Prilog raspravi o lampi i primitivnoj akumulaciji

foto: Nemanja Jovanović / Kamerades
foto: Nemanja Jovanović / Kamerades

Liberalna imaginacija uspeha je gotovo po pravilu predstavljena u liku vrednog, kreativnog i dovitljivog biznismena koji je u pravom trenutku ugrabio pravu priliku. Biznismen se u takvoj naraciji konstantno suočava i sa pretnjama u vidu društva koje sprečava “uspeh”. Međutim, ovakav narativ ima i svoj neispričani deo o nasilju i eksploataciji.

„Za vas Glembaj drži u ruci crkvu, a za mene krvav nož“

Na kičastoj ktitorskoj slici rodonačelnika poznate preduzetničke familije, Prvi Glembaj, poput nekakvog vlastelina sa freske, zajednici daruje crkvu. Ali ovo „darivanje zajednici“ samo je mehanizam skrivanja načina sticanja prvog bogatstva („filantokapitalizam“ – na koji su se pre izvesnog vremena popalili listom svi libečići – nije nikakva novotarija, naprotiv, to je samo pomodni izraz kojim se označava starovekovna praksa pokušaja transcendiranja smrtnosti, lečenja loše savesti i izbegavanja poreza – ktitorstvo i/ili mecenstvo): stari je Glembaj svoj „prvi milion“ zaradio tako što je ubio svog poslovnog partnera i prisvojio si njegov kapital – istorija Glembajevih, istorija njihovog preduzetničkog duha, kompanije „Glembaj LTD“ i poslovnog uspeha počinje klanjem davno zaboravljenog poslovnog partnera negde u šumi. U porodici Glembajevih sećanje na krvavi prvi milion, međutim, dugo ostaje samo kolektivno svesno ali neizgovoreno – takoreći kulturno intimno.

A kao i u Krležinim dramama tako se i na nivou svakodnevnog života ideologije slobodnog tržišta najčešće ispostavljaju kao sistem neizgovorenih i prećutanih znanja i mehanizаm potiskivanja nezgodnih iskustava.1 Tako je otprilike sa svakom primitivnom akumulacijom – pošto se ne može izbrisati, ona se mora prećutati. Tek nakon akumulacije, nafatirani se vlasnici mogu dati u moralisanje do mile volje: od osuđivanja pljačke, prostituisanja, ubijanja, „nemorala“ (savest je luksuz koji si možete priuštiti tek nakon sticanja „prvog miliona“) pa sve do diskreditovanja subjekata – i njihovih iskustava – sa margine koji su prinuđeni da vode „nemoralne“ živote. Tako bi se zaista mogla potvrditi i ona narodna „Ko o čemu, kurva o poštenju“: o poštenju i kompetenciji najviše će zadrečati oni koji su svoj status stekli na pljačkanju.

Mogla bi, ali se ne potvrđuje, jer je sama doskočica temeljno neadekvatna: teško bi bilo ko našao posao koji je teži i pošteniji od prostitucije.2 Tu je svaki „projekat“ direktno egzistencijalno rizičan, profitna stopa je katastrofalna, investicije su rizične a država ne daje poticaje. Moglo bi se tvrditi da se prostitutke u biznis razumeju možda daleko bolje od svih ekonomista koji nam svakodnevno sole pamet. To, međutim, ne da ubediti Mijata Lakićevića. Jer lepuškasta Vivijen Vord (Džulija Roberts) se, upravo prirodom svog zanata odlično razume u ekonomiju – ima li adekvatnije slike savremenog kapitalizma od one koju nam ona pruža („…ti radiš ono što rade i lopovi koji kradu automobile, rasture ih, prodaju delove i zarade“) i ima li boljeg primera za komadanje i prodavanje na parče, od posla prostitutke: ona prodaje svoj „comodity“ (telo) tako što ga komada na delove (vremenske – vreme koje kupi mušterija je vreme kada njeno telo ne pripada njoj) i onda ga prodaje.3 Vivijen je onako „neuka“ odlično shvatila i izrekla suštinu posla finansijskog mešetarenja i finansijskog mešetara kojeg igra Ričard Gir: on je kasapin koji prikolje, iskasapi i proda u delove. Svi zadovoljni i srećni – sem životinje koja je priklana i koja je morala da oseti ledenu oštricu u sopstvenom vratu, kao i priklani poslovni partner sa početka.

A tu se nalazi ključ za razumevanje kako obmane koju je Mijat Lakićević morao da izvede ne bi li svoju argumentaciju prikazao kao da je konzistentna – svi srećni i zadovoljni sem onih koji nisu, pa njih i nećemo uzimati u računicu, da računicu ne bismo pokvarili – tako i ideologije neobuzdane privatizacije za koju Lakićević agituje.

Konzistentnost političkog i ideološkog narativa tržišnih fundamentalista postiže se po cenu potiskivanja primitivno akumulacionog kriminala u korenu svakog „uspešnog preduzetnika“ ali i nevidljivih subjekata (preklanih životinja, poslovnih partnera, raskomadanih žena ili gladnih radnika) i posledica koje privatizaciona krađa ima po njihove sudbine.

Ali na stranu patrijarhalni i heteronormativni okvir iz kojeg Lakićević ne može da izađe (Jer, ukoliko se njeno iskustvo4 odbacije kao neuko, Vivijen bismo mogli zameniti lampom: koje to stvari ne smemo zaboraviti? Ono što nam se predstavlja kao „racionalizacija“, zapravo su paralelni procesi socijalizacije troškova i privatizacije profita. U okviru privatizacije javnih servisa delovi iscepkanih kompanija koji su profitabilni se prodaju, delovanje onih koji nisu moraju5 da se finansiraju iz javnih sredstava (ili se uvoze, pogoršavajući time ionako katastrofalan spoljnotrgovinski deficit). Primer javnog prevoza je paradigmatičan: u procesu privatizacije, privatizovan je sistem naplate (famozni busplus) jer je jedini koji omogućava profit bez ulaganja, rizika koji sa njim nužno dolazi i svih ostalih muka koje sa sobom nosi obezbeđivanje javnog prevoza – vozila, radnici, mašine, gorivo, gume, kvarovi, saobraćajne nesreće i bog te pita šta još – ovakve troškove, pa i i funkcionisanje prevoza, putem budžeta finansiramo svi, a profit ostaje onome ko je privatizovao sistem naplate.

Odgovorimo, dakle, na pitanje Mijata Lakićevića („A šta bi radili kupci tih delova?“): kao što britko analizira Vivijen Vord, Telekom bi bio rasparčan; profitabilni delovi (imovina, zgrade u primamljivim delovima gradova, lokali i slično) bi bili kapitalizovani; privatni vlasnik bi, koliko god je to moguće,6 ukinuo proizvodnju telekomunikacionih usluga i premestio je tamo gde je globalno najjeftinija. Stoga privatizacija Telekoma nema za cilj održanje proizvodnje već osvajanje monopolske pozicije na tražištu i osvajanje tržišta. Proizvodnja usluga uveliko je premeštena u mesta sa jeftinom radnom snagom a od telekoma će se dobiti tržište na kojem će se proizvod napravljen negde drugde plasirati.

Ukratko, istina koja ne sme ostati neizgovorena glasi: privatizacija je krađa/zločin.
Doduše, ne mora Lakićević mnogo da gubi živce, privatizacija je jedina politička agenda sadašnjeg premijera, pa vrlo brzo može očekivati scenario Železare: posle privatizacije – privatizacija.

  1. Najčešća ideološka forma koju ovo potiskivanje u tranzicionim društvima uzima je takozvano „okretanje budućnosti“. Biti zagledan u budućnost, međutim, znači i ne gledati sadašnjost.
  2. Tako je možda najbolje uzrečicu preformulisati: „Ko o čemu, lopov o privatizaciji“
  3. Doduše, to je tako u romantičnoj komediji; u stvarnosti telo prostitutke češće komada svodnik – ne u prenesenom značenju.
  4. A njeno iskustvo sa kapitalističkom ekonomijom je nezamenjivo: prostituisanje je autentični model kapitalističke ekonomije – prinudna prodaja tela. Naravno, neophodno je razdvojiti pitanje seksulanog rada od pitanja prostitucije i trafikinga, koji se međusobno isključuju – dok je prvo slobodan izbor, drugo je prinuda i kriminalno delo. Ali to dilemu ne ukida do kraja: može li se, s obzirom na strukturalnu prinudu inherentnu svakoj kapitalističkoj ekonomiji, govoriti o slobodnom izboru? Ukoliko neko nema ništa za prodaju sem tela, da li je onda to slobodan izbor?
  5. Moraju, jer inače društvo ostane bez neke ključne i temeljne vrednosti.
  6. A u savremenom i elektronski umreženom svetu itekako je moguće i to u velikoj meri.
Prethodni članak

Vranjske blagovesti

Tuberkuloza, povratak bolesti?

Sledeći članak