
Inicijativa Pravo na vodu, Organizacija za političku ekologiju PolEkol i građanska inicijativa Sačuvajmo planinske reke Kraljeva će danas u 18h obeležiti Svetski dan reka na obali Ibra, skupom pod nazivom Plavo srce Kraljeva.
Aktivisti žele da informišu javnost o opasnosti izgradnje derivacionih MHE koja preti desetinama reka ovog kraja, te da razmene iskustva i razmotre pravne mehanizme zaštite životne sredine. Danas će takođe biti predstavljena mapa sa izgrađenim i planiranim projektima mini hidrocentrala u regionu Kraljeva i okoline — na području planina Goč i Golija.
U okolini Kraljeva izgrađeno je već deset od 52 MHE predviđene prostornim planom grada. Kako je za medije ranije komentarisao Nebojša Kovandžić, predstavnik „Sačuvajmo planinske reke Kraljeva“, mnoge od njih građene su i planirane na zakonom zaštićenim posebnim staništima riba, na samim rubovima zaštićenih područja, kao i u samim zaštićenim područjima.
Pre dve godine je bilo indikacija da će lokalna samouprava zaštititi svoj kraj od ovakve destrukcije. Gradonačelnik Predrag Terzić je u maju 2018. izjavio da su predstavnici kraljevačkih vlasti rešili da se rigorozno postave prema novim zahtevima za izgradnju MHE i ubuduće ne dozvole njihovu gradnju „na mestima u koja su ljudi dolazili zbog prirode i reke i u kojima se stanovništvo bavilo turizmom“.On je prokomentarisao da Kraljevo osim poreza na imovinu nema nikakve koristi od MHE, ali da zato „ima primera pomora ribe i potpunog uništenja životne sredina, kao i slučajeva da su reke, poput Samokovske reke i Jošanice, „jednostavno prestale da postoje“.
Lokalna samouprava je, nažalost, izneverila očekivanja. Krajem 2019. godine Gradsko veće je odbilo da raspravlja o zabrani izgradnje mini hidroelektrana na području Kraljeva koju je bila predložila jedna od odborničkih grupa iz gradske skupštine.
Bacanje pred bager
Reke kraljevačkog kraja su u specifično opasnom položaju: one mahom teku kroz slabo naseljene krajeve, što znači da oko njih nema lokalnog stanovništva koje bi telima stalo u njihovu odbranu.
A bacanje pred bagere se, nažalost, pokazalo ne samo kao najučinkovitija, već i kao jedina efikasna mera za zaštitu reka, kako Srbiji, tako i u čitavom regionu.
Prvi primer takve borbe i lekciju iz građanske neposlušnosti čitavom regionu dale su hrabre žene Kruščice, iz istoimenog naselja u srednjoj Bosni. One su preko 500 dana, od avgusta 2017. do decembra 2018. godine, neprekidno sprečavale prolazak građevinskih mašina za izgradnju dve MHE blokirajući lokalni most, pored koga su i spavale u improvizovanom šatoru. Sukobljavale su se i sa investitorima i sa policijom, a njihov otpor nije slomljen ni u intervenciji tokom koje je policija pod punom opremom u trku pretukla desetine golorukih žena. Kantonalni sud je 2019. poništio građevinske i urbanističke dozvole za dve sporne hidroelektrane, a skupština BiH 2020. usvojila Deklaraciju o zaštiti rijeka i potpunu zabranu gradnje MHE (kojih je bilo planirano oko 400) na celoj teritoriji Federacije.
U Srbiji su na sličan način bili borbeni članovi pokreta Odbranimo reke Stare Planine i meštani staroplaninskih sela. Oni su se protivili izgradnji šezdesetak MHE predviđenih prostornim planom Pirota, mahom u parku prirode, odnosno prvoj i drugoj zoni zaštite. Umesto po prirodnim lepotama, Visočica, Topli do, Rudinjska i Rakitska reka postale su poznate po izloženosti i žilavom otporu uništenju. Aktivisti i meštani su hrabrošću i nepokolebljivošću uspeli su da privuku pažnju šire javnosti, te da u nekoliko navrata inspirišu zainteresovane građane da im se pridruže na terenu.

Skupština grada Pirota je u septembru 2019. donela odluku o brisanju svih lokacija za male hidroelektrane iz novog Prostornog plana grada i uvela moratorijum na izgradnju derivacionih MHE na Staroj Planini u narednih 15 godina, ali vlast nije u dovoljnoj meri stala iza volje građana, što primorava aktiviste da se mukotrpno bore za svaki naredni korak u zaštiti reka.
Tako se sredinom avgusta 600 ljudi okupilo da uradi posao na koji država čitavih 20 meseci nije privolela investitora. Ministarstvo zaštite životne sredine i Zavod za zaštitu prirode su, naime, 2018. godine izdali rešenje kojim se nalaže da investitor o svom trošku izvadi cevi dužine 300 metara iz korita Rakitske reke. Umesto da bude razmontirana, MHE Zvonce je u junu tekuće godine dobila i upotrebnu dozvolu, pa su naposletku građani sami onesposobili cevovod sporne hidroelektrane.
Veliki publicitet koji je ova akcija pribavila, nije, nažalost, demotivisao investitore na drugim mestima – samo dve nedelje kasnije je tokom gradnje MHE dinamitirano korito i razoren vredan ambijent reke Bistrice, pritoke Vlasine. Aktivisti inicijative Borba za Vlasinu i lokalno stanovništvo mogli su samo da očajno ponavljaju podatke o neprevaziđenoj čistoći vode reke Vlasine sa pritokama i njihovom fascinantnom ribljem fondu, koje ugrožava već 14 MHE. Oni su od niza institucija zahtevali da se utvrde zakonske neregularnosti posledice gradnje malih hidroelektrana po živi svet, a naročito zaštićene vrste, da se pokrene javna rasprava o štetnosti mini hidroelektrana na području Vlasine i produži sa moratorijumom na gradnju, da se aktivnije uključi Zavod za zaštitu prirode, te da se javne rasprave ne odvijaju „krišom“.
Država na strani investitora
Jedan od predstavnika Borbe za Vlasinu, Saša Mladenović, tom prilikom je za medije izjavio: „Kako obično biva sa poštovanjem našeg zakonodavstva u bilo kojoj životnoj sferi, zakon služi da se krši, falsifikuje ili ismejava“.
Poučeni sličnim gorkim domaćim i komšijskim iskustvima, meštani trenutno čuvaju stražu na rekama u zaštićenom parku prirode Komovi, na kojima je gradnja MHE počela u periodu važenja prvih mera protiv širenja pandemije koronavirusa u Crnoj Gori.
Indolentnost država u učitavom regionu u zaštiti prirodne sredine daje investitorima ohrabrujuću poruku. Kako je nedavno komentarisao Mladenović: „I ptice znaju da iza kompletnog projekta izgradnje MHE stoji ozbiljna interesna grupa koja na brzinski način želi da dođe do novca i koja nema nikakvo poštovanje niti prema budućnosti, a još manje prema prošlosti.“
Devastacija rečnih ekosistema malim derivacionim hidroelektranama je zahvaljujući svemu tome uznapredovala. Od kada su u Srbiji 2010. počele da se primenjuju podsticajne mere za proizvođače električne energije na bazi obnovljivih izvora, građeno je oko 12 elektrana godišnje, a investitori u MHE su od 2013-2018.godine prihodovali čak 83.2 miliona evra.
Aktivisti i stručna javnost i lokalno stanovništvo su u istom periodu nebrojeno puta upozoravali na štetnost malih derivacionih hidroelektrana. Čak trećina od gotovo 3.000 MHE koliko je planirano na balkanskom poluostrvu locirano je u zaštićenim područjima: nacionalnim parkovima, rezervatima prirode i Natura2000 područjima, a ostale na takva područja posredno utiču.
Balkansko poluostrvo je, pritom, jedan od poslednjih regiona Evrope čije reke nisu već temeljno izmenjene ljudskom delatnošću. U njima živi 112 vrsta riba i 69 endemskih vrsta, odnosno 28% evropskih ugroženih ribljih vrsta.
Ukoliko bi se izgradila većina planiranih MHE, 10% vrsta rečnih riba evropskog kontinenta bilo bi u riziku od izumiranja, i, kako pokazuje studija univerziteta u Gracu, „nepovratno uništen kompletan ekosistem Balkana“.
Dok je pogubni uticaj derivacionih hidroelektrana po prirodu, poljoprivredu i turizam zaprepašćujući, njihov realni doprinos u strategiji prelaska na obnovljive izvore energije je mizeran. Stotinak MHE koje su do sada stavljene u pogon proizvodi manje od jednog procenta godišnje proizvedene struje u Srbiji.
Uprkos svim ovim pokazateljima, Srbija je sredinom januara, kada je prestala da važi dotadašnja Uredba o podsticajnim merama za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, propustila priliku da ukine podsticaje za male hidroelektrane, primoravajući stručnjake, organizacije civilnog društva i lokalne inicijative da se po ovom pitanju i dalje suprotstavljaju državi, umesto da sa njom sarađuju.
I.K.