Sanja Krsmanović Tasić: „Mislim da smo Marije Ručare svi mi danas, eksploatisani radnici i radnice“

"Došao je red na eksploataciju ljudi, naše krvi, tetiva, mišića, bubrega, materica,“ govori rediteljka Hleb teatra, Sanja Krsmanović Tasić povodom predstave „Marija Ručara“ i večerašnjeg razgovora o tome kako do prava na porodiljsko i šta znači dostojanstven rad u kulturi u Krokodilovom Centru za savremenu književnost u organizaciji portala Mašina.

Predstava „Marija Ručara“ Hleb teatra scenska je interpretacija, kako i u samoj najavi stoji, nepravedno zaboravljenog dela srpskih pesnika nadrealista Dušana Matića i Aleksandra Vuča. Radi se o poemi koja je objavljena u Knjižarnici „Svetlost“ Lazara P. Vukićevića iz Beograda, 1935. godine kao prva knjiga edicije „Poezija i kritika“, ali je još pre puštanja u prodaju bila zabranjena, a nepovezani primerci uništeni.

Sa rediteljkom i dramaturškinjom predstave, Sanjom Krsmanović Tasić, razgovarali smo o samoj predstavi koja govori o paradigmi obespravljene žene, radnice, kroz jedan istinit istorijski događaj opisan u poemi koja je kroz prizivanje komunističke borbe nagovestila mogućnost društvene revolucije, dostojanstvenog života i društvo jednakosti, kao i o poražavajućim uslovima rada u današnjim fabrikama, poput fabrike Aptiv u Leskovcu, o uslovima rada u sektoru kulture, te o čemu snivaju današnji radnici i radnice.  

U predstavi igraju Marta Keler, Jugoslav Hadžić, Danilo Karapandža, Sanja Krsmanović Tasić, muziku potpisuje Jugoslav Hadžić, scenografiju i kostim Hleb teatar, izradu scenografije, Nikola Tasić, a dizajn programa i postera, Danilo Karapandža.

Reci nam, za početak, odakle inpiracija za predstavu „Marija Ručara“? Kako ste došli do ove, još davnih dana cenzurisane a potom i zaboravljene poeme dvojice autora, pripadnika nadrealističkog pokreta, Dušana Matića i Aleksandra Vuča?

Hleb teatar od samog početka svog rada proba u jedinom samoupravnom prostoru kulture u Beogradu, u Kulturnom centru Magacin, ili Magacinu u Kraljevića Marka, kako ga poneko zove. Upravo ovaj prostor je po mom mišljenju neki portal, posebno mesto susreta umetnika i radnika u kulturi više generacija. Dobro mesto da se opipa puls umetničke scene koju stvaraju nezavisni, marginalizovani umetnici, bez krova nad glavom i institucijom koja ih udomljuje.

Oni, to jest mi, zajedno stvaramo dom u Magacinu, ali po sopstvenim pravilima i po sopstvenoj meri. Upravo tu u Magacinu sam upoznala i Srđana Atanasovskog, muzikologa i vođu hora Naša pjesma, sa kojim sam često znala da zapevam drage partizanske i druge revolucionarne pesme. Srđan mi je jednog dana poslao fotokopiju knjige-poeme „Marija Ručara“ uz poruku da je ovo nešto za nas, i ja sam se od prvih rečenica poeme potpuno zarazila idejom da to moramo da postavimo na scenu.

Kao mlada devojka bila sam opsednuta poezijom, volela nadrealiste Matića, Lorku, Prevera, i kada su me zapljusnule reči poeme, kao da sam ih čula u prostoru.

Naravno, bilo je važno povezati poemu sa našim vremenom, iako je to bilo više nego očigledno. Samo stihovi koje smo naveli u programu:

“Reku ti je neko zgrabio

Skrenuo poždrao

Ciku i smeh na obali

Sunđerom profita popio”

asociraju na toliko toga što se danas događa, od akcija odbrane reka Stare planine pa do situacije sa zagađenjem reka.

Moja familija sa očeve strane je pripadala upravo beogradskim proleterima, radnicima kojima je i Marija u poemi pripadala, koji su se nedeljom kupali na obali Dunava baš tamo gde je sad Beograd na vodi, možda upravo u vreme kada je nastala poema. Tetke su mi pričale kako su putovali sa Zvezdare da bi čitav dan proveli na reci, koja je tad bila nezagađena. Moj najstariji stric je rođen upravo u Zahumskoj ulici broj 2, a jedna od čuvenih delova poeme, koja se kasnije pojavila i u zbirkama poezije Dušana Matića se odigrava baš „Na uglu Čelopečke i Zahumske“.

Konkurisali smo početkom 2021, na konkurse Ministarstva kulture i Grada Beograda, ali nismo prošli. Nekoliko projekata smo do sada radili potpuno bez sredstava, i to je bio poseban stres, tako da smo u Hleb teatru doneli odluku da ne ulazimo u takve avanture. Na svu sreću smo dobili sredstva na konkursu Specijalni fokus Rekonstrukcije ženski fond, pa smo predstavu uspeli da realizujemo na samom kraju prošle, 2021. godine. Naravno, u Magacinu.

Iz predstave “Marija Ručara”, Hleb teatar, 2022. Foto: Vlada Nešić

Ko je Marija Ručara i koja simbolika stoji iza njenog imena?

Kao deo rada na predstavi čitala sam, između ostalog, i zaista odličan i iscrpan rad Biljane Andonovske sa Instituta za književnost i umetnost koji je posvećen ovoj poemi. Verujem da je inspiracija za poemu zaista bila tragičan slučaj ubistva nadzornice koji je izvršila radnica Ružica Soukup i sudski proces koji je baš tad održan. Na žalost ishod sudskog procesa ne znamo, to bi zahtevalo jedno iscrpno istraživanje, i dešava se da me publika na kraju predstave pita:  „A šta je onda bilo?“, jer se poema završava činom ubistva i krvlju koja ističe na ulice i  pretvara se u „gromke radničke stope“, protest, pobunu, revoluciju.

Mislim da smo Marije Ručare svi mi danas, eksploatisani radnici i radnice, mi u kulturi, a pre svega radnici u našim, to jest, stranim fabrikama na našoj teritoriji. Ko štiti prava radnika? Ko se brine za njihovo zdravlje, njihov zdrav i siguran život, njihovo dostojanstvo?

A šta mi tražimo? Šta nabrajaju pesnici u poemi Marija Ručara? Tako malo je potrebno za ljudsku sreću:

Bolji život

Sunce knjige slike nepromočive rukavice (…)

Sunce

Prozori okrenuti suncu

Bele postelje

Sunce kvarc-lampe

U rudokopima

I sunce

Najzad sunce u utrobi teretnih brodova

Ja sam imala tu sreću da odrastam i provedem godine mladosti u Jugoslaviji, majka mi je radila u Domu sindikata u biblioteci na trgu Marksa i Engelsa. Radnici su imali glas, imali su podršku i sigurnost, znali su šta rade i da će njihov rad biti poštovan, a rezultati njihovog rada biti uloženi u nešto što je za dobrobit svih.

Dizajn postera: Danilo Karapandža

U svoju scensku interpretaciju uvodite jedan savremeni slučaj radničke eksploatacije koji je u javnost dospeo tokom 2020. i 2021. godine, kada je u medijima počelo da se piše o teškim uslovima rada u britanskoj fabrici Aptiv iz Leskovca. Zašto uzimate baš taj primer kao paradigmatičan i toliko specifičan da biste ga usporedili sa slučajem Marije Ručare?

Kada sam prvi put pročitala tekst doktora Aleksandra Rangelova bila sam duboko potresena. Prvi put iz ličnog iskustva neko je napisao šta se zapravo dešava u Leskovcu, i ne samo u Leskovcu, već u mnogim gradovima Srbije. Jer, Aptiv nije jedina fabrika kablova u Srbiji. Fabrika u kojoj se ručno motaju kablovi po 10 ili 12  sati dan i noć. Čitali smo i čuli smo za eskploataciju radnika u drugim fabrikama, ali ovako napisan tekst, iskren, direktan, je morao u potpunosti da uđe u predstavu. Shvatila sam da je to ta spona, da je to ključ povezivanja sa sadašnjošću. U tim fabrikama stradaju ruke radnica. One su Marije Ručare. Ono što me je posebno dotaklo je svest o tome da se više ne eksploatišu prirodni rasursi naše zemlje, rude, litijum, već da je došao red na eksploataciji ljudi, naše krvi, tetiva, mišića, bubrega, materica. I da to neko dozvoljava, možda blagosilja, bez pardona. Iz ličnog interesa.

Takođe bilo mi je važno u rediteljskom postupku da se čuje glas publike, da oni čitaju te tekstove, da ih čitaju u prvom licu, da ih se tiče, da su oni svi Aleksandar Rangelov koji je digao svoj glas, da su svi Jelena Živković, radnica Aptiva koja je progovorila. 

Iz predstave “Marija Ručara”, Hleb teatar, 2022. Foto: Jovan Marković

Vaša predstava je brehtovski angažujuća i ne ostavlja publiku ravnodušnom. Zamišljam kakav je društveni efekat mogla da ima sama poema tokom tridesetih godina kada su se različite društvene snage (radnice i radnici, borbeni sindikati, ženski pokreti, studenti i omladina, umetnice i kulturne radnice, novinari) politizovale i revolucionalisale predvođene tada ilegalnom Komunističkom partijom Jugoslavije. Danas je društveno-politički kontekst, nažalost, sasvim drugačiji. Ipak, kakve su reakcije na predstavu? Naročito me zanimaju iskustva iz manjih gradova u kojima ste je izvodili – kako je bilo u samom Leskovcu, a kako u Zrenjaninu, Šapcu, Kruševcu, Nišu, Smederevu, konačno Beogradu?

Kada je predstava nastajala uvek sam zamišljala da je izvodimo u nekim fabričkim halama, nekim alternativnim prostorima, galerijama. I sam prostor u kome smo probali je ipak, zaista magacinski.  Iako poema završava pozivom na revoluciju, mi je završavamo čežnjom za dokolicom, i željom za nekim malim, ličnim srećama i zadovoljstvima.

Velika  mi je želja da se izreka „Što južnije to tužnije“ jednog dana pretvori u „Što južnije to srećnije“, ali daleko smo od toga. Tek je u malim sredinama teško, i borba je za svaku koricu hleba. Uvek me porazi suočavanje sa trpeljivošću našeg naroda, sa pristajanjem na mrvice, na ono: „Samo da istrpimo još ovo, može da bude još gore“. U manjim sredinama svima porodično ime piše na čelu, svi su vidljivi, zna se ko je ko, gde živi. Upravo zato su pisanje Aleksandra Rangelova i Jelene Živković činovi ogromne hrabrosti i ljudskosti. Jer stigmatizacija postoji. Mnogi komunisti su se nakon građanskog rata u Grčkoj, i poraza,  preselili u Atinu iz malih sredina, jer u gradu možete biti nevidljivi, anonimni. U malim gradovima i selima svako svakog zna.

Sa našom predstavom smo želeli da kažemo radnicima da nisu sami, da smo mi, evo, šačica umetnika okupljenih u Hleb teatru, tu da ispričamo njihovu priču, da ih podržavamo i da želimo da svi znaju i čuju za njihovu situaciju. Igranja u ovim gradovima su bila posebno uzbudljiva, i zahvalni smo Rekonstrukciji ženski fond, Asocijaciji NKSS i Festivalu Na sopstveni pogon što smo uspeli da ostvarimo ozbiljnu turneju. Bilo je dirljivo u mnogim gradovima, ljudi su plakali a plakali smo i mi, nakon predstave. Posebno u Leskovcu, gde su radnice došle da gledaju predstavu a zatim otišle baš u Aptiv da rade smenu od devet uveče.

Iz predstave “Marija Ručara”, Hleb teatar, 2022. Foto: Vlada Nešić

Zanimljivo je da je poema „Marija Ručara“ prvobitno bila namenjena za kolektivnu recitaciju, za javno, scensko i horsko izvođenje, za „govorni hor u pokretu“, kako je i sam Matić naknadno pojasnio. Takve govorne horove vezujemo i za imena predratnih umetnika, komunista, Vojislava Vučkovića, zatim Luja Daviča, za čuveni radnički hor „Abrašević“, o čemu u svojoj knjizi o životu i radu koreografa i baletskog radnika Luja Daviča, ekstenzivno piše istoričarka umetnosti, Saša Brajović. Kako i sama Saša napominje, oslanjajući se na Pavla Stefanovića, muzičkog kritičara koji je na podsticaj Vojislava Vučkovića 1936. osnovao radnički hor u „Abraševiću“: „Za mlade radnice i radnike, umorne od celodnevnog napornog rada, hor nije bila zabava, već ’škola razmišljanja’, u kojoj su učili da kreativno izraze bunt. Uslovi rada bili su veoma teški, jer nisu imali sredstava, a probe i predstave su im prekidane upadima policije“.

Kakvi su danas uslovi rada u kulturi, naročito kada se bavite društveno angažovanim temama poput onih koje otvara vaša „Marija Ručara“?

Svaka naša predstava nastaje iz dubokog poriva da se progovori o važnim i gorućim temama koje se tiču svih nas. Naše predstave su provokativne, ali, kako su nam mnogi rekli, i beskrajno tužne. To je samo rezultat tragičnog vremena u kome živimo.

Pre neki dan sam bila na proslavi trideset godina pozorišnih novina LUDUS. Više godina sam bila članica redakcije naših esnafskih novina, a u sred pandemije sam zamoljena da napišem članak o položaju samostalnih umetnika za vreme pandemije i generalno. Nastao je članak „Samostalni umetnici na vetrometini“, i ponosna sam što je objavljen na samom početku ovih pozorišnih novina, odmah iza naslovne strane. Situacija sa pandemijom je još jasnije izoštrila tešku situaciju u kojoj se mi kao samostalni umetnici nalazimo. Ja sam čitav život samostalna umetnica, prvih desetak godina kroz plesnu umetnost, a poslednjih decenija kroz dramsku umetnost. I uvek je borba, i neplaćeni rad traženja sredstava za nove projekte. Sa jedne strane to je zaista teško, mukotrpno, zahtevno, retki su trenuci kada se mogu opustiti. Sa druge strane to doprinosi snazi moje volje, upornosti, jer potrebno je sve to izdržati i ne posustati. Možda upravo zbog toga ne prezam od teških i izazovnih tema u svom radu.

A opet, verujem da je došlo vreme za lične revolucije, a ne kolektivne. Ne verujem više u likove vođa, pa makar oni bili u početku pokrenuti najiskrenijim porivima. Verujem da svako od nas u svojoj maloj oazi smisla može da napravi promenu, i da pokrene i druge da slično rade. Milioni malih promena dovode do velikih promena, milioni malih otpora, svesti o zagađenju, o trovanju misli i duha, dovodi do prave ekologije, i „ekologije duše“, koju sama praktikujem i kroz svoju umetnost i metodologiju rada. Dovoljno je isključiti televizor, ne kupit novine koje nas truju. Dovoljno je svakog dana učiniti nešto kao čin ljubaznosti i brige za drugog.

Prethodni članak

O tome kako do prava na porodiljsko i šta znači dostojanstven rad u kulturi razgovaraćemo u Krokodilu

Ne davimo Beograd: Očigledna je namera da se policija stavi u službu vlasti

Sledeći članak