnom položaju na periferiji velikih gradova pomoću islamskog dobrotvorstva i socijalne politike.
Od samog nastanka, AKP je pokušala da neguje klasu poslovnih ljudi bliskih stranci. U te svrhe je mogla da se osloni na postojeća poslovna udruženja religiozno-konzervativnih biznismena, poput MÜSIAD-a. Mnogi od pomenutih biznismena vodi poreklo iz Anadolije, ali MÜSIAD ima mnoge članove i u Istambulu. Reći da se AKP oslanja na anadolsku buržoaziju bilo bi previše pojednostavljeno. Konzervativne poslovne ljude povezuje paternalistički odnos prema radnim odnosima i oslanjanje na jeftinu radnu snagu, više nego zajedničko geografsko poreklo. Konzervativno poslovanje je prisutno u izvoznički orijentisanim delatnostima i građevinarstvu. Velike firm koje podržavaju AKP, poput Čalika, Kolina, Limaka, Kazančija i Čengiza, profitirale su od velikih privatizacija, poput onih u energetskom sektoru. Nabavke su sistematski dodeljivane preduzećima bliskim AKP. Izgradnja infrastrukture i stanovanja je predstavljala ključni sektor za jačanje poslovanja koje podržava AKP putem javnih nabavki. U domenu oporezivanja, vlasti su bile popustljive prema pro-AKP biznisu, dok su firmama sukobljenim sa AKP-om razrezivale visoke namete i kazne.
Presude o bankrotu su instrumentalizovane u svrhe zbližavanja biznisa partiji. Nakon propalog puča 2016. godine, zapečaćeno je nekoliko firmi bliskih Gulenovom pokretu. Ovaj pokret, verska mreža slična mreži Opus dei, osumnjičena je kao organizator puča. Gulenova zajednica je blisko sarađivala sa Erdoganom tokom prvih nekoliko godina njegove vladavine, da bi kasnije došla u sukob sa njim. Pre nekoliko godina vladajuća stranka je odobrila Propis o kriminalnoj proceduri, kojim je omogućeno postavljanje poverenika u preduzećima osumnjičenim za povezanost sa kriminalom. Konfiskovana imovina je postala novi izvor poslova koji su se mogli predati lojalnim podržavaocima stranke. Suočeni sa mogućnošću zaplene imovine, nekolicina biznismena bliskih Gulenovoj zajednici objavila je lojalnost vladi. U svojoj izbornoj kampanji AKP je mogla da se osloni na finansiranje i medije guste mreže pro-AKP orijentisanih poslovnih ljudi. Tokom prethodnih nekoliko godina postao je tešnji i odnos stranke sa starijim, velikim preduzećima organizovanim u TÜSIAD (Türk Sanayicileri ve İş İnsanları Derneği – Udruženje industrije i biznisa Turske).
Konzervativno-religiozno preusmeravanje škola, univerziteta, itd. je stvorilo nove šanse za religiozno-konzervativnu inteligenciju. AKP je uspeo da izgradi masovnu bazu putem klijentelističkih mreža, dobrotvornih organizacija i ciljanih odredbi socijalne politike. Opštine imaju ključni uticaj u angažovanju malih i mikro-preduzeća. To je bila ključna karika u izgradnji klijentelističkih mreža. Religiozne dobrotvorne organizacije su popunile deo praznine u sistemu socijalne zaštite. Turska država blagostanja je tradicionalno isključivala velike delove stanovništva, naročito neformalno zaposlene. Vlada AKP je proširila spektar socijalne zaštite. Konkretno, obezbedila je pristup barem minimumu usluga javnog zdravstva putem „zelene karte“ dotad isključenim sektorima. Lak pristup potrošačkim kreditima je učinio potrošnu robu dostupnijom široj populaciji. I to je doprinelo rastu popularnosti vlade. Dakle, blok moći AKP se zasniva na materijalnoj bazi, a ne samo na politici identiteta. AKP je povezan i sa širokom mrežom asocijacija.
Vladavina AKP-a je stvorila i gubitnike. Demokratska, svetovna inteligencija je vremenom sve više marginalizovana, a tokom proteklih godina i politički progonjena. Bilo je ozbiljnih čistki na univerzitetima i u školama. Radnici se suočavaju sa teškim okolnostima na radnom mestu. Čak 21 hiljada radnika je izgubilo život u nesrećama na radu tokom vladavine AKP-a, istakla je federacija sindikata DISK u izbornom letku koji je bio zabranjen. Nadnice nisu pratile privredni rast. Sindikati se suočavaju sa ogromnom represijom. Kurdske oblasti na jugoistoku su pretrpile teške vladine represije.

Prospekt B
Erdogan je devetog jula položio predsedničku zakletvu i sada raspolaže sa ogromnom moći. Mnogi ministri imaju poslovno poreklo. Ovo je pozitivno ocenjeno od strane Unije komora i robnih berzi Turske (TOBB). Čak i ministri zdravlja i obrazovanja imaju privatne bolnice i škole. Ključna promena u novom kabinetu odnosi se na Ministarstvo finansija, na čije je čelo Erdogan postavio svog zeta Berata Albajraka, koji je ujedno uticajan biznismen. Međunarodni biznis je ovu promenu dočekao na nož i turska lira je izgubila 4% vrednosti. Krupni biznis i strani kapital sa jedne strane, te mala i srednje velika preduzeća sa druge, sukobljeni su oko pitanja kamatnih stopa. Predsednik Erdogan je javno zagovarao niske kamatne stope. Razlike u regulativi između Erdogana i krupnog biznisa ispoljile su se prilikom formiranja vlade. TÜSIAD, udruženje predstavnika krupnog kapitala, naglašava ključnu važnost koji pridaje nezavisnosti centralne banke i vladavini prava (bukvalno hukuk devlet, odnosno pravna država).
Ekonomska situacija bi mogla izazvati pravu glavobolju vladi. AKP-ov model privrednog rasta zasnovan na zaduživanju je već bio u problemu tokom proteklih meseci. Pojedine velike firme suočavaju se sa finansijskim problemima. Zaduženost domaćinstava je dostigla kritični nivo. Turska sve teže privlači strani kapital. Država se za potrebe finansiranja zamašnog deficita u aktuelnom budžetu oslanja na strane kredite. Pritom će trend rasta kamatnih stopa u SAD poskupeti zaduživanje u Turskoj.
Uzevši u obzir dosadašnja dešavanja, AKP-ova vlada će najverovatnije optužiti strane i domaće „neprijatelje“ za svoje probleme. Savez AKP i MHP upućuje na to da će tursko-nacionalistička politička linija čak postati tvrđa. Turska je već neposredno vojno intervenisala u susednoj Siriji u oblastima koje kontroliše levičarska kurdska alijansa, a mogla bi se i dublje umešati u rat u Siriji. Jedan od prioriteta nove turske vlade je da proširi vojnu industriju. Odnosi sa zemljama NATO-a su u poslednje vreme postali zategnuti. Turska vlada je nedavno pokušala da izgladi odnose sa Rusijom, ali o Siriji ove dve zemlje imaju drugačija stanovišta. Dok je ruska vlada ulagala napore da stabilizuje Baasov režim i povrati teritorijalnu celovitost Sirije, AKP-ova vlada u sirijskim sukobima neprestano podržava desničarske islamističke snage. Nakon ozbiljnih vojnih gubitaka sirijske religiozne desnice prioritet AKP-ove vlade je, međutim, postao da spreči dalju institucionalizaciju kurdske autonomije u Siriji. Domaća i regionalna politika AKP-ove vlade je blisko povezana. Umešanost u sirijski rat hrani represiju u Turskoj, a turska nacionalna obuzetost takozvanim kurdskim pitanjem intenzivno utiče na njene regionalne strategije.