O Satanskim stihovima: smrtonosni dogmatizam i oportuni kukavičluk

Priča o piscu „Satanskih stihova“ nije priča o moralnom uzoru koga napadaju zli fanatici. Naprotiv, to je priča o principijelnom odricanju od moralizatorske slike sveta, što sa sobom povlači ono što nedostaje dogmatskom mišljenju – sposobnost preuzimanja odgovornosti – čiji je rezultat mogućnost da se borimo za vlastito oslobođenje.

Dok se britanski pisac indijskog porekla Salman Ruždi (Salman Rushdie) oporavlja od pokušaja ubistva, nakon što ga je 12. avgusta mlađi muškarac više puta ubo nožem i tako sprečio da održi govor u jednom obrazovnom centru u Njujorku, interesovanje za „Satanske stihove“, Ruždijev ubedljivo najkontroverzniji roman, raste.

Razumljivo, ljude kopka šta piše u knjizi čije je objavljivanje izazvalo reakcije kakve se zaista retko viđaju u savremenom svetu. Naime, nakon što je Ruždijeva matična država Indija zabranila uvoz ovog romana, a u Pakistanu izbile masovne demonstracije zbog načina na koji „Satanski stihovi“ predstavljaju islamskog proroka Muhameda, iranski vođa ajatolah Homeini je 1989. godine izdao fatvu i pozvao muslimane širom sveta da ubiju Ruždija zbog blasfemije (svetogrđa).

Takozvana fatva je dekret, ukaz koji izdaje autoritet za islamsko pravo. Jasno je da je, pre svega, reč o retoričkom gestu koji je trebalo da ojača primarnu poruku – osudu romana i poziv na ubistvo autora. Raspirivanje mržnje i fanatizma urodilo je plodom mnogo pre nego što će i sam pisac biti životno ugrožen – prevoditelji njegovog teksta u nekoliko zemalja napadnuti su, a Hitoši Igaraši, prevodilac „Satanskih stihova“ na japanski, izboden je 1991. na smrt.

Teheran je za Ruždijevo ubistvo ponudio i veliku novčanu nagradu, a Ruždi je, nakon fatve, narednih 12 godina proveo uz policijsku zaštitu, skrivajući se pod pseudonimom Džozef Anton, o čemu je objavio i memoare.

I pripadnici islamskih zajednica u zemljama poput Velike Britanije i Kanade takođe su masovno protestovali, tražeći zabranu romana, krivično gonjenje autora ili pak njegovo procesuiranje u skladu sa verskim pravom. Premda je odpočetka jasno da stotine i hiljade ljudi koji su se uključili u progon romana, a posebno njegovog autora, nisu pročitali „Satanske stihove“, sam sadržaj nije uopšte relevantan za razumevanje potrebe da se Ruždi linčuje i ukloni sa lica zemlje. Islamski tumači bogohuljenje su prepoznali u mnogim aspektima Ruždijevog teksta – u tome što se prostitutke u romanu zovu kao Muhamedove supruge, u tome što junak Mahaund, čiji je ime jasna aluzija na proroka, u trenutku kada mu se anđeo Gabrijel/Gavrilo/Džibril javi, želi seksualni kontakt s njim, kao i u samim „satanskim stihovima“, čiji je smisao da istaknu vezu islama sa politeizmom.

Verska dogma je nedvosmislena: prikazivanje onoga što se smatra najvećom svetinjom, u ovom slučaju biografija i autoritet proroka Muhameda, na bezbožan, sekularan, satiričan način nedopustivo je i zahteva najstrožu kaznu kako bi se poredak, čija vladajuća ideologija stvarnost opisuje u kategorijama svetog i profanog, održao.

Anatomija optužnice

Međutim, čitanje i tumačenje „Satanskih stihova“ važno je kako bi se razumele reakcije koje fundamentalističko rezonovanje i ponašanje posredno opravdavaju, a koje dolaze iz tzv. „slobodnog sveta“. Ako bi se od javnih ličnosti poput princa Čarlsa ili bivšeg predsednika Amerike Džimija Kartera i očekivale licemerne propovedi o tome kako Ruždijev roman „vređa verska osećanja naših prijatelja muslimana“, to svakako ne važi za pisce i intelektualce koji su i sami bili u opasnosti da ih „javno mnjenje“ disciplinuje i kažnjava jer se suprotstavljaju dogmama i predrasudama.

No i oni od kojih bi se to najmanje očekivalo, poput Džermejn Grir (Germaine Greer), radikalne feminističke autorke, ili romanopisca Džona le Karea (John le Carré), ponavljali su kako je Ruždi „ipak uvredio jednu veliku religiju“, kako „nijedna sloboda nije neograničena“, odnosno da je „sloboda govora jedno, a vređanje manjina drugo“, i tome slično.

Ovakva argumentacija pogrešna je iz najmanje dva razloga. Najpre, brutalne reakcije verskih fanatika i izbegavanje da se one osude, pod izgovorom tolerancije, multietičnosti i zaštite od „povređivanja osećanja“, u oštrom su kontrastu u odnosu na sam tekst „Satanskih stihova“. Kada se idejni sloj romana izoluje od umetničkog postupka i celine dela, koje je sazdano na raznim oblicima groteske, parodije i satire, on zvuči anahrono i gotovo banalno.

Preispitivanje Muhamedove biografije fikcija je koja se odvija unutar fikcije – u snu Saladina Čamče, jednog od dva glavna junaka, čija je životna priča određena raskolom između muslimanskoindijskog porekla i integrisanja u britansko društvo. Smisao izvrtanja i izmišljanja delova Muhamedove biografije jeste da pokaže da otkrovenje, poput objave anđela Gabrijela, sa sobom nosi i niz ograničenja, te da je Kuran naprosto tekst, knjiga kao i svaka druga, tj. proizvod ljudske delatnosti a ne doslovni iskaz božanstva.

Dušebrižnička pozicija, koja kalkuliše sa onim što je politički dopustivo u određenom trenutku, a koja situaciju predstavlja kao da se na jednom tasu vage nalazi sloboda govora, a na drugom islamofobija, promašena je ne samo zbog toga što, podilazeći najkonzervativnijim snagama zato što pripadaju manjinskim zajednicama, prenebregava sam tekst. Ona takođe svesno krivotvori celokupno delo i lik autora.

Za početak, Salman Ruždi rođen je u muslimanskoj porodici u Indiji, u vremenu kada Indija stiče nezavisnost, a hinduistički nacionalizam jača, a zatim je još kao dečak emigrirao u Veliku Britaniju. Tamo je započeo književnu karijeru, ostajući dosledan kritičar konzervativizma i politike Margaret Tačer. Reč je, dakle, o autoru od integriteta, koji je i sam osetio prezir i rasizam prema muslimanima i ne-Evropljanima, a ne o kolonizatoru koji svisoka ismeva ugnjetene. Priča o poreklu i (ne)pripadanju jeste Ruždijeva opsesivna tema. On je s problematikom religije i blasfemije povezuje sugerišući da je i religija, kao i „nacionalni“, „rasni“ i svaki drugi identitet, ništa drugo nego malograđanska opsena.

U tom duhu pripovedač „Satanskih stihova“, komentarišući Saladina Čamču, Indijca-muslimana koji živi u Velikoj Britaniji i radi kao glumac, primećuje: „Čovek koji krene da se prerušava preuzima ulogu samog Tvorca – prema jednom načinu viđenja stvari; on je neprijatelj; on je bogohulnik. A iz jednog drugog ugla možete u njemu videti patetiku i heroizam u njegovoj borbi, u njegovoj spremnosti da rizikuje. […] Ili, razmotrite ga društvenopolitički: oni što se useljavaju u druge zemlje većinom postaju prerušenjaci, maske. To su naši sopstveni lažni opisi radi suprotstavljanja onim lažima izmišljenim o nama, čime, radi bezbednosti, skrivamo naše tajne ličnosti. Čoveku koji samog sebe izmisli potreban je neko ko će da veruje u njega, da potvrdi da mu je to pošlo za rukom. Opet igranje uloge Boga, mogli biste reći“.1

Dakle, prigovori o tome kako sloboda govora, a posebno sloboda umetničkog izražavanja u ovom konkretnom slučaju podstiče islamofobiju promašuju poentu, ne zato što rasizam prema muslimanima u Evropi nije rasprostranjen, nego zato što se iz Ruždijevog primera jasno vidi kako i islamski fundamentalisti i „progresivni establišment“ na Zapadu međusobno ohrabruju jedni druge u zatiranju kritičkih glasova. Rezultat: dve muve jednim udarcem – kritičarima na Zapadu jasno se stavlja do znanja opseg dopuštene kritike, a muslimankama i muslimanima koji se bore u svojim sredinama suptilno se poručuje da njihovi neprijatelji imaju moćne saveznike i u „demokratskim kulturama“.

Posebna opasnost u vezi s rezonovanjem u stilu „ne opravdam nasilje, ali stvarno je preterao“ jeste u tome što se njime izvrće odnos između uzroka i posledice. Pre deset godina u celini je objavljena polemika između Le Karea i Ruždija, gde Le Kare, premda deklarativno osuđuje nasilje nad Ruždijem, njegovim saradnicima i izdavačima, tvrdi kako bi novo izdanje „Satanskih stihova“ dok se prašina ne slegne izazvalo nove napade i stradanja nedužnih. Time on implicira da Ruždi deli odgovornost sa svojim napadačima i progoniteljima.

Cancel culture: lekcija

Način na koji se pre dve ili tri decenije, dakle, mnogo pre doslovnog pokušaja ubistva u javnosti sudilo (o) Ruždiju umnogome podseća na ono što je danas rasprostranjena pojava među „progresivnim snagama“ – na cancel culture – za šta još uvek ne postoji adekvatan prevod na naš jezik. Ideja iza „kenslovanja“ nije da se sa ljudima kao što su fašisti ili fundamentalisti, tj. sa ljudima koji sa argumenata prelaze na fizički obračun u deliću sekunde ne može i ne treba raspravljati, već da im treba onemogućiti učešće u javnom životu. Cancel culture onemogućavanje učešća u javnom životu kao politički legitiman i etički ispravan cilj proširuje na razne oblike „uvredljivog“ i „širenja mržnje pod izgovorom slobode govora“.

Ruždijev slučaj ogoljava scenario tako skrojenih optužnica – određeni iskazi se preuveličavaju, dekontekstualizuju i zlonamerno tumače, zato što destabilizuju određena čvrsta uverenja ili samo podrivaju oportune ciljeve. Kada se, zbog opšte histerije i podsticanja zapaljive atmosfere, sa simboličkog pređe na opipljivo nasilje, insistira se na tome da je napadnuta strana ipak i sama doprinela napadu. Takođe, i sam Ruždi je uspon cancel culture opisao kao „sekularizaciju fanatizma“. I u jednom i u drugom slučaju mala grupa ljudi koja sebe smatra predstavnicima određene ideje/pogleda na svet nastoji da raskine vezu između demokratskih procedura i društveno prihvatljivih stavova i ponašanja, gde „povređena osećanja“ postaju prioritet u odnosu na debatu i argumentaciju.

Ključni problem sa ovakvim razumevanjem (i praktikovanjem) pravde i pravednog, što je Ruždi nepogrešivo detektovao i tematizovao u svojim tekstovima, uključujući i „Satanske stihove“, jeste način na koji se konceptualizira moć. Dogmatski sistemi mišljenja moć suštinski razumeju kao puku moralnu kategoriju, sukob dobra i zla, vernika i nevernika, deprivilegovanih i privilegovanih. Pri tome se određena grupa ljudi nameće kao instanca koja, zahvaljujući vlastitoj moralnoj čistoti, služi tome da štiti one koje je proglasila ugroženima. Emancipatorski pokreti pak ne funkcionišu kao tampon zona između ugnjetača i ugnjetenih, već osnažuju potlačene da se sami suprotstave. Književnost koja preispituje jezike moći i slike koje ti jezici utiskuju u nas jeste saveznica u razotkrivanju okrutne politike zaogrnute plaštom moralne superiornosti.

Zato priča o piscu „Satanskih stihova“ nije priča o moralnom uzoru koga napadaju zli fanatici. Naprotiv, to je priča o principijelnom odricanju od „ispravnosti“, tj. o odricanju od moralizatorske slike sveta, što sa sobom povlači ono što nedostaje dogmatskom mišljenju – sposobnost preuzimanja odgovornosti – čiji je rezultat mogućnost da se borimo za vlastito oslobođenje. Ili Ruždijevim rečima: „Da li mi stvaramo istoriju ili bivamo poništeni istorijskim dešavanjima? I možemo li vlastitim izborima i delima da oblikujemo i promenimo ovaj svet? Uzgred budi rečeno, ja sam u dovoljnoj meri bio dete šezdesetih da potvrdno odgovorim na to poslednje pitanje. Šezdesete su bile budalaste na mnogo načina, ali oni koji su tada bili mladi bili su prosto uvereni u to da svet – da! – mora da se promeni i da smo mi kadri da to učinimo.“2

  1. Citirano prema Salman Ruždi, „Satanski stihovi“, preveo Aleksandar Saša Petrović, Beograd: Vulkan, 2019.
  2. Salman Ruždi, „Istina je na svim jezicima ista“, Beograd: Vulkan, 2021.
Prethodni članak

Posledice otkazivanja Europrajda: Žrtvovanje jedne od najugroženijih manjina u Srbiji zarad jeftine populističke politike

Jasna Janković: Mladi ljudi u širokom luku zaobilaze školovanje za nastavnika jer nemamo šta da im ponudimo

Sledeći članak