Solidarnost na sudu

Foto: Matija Jovanović / Mašina
Foto: Matija Jovanović / Mašina

Plemenita akcija solidarnosti sa radnicima fabrika Goša, IMT, Fiat, Gorenje, JP Ratko Mitrović, socijalnim radnicama i radnicima kao i malinarima, održana je 16. jula prošle godine na Trgu Republike. Sve je prošlo mirno, uz govore aktivista pokreta i predstavnika radnika. Tom prilikom je sakupljeno preko 20.000 dinara za pomoć ugroženim radnicima. Pola godine kasnije, 17. januara ove godine, aktivistima organizacije Marks21, Anji Ilić i Marku Stričeviću, kao i Svetlani Pandžić, liderki protesta radnika fabrike Industrije motora i traktora (IMT), dostavljeni su zahtevi za pokretanje prekršajnog postupka. Razlog? Organizovanje javnog okupljanja koje prethodno nije bilo prijavljeno nadležnim organima. Osnova za optužnicu? Optuženi su držali govor okupljenima (?!) što ih čini „kolovođama“. Sve navedeno je bilo više nego dovoljan razlog da razgovaramo o protestu 16. jula, procesu koji se protiv njih vodi i borbi za ljudska i radnička prava koja su, suštinski, neodvojiva.

Da li možeš da čitaocima pojasniš ciljeve skupa 16. jula o kojem se, zahvaljujući kako režimskim medijima tako i generalnoj nezainteresovanosti opozicionih medija za socijalna pitanja, malo znalo u široj javnosti.

Anja: Skup 16. jula organizovan je s dva osnovna cilja – da prikupimo novac za (sada bivše) radnike/ce Goše, koji su dan nakon skupa otpočeli štrajk glađu, kao i da javnost obavestimo o štrajkovima koji su u tom periodu izbijali doslovno dan za danom. Istina, mogli smo se osloniti na svega nekoliko nerežimskih medija koji imaju „širi domet“ – poput, npr. N1, Insajdera i sl. – da nešto kažu o ofanzivnim radničkim borbama koje su potresale Srbiju.

Svetlana: Skup je po meni bio povoljan za spajanje i radnika i poljoprivrednika. Ovaj skup je mogao da uspe da su se pojavili malinari koje je Stefanović istukao, kao i radnici Goše, koja je imala sličnu sudbinu kao IMT. Vraćanje srednjeg sloja je IMT trebalo da iskoristi kao okidač. Ali, svest radnika i poljoprivrednika, kao što sam i rekla na tom skupu, nije još zrela. Zaboravili su da su nekada imali dostojanstvo.

Marko: Ciljevi su bili jasni: prvenstveno, prikupljanje novca za radnike i radnice Goše, koji su prethodno najavili štrajk glađu, kao i plasiranje u širu javnost sa terena prikupljenih saznanja o uzrocima i dinamici štrajkova koji su se tada odvijali u Fiatu, Gorenju, JKP Ratko Mitrović itd.

Da li možeš, prisećajući se svog govora održanog 16. jula, da nađeš i jedan jedini razlog zbog čega bi vlasti želele da te vide na optuženičkoj klupi?

Anja: Koji god razlog da mi prolazi kroz glavu – a prolazi ih više – nikako ne ide u prilog vlastima. Konkretno ja sam se obratila da bih pozvala na protest protiv femicida, jer su se u tim danima desila i dva strašna ubistva žena od strane svojih bivših partnera ispred centara za socijalni rad. Govori na skupu davani su ad hoc i u njima je referisano na aktuelne borbe u Srbiji – no, slanje prekršajnih prijava baš za ovaj skup, a ne, kako je od oktobra bio slučaj, samo za aprilske proteste, posebno je osetljivo, jer predstavlja direktno i vrlo oštro sankcionisanje govora o nepoštovanju i unižavanju radnika/ca i radničkih prava, o štetnoj neoliberalnoj ekonomskoj politici države, i o propadajućoj socijali kao posledici takve politike. To što su ubistva žena ispred centara za socijalni rad uopšte mogla da se odigraju odraz je državne brige za socijalu, a o tome kako se tretira femicid – pa, dakle, i kako se tretiraju žene – rečito govori činjenica da su okupljene aktivistkinje i aktivisti na protestu protiv femicida 17. jula bili ismevani od strane policije, sve dok policajcima nije ukazano da i njihove koleginice, policajke, mogu (nažalost) „biti sledeće“.

Svetlana: IMT je mitingovao skoro dve godine. Naravno da sam morala da budem pozvana. Makar i bez razloga, jer mi smo prijavljivali skupove, odnosno ja sam prijavljivala. Onaj ko vlada, odlučuje. Naše je da se borimo.

Marko: Ja sam na dan protesta stigao iz Kragujevca, odakle sam izveštavao o štrajku u Fiatu za Marks21. U govoru sam pre svega pokušao da obelodanim reakcije države i uprave fabrike na zahteve štrajka. Kao što znamo, po zakonu o štrajku poslodavac je u obavezi da stupi u pregovore sa štrajkačkim odborom najduže 5 dana nakon proglašenja štrajka. Fiat, kao i Vlada Republike (država ima manjinski udeo u vlasništvu), ignorisali su štrajk dokle god je bilo moguće, a nakon što je situacija postala kritična, ministri i ostali počeli su da se takmiče u blaćenju ionako podeljenog radništva gde god da su stigli. Jedan od većih problema ovog štrajka na koji sam skrenuo pažnju u govoru jeste ogoljeni položaj stranog investitora. To je bezmerno privilegovani položaj protiv kog su se radnici/e usudili pobuniti. Mislim da je za vlasti od krucijalnog značaja da stvarni odnosi u preduzećima stranih investitora, bar kada se o njima govori u javnosti, ostanu ispod ideologema o „radnim mestima“ i „sigurnom putu u EU“.

Foto: Iva Janković / Mašina
Foto: Iva Janković / Mašina

S obzirom na to da si u svom govoru pozivala/o na solidarnost s radnicima, da li misliš da bi se pojavila/o na sudu kad bi tvoj govor sadržao, umesto onih poziva na solidarnost i političku borbu, parole koje su nacističke?

Anja: Volela bih da verujem da bih se pojavila… Ali čisto sumnjam da bi to bio slučaj, kao što sumnjam da bi kazne bile dosuđene. Pre oko dve godine, nacisti koji su (po drugi put) upali u Društveni centar Oktobar, naneli fizičke povrede prisutnim ljudima i uništili deo inventara nisu odgovarali, iako su većim delom bili uhvaćeni. Pre svega nekoliko dana, fašisti iz Srbske akcije i Carostavnika tradicionalno su održali pomen Milanu Nediću, nacističkom kolaboratoru, predsedniku kvislinške vlade tokom Drugog svetskog rata. Oni su „mirno“ zighajlovali, a kordon policije držao nas levičare i levičarke na „sigurnoj razdaljini“ od pedesetak metara. Dobro je pa ovaj put nije došlo do legitimisanja i pretnji levičarima/kama od strane policije, kao što je to bio slučaj tokom tzv. Marša sećanja, održanog pre dve godine, povodom 17. godišnjice NATO bombardovanja, kada su ljotićevci iskoristili priliku da se stave na čelo kolone od nekoliko stotina ljudi i da šire šovinističku propagandu.

Zakon o javnom okupljanju skrojen je po logici da svako može da održi skup, samo ako je prijavljen pet dana ranije – ali taj svako u praksi budu, evo, nedićevci koji iz godine u godinu pale sveće Milanu Nediću i traže da mu se digne spomenik u Beogradu (što da ne, možda baš na lokaciji nekadašnjeg Banjičkog logora?!), a aktivistu Marks21 policija izmaltretira i preti mu prilikom prijave skupa solidarnosti s nama koji smo dobili prekršajne prijave zato što smo se solidarisali s radničkom klasom. To je ta „postideološka“ liberalna demokratija – brani pravo fašiste da govori i drži javna okupljanja, ali levičare/ke proglašavaj za ekstremiste i sputavaj artikulaciju antikapitalističke, antifašističke društvenopolitičke alternative kad god i kako god možeš.

Marko: Mislim da u ovom trenutku klasno jedinstvo, čak i spominjanje istog, predstavlja mnogo veću opasnost po vlast nego što to čine desničarske fraze o veri i naciji, koji se čak i utapaju u neoliberalni diskurs SNS-a. Suština je u tome da su radikalna levica sa jedne i svakakvi fašisti sa druge strane prikazivani kao podjednako marginalizovane političke grupacije. U praksi to nije istina, levica je u fabrikama, povezuje žarišta klasne borbe i pokušava da stvori temelj za socijalističko organizovanje odozdo, zajedno sa radnicima i radnicama, dok desnica organizuje parastos za kvislinga Nedića, na koji dođe 50 srednjoškolaca. U ovom političkom trenutku sudsko gonjenje za pripadnike/ce socijalističkih organizacija svakako se može tumačiti kao metod zastrašivanja. Ali to je upravo rezultat naše borbe, dok borba desnice u Srbiji praktično ne postoji.

Videli smo na skupu 16. jula i neke ljude u čudnim, paravojnim uniformama. Zanimljivo da njih policija nije legitimisala, a još zanimljivije da smo slične pojave videli na svojevrsnoj komemoraciji Milana Nedića. Koje je tvoje mišljenje o tome? Postoji li neka paralela?

Anja: Kako kaže jedna od popularnih protestnih parola: „Koalicija: fašisti–policija“. Država ima svoj zvanični i svoj nezvanični (ili poluzvanični) represivni aparat. Pripadnici jednog policijskog parasindikata su tako unajmljivani da rasteruju, privode i maltretiraju aktiviste/kinje koji su se letos okupili da poprave krov dvema romskim porodicama na Vidikovcu, koji su redovno rušili unajmljeni fašisti, a po nalogu „poštenog preduzetnika“ čije preduzeće posluje tako što socijalno ugrožene izbaci na ulicu (sve legalno, naravno) i onda zarađuje na njihovoj bedi i neimaštini. S druge strane, policija koja je prisustvovala skupu 16. jula nije iskoristila svoje zakonsko pravo da raspusti neprijavljeni, stoga i nelegalan skup, nego su nama pola godine kasnije stigle prekršajne prijave i mogućnost kazni od 100.000 do 150.000 dinara po osobi. Nije nas ni legitimisala, nego nas je praktično nasumice identifikovala – tako su svima podaci u manjoj ili većoj meri pogrešno navedeni, a vrhunac je slučaj dve od ukupno pet okrivljenih osoba koje su sasvim pogrešno identifikovane: niti su bile na skupu, niti su, verovatno, uopšte znale za njega, ali su im svejedno poslate prekršajne prijave. Očigledno, zakon se poštuje samo onda kad državi tako odgovara – ako može da ostvari budžetski suficit slanjem prekršajnih prijava nasumice identifikovanim navodnim organizatorima neprijavljenog javnog okupljanja, ona će ih i poslati; ako treba da se održi saradnja sa udarnom pesnicom „iz senke“, što se ne bi progledalo kroz prste fašistima i njihovim skupovima?

Marko: Iskreno, ne zanima me, niti vidim šta je tu tačno zanimljivo. Decenijama navijači, paravojne koljačke formacije i ostali policajci obezbeđuju strahopoštovanje prema vlastima na čelu države. Zadnjih godina, od prošle pogotovo, svedočimo padu uticaja takvih grupa u uličnoj politici, što daje prostora i mogućnosti širem levom organizovanju. Protest za koji se ja teretim kao organizator bio je jedan od primera takvog organizovanja. Nisu nas sprečili fašisti, neće ni sud.

Reci mi šta je, po tvom mišljenju, pravi motiv vlasti da te izvede na optuženičku klupu?

Anja: Mislim da je bitno naglašavati da je od oktobra pokrenut talas prekršajnih prijava protiv ljudi (mahom studenata/kinja) koji su glasno kritikovali režim. U slučaju aprilskih protesta, na kojima su se okupljale desetine hiljada ljudi, iz dana u dan, spontano, nekako je još apsurdnije određivati navodne organizatore – posebno imajući u vidu navode režima iz tog perioda da svako ima pravo da mirno i demokratski izrazi svoje nezadovoljstvo, te da nema potrebe za policijom na ulicama, tj. da na protestima nema ni jednog jedinog policajca. Kako je Insajder izvestio krajem novembra, policija je naknadno obavestila da su protiv učesnika/ca aprilskih protesta podnete ukupno 23 prekršajne prijave. Koliko mi je poznato, šalju se članovima/icama grupa koje su se oformile tokom protesta: Kulturom protiv diktature, Protiv diktature i 7 zahteva. Radikalizacija kritičkog argumenta sledi upravo navedeni redosled, kojim su prekršajne prijave i stizale.

Stoga, mislim da režim nesumnjivo želi da poruči kako je cena protesta previsoka, kako oni koji dignu kritički glas snose posledice i kako se, u krajnjoj konsekvenci, solidarnost ne isplati. Ekonomski interes je očit, imajući u vidu visinu kazni koje Zakon o javnom okupljanju donet 2016. godine propisuje. Dakle, napuniti državnu kasu, zastrašiti pobunjene i rastvoriti solidarnu borbu – čini mi se da je to „recept“ koji država želi da prepiše.

Marko: Mislim da su u pitanju dve stvari. Minimalna kazna za „organizovanje neprijavljenog skupa“ je 100.000 dinara. Koristeći se mogućnošću da zakon primenjuje selektivno, vlast pokušava da zastraši aktiviste koji svojim angažovanjem problematizuju položaj radništva u Srbiji. Takođe, očigledno je da sa takvim kaznama zaista nije teško doći do budžetskog suficita.

Foto: Katarina Drajić / Mašina
Foto: Katarina Drajić / Mašina

Možeš li da mi kažeš svoje utiske o odlasku na sud tačnije o početku procesa (7. februara)? Naravno, pored opšte impresije o atmosferi samog suđenje zanima me i to kako ti se čini početak procesa, da li se možeš nadati, s obzirom na banalnost same optužnice, korektnom, nepristrasnom suđenju?

Anja: Ni inače ne mislim da je pravna država nešto što donosi „konačno razrešenje“ – svetski sistem u kome živimo je neoliberalni kapitalizam; država, uprkos neoliberalnom fantazmu o „slobodnom tržištu“, igra ključnu ulogu u održavanju hegemone ekonomske politike; stoga, pravni sistem u državi neoliberalnog kapitalizma ne može polaziti od potreba i interesa običnog, radnog čoveka, već služi zaštiti i održanju postojećeg poretka i klase koja od tog poretka profitira.

Srbija nije ni pravna država, tako da zaista ne gajim nikakve naročite nade u „pobedu pravde“ – da je pravda vodeća vrednost pravnog sistema u Srbiji, ove prekršajne prijave nikada ne bi bile ni napisane; još bitnije, ne bi postojali povodi (barem neki od njih) zbog kojih je skup 16. jula i organizovan – uzmimo samo primere Goše i Fiata, gde je država ignorisala sopstveni pravni sistem, povlađujući interesima investitora.

Pretpostavljam da će presuda zavisiti od toga koliko nezavisno sud bude odlučivao. Pravno gledano, postupak je prilično manjkav – s paušalno, delimično i pogrešno identifikovanim navodnim organizatorima skupa, bez načina da se utvrdi da je bilo koje konkretno fizičko lice organizovalo skup itd. Pri tome je bitnije naglasiti da niko konkretan nema ni pravo da svojata ovaj skup – desetine ljudi udružile su se i, odmah po saznavanju vesti da će radnici/e Goše skupiti u štrajk glađu, odlučile da prikupe i pošalju im kakvu-takvu novčanu pomoć. Svi mi koji smo učestvovali u ovoj akciji možemo samo da budemo ponosni na nju, i da želimo da smo se angažovali još i više.

Današnje ročište prošlo je prilično fino, a za njim će, po svoj prilici, uslediti saslušavanje policajaca koji se u prekršajnom postupku vode kao svedoci, nakon čega ćemo se mi okrivljeni suočiti sa policajcima. Ishod svega je, kao što rekoh, još uvek nepredvidiv. Ono što bih potcrtala jeste značaj skupa solidarnosti ispred Prekršajnog suda. On daje vetar u leđa i nama koji smo okrivljeni, i, verujem, čitavoj javnosti koja bi o ovakvim postupcima države protiv njenih stanovnika/ca trebalo da bude informisana što šire i što više; on pokazuje da nije nikakvo rešenje povući se u sebe, već da se za progresivne društvene promene možemo i moramo boriti jedino solidarno, glasno i javno.

Svetlana: Da li će sudstvo biti nepristrastno je relativno, jer neko mora da bude kažnjen. Po meni nema elementa za pokretanje prekršajnog postupka jer su podaci polovično tačni. A policija nije tog dana nikoga legitimisala iako su bili prisutni. Pozvani su ljudi koji uopšte nisu poznati, odnosno niti su bili niti postoje. Pravosuđe će uvek biti produžena ruka bilo koje vlasti i kao pravnik sam ljuta. Jer nema tog pravnika koji će rizikovati svoj položaj bez interesa, a ja nemam ni jedan. Vučić je samo igrač, a mi samo narod koji ne ume da bude solidaran. Hajka seče struje i drugih neprijatnosti koje me prate je danas kulminirala… A ja ne odustajem!!!

Seča struje?

Da. Bez razloga su mi iz distribucije ulazili u kuću i sekli struju. Sada je to OK.

Marko: Ne mislim da u sklopu trenutnih odnosa koji obezbeđuju sudsku ili bilo koju vlast, suđenje uopšte može biti nepristrasno i korektno. Međutim, ovaj postupak je prepun nepravilnosti, počev od toga da su dve osobe pogrešno identifikovane. Za sada nije do kraja jasno kako će se proces nastaviti, sudinica bi trebalo da uzme ponovne izjave od policajaca koji su svedoci u slučaju. Ti policajci nisu legitimisali okupljene 16. jula niti su pokušali da zaustave skup. Možda će upravo loše funkcionisanje institucija dovesti do pravedne presude.

Radnici IMT dugo protestvuju. Da li možeš da nam ukratko kažeš istorijat te borbe. Da li, s obzirom na to da je plan da se na placu IMT podigne stambeni kompleks, smatraš da je to kraj borbe ili samo izazov da se protest nastavi i intenzivira?

Svetlana: Radnici IMT su počeli protest krajem 2015. godine. Ja sam ih okupila. Da spasimo makar jednu fabriku i udarimo šamar vladama. Da kažemo DOSTA. Svaki protest je prijavljen. Išli smo bez sindikata, ali sam tražila podršku svih opozicionih stranaka. Zašto postoje? Sami radnici bi pre tražili pare, ali svakome fali po 25 do 15 god staža. Svakom radniku država duguje do milion dinara, ukupno 3.335 radnika potražuje. Ali brend vredi više. Protest IMT je zamišljen kao otpor sistemu i ponovno udruživanje radnika i poljoprivrede, jer je traktor taj koji ih povezuje. IMT će kupiti Tafe, ali ne i zemlju na kojoj se IMT nalazi. Radnici traže pare. Ali, tajkun je lukav, uzeće im ne samo radno mesto, već će tu biti blok 45. Sama protiv toga ne mogu. Borba još traje. Makar za mene. Uložila sam mnogo truda i dala svima podršku. Da bih sada izgubila. Bez ijednog interesa već da se pokaže… DA MOGUĆE JE, ali, biće još borbi…

Prethodni članak

Mere štednje u Stanišiću

Beogradski izbori: jedno te isto ili nagoveštaj promene?

Sledeći članak