Autobusi zatvorenika koji napuštaju zatvore usput pozdravljajući novinare „vučjim znakom”, odnosno turskim nacionalističkim pozdravom, najzloglasniji mafijaški šef koji se uz pomoć države seli u hotel na moru u vlasništvu svog prijatelja, ali i bijesni prosvjedi obitelji onih koji su zadržani u zatvorima… To su scene koje su sredinom aprila obilježile jednu epizodu korona-krize u Turskoj. Naime, reagirajući na širenje novog koronavirusa po zatvorima, vlada je u hitnu proceduru pustila zakon koji je gotovo sto tisuća ljudi trebao pustiti na privremenu slobodu. Mjera je naizgled opravdana i razumna, utoliko što je Turska zloglasna po katastrofalnim uvjetima u zatvorima, osobito po prenapučenosti.
No s vladinom humanom mjerom postoji ozbiljan problem: ona se odnosi na mafijaše, ubojice, kamatare itd… ali ne i na političke zatvorenike. To je potaknulo mnoge da posumnjaju na to da je ostavljanje političkih protivnika u zaraženim zatvorima zapravo namjerno ugrožavanje njihovih života. Uostalom, sasvim je u skladu s redovitim optužbama političkih zatvorenika da su izloženi mučenju. No, vlada ima drugo objašnjenje. Oni kažu kako nisu pušteni samo zatvorenici povezani s „terorom”. Razumijevanje terorizma je, dakako, i inače notorno subjektivna stvar, u skladu s poznatom ciničnom parolom „jednima su borci za slobodu ono što su nekom drugom teroristi”. Ali malo gdje se oznaka terorizma baš toliko beskrupulozno lijepi na sve i svakoga kao u Turskoj.
Možda to najbolje ilustrira jedan od najpoznatijih slučajeva posljednjih godina, onaj Cema Dündara. Kao jedan od najistaknutijih turskih novinara, Dündar je 2015. objavio snimku pripadnika turske tajne službe (MİT) kako dostavljaju vojne materijale islamističkim terorističkim grupama u susjednoj Siriji. Time je u osnovi dokazao brojne sumnje i optužbe prema turskoj vladi za pomaganje terorizma. No umjesto da izazove skandal za vladu, objava je omogućila progon novinara. Na javni mig svemoćnog vođe Recepa Tayyipa Erdoğana kako ga treba kazniti, tursko je pravosuđe Dündara optužilo za „članstvo u terorističkoj organizaciji” i kasnije osudilo na nešto manje od šest godina zatvora. Nakon što je preživio atentat, Dündar je uspio pobjeći u Njemačku, u kojoj i danas radi.
Mirovnjaci teroristi
Zbog međunarodnog renomea optuženog i vidljivost slučaja, država se manje-više zadovoljila Dündarovim doživotnim izgonom, barem zasad. No nisu svi njegove sreće. Nevjerojatnih pedeset tisuća ljudi trenutno je u zatvoru sa osudom ili pod optužbom za „teror”. Još nekoliko stotina tisuća ljudi izloženo je iz istog razloga mjerama uskraćivanja ili oduzimanja građanskih prava, poput prava na rad, pasoš ili osnovne socijalne usluge. Među njima je i nekoliko stotina sveučilišnih profesora koji su dio inicijative „Akademski radnici za mir”. Ova inicijativa, osnovana 2012. radi isticanja prednosti mirovnog procesa i razrješenja sukoba između Turske Republike i kurdskog nacionalno-oslobodilačkog pokreta predvođenog Radničkom strankom Kurdistana (PKK), našla se na udaru 2016. nakon što je Erdoğanova vlada naprasno i jednostrano obustavila mirovni proces zbog vlastitih političkih kalkulacija.
Iako su se njihove aktivnosti sastojale gotovo isključivo od peticija, akademski radnici optuženi su za terorizam. Odnosno, njihovo zagovaranje mirovnog procesa učinio ih je u očima turske vlasti i pravosuđa „suradnicima” PKK, jer se i ta organizacija zalaže za mirovni proces. Drugim riječima, vlada je akademske radnike optužila za moralnu potporu vlastitoj dojučerašnjoj politici. Slična bizarna logika može se primijeniti gotovo na bilo što. Ako se, recimo, javno protivite turskoj agresiji u Siriji, zalažete za pravo na obrazovanje na manjinskom jeziku ili želite da Turska prizna armenski genocid – sve vas to može učiniti „moralnim podupirateljima terorizma”, utoliko što su to politike na kojima inzistira i PKK.
Tako je austrijski novinar Max Zirngast 2018. uhapšen na svojoj adresi u Ankari i optužen za terorizam. Krunski dokaz protiv njega bila je činjenica da je u svojoj biblioteci imao knjigu turskog komunista Hikmeta Kıvılcımlıja (1901–1971), na kojeg se povremeno pozivaju i neke ilegalne ljevičarske organizacije. Iako knjiga sama po sebi nije ilegalna, niti je dokaz nečije pripadnosti bilo kojoj organizaciji, sudske su vlasti proizvoljno spojile činjenicu da Zirngast kritički piše o turskoj politici sa članstvom u jednoj od manjih zabranjenih komunističkih partija u zemlji. U Zirngastovom slučaju, iako ga je sasvim proizvoljno optužila, država je barem načelno poštovala činjenicu da je novinar ljevičar, pa ga je optužila za podržavanje ilegalnih komunista. Nisu svi ljevičari dobili tako „povoljan tretman”.
Puč kao konstanta
Dio spomenutih akademskih radnika, iako po političkom opredjeljenju socijalisti, optužen je za članstvo u misterioznoj terorističkoj organizacije FETÖ. Organizacija s tim imenom, međutim, nikada nije postojala. Radi se o kratici za „terorističku organizaciju Fethullaha Gülena”, odnosno terminu koji je turska vladajuća struktura sama izmislila da bi označila svoju odbjeglu frakciju. Gülen i Erdoğan su, naime, bivši bliski islamistički saveznici koji su godinama koristili institucije turske države da bi širili obrazovne i druge ustanove posvećene promociji konzervativne i antikomunističke ideologije, između ostalog i u zemljama poput Kosova, Albanije ili BiH. Sve se promijenilo 2016, kada je Erdoğan optužio Gülena da je sudjelovao u pokušaju državnog udara, nakon čega je počela sveobuhvatna čistka pravih i izmišljenih „članova FETÖ-a”, koja je uključila i stare neprijatelje socijaliste.
Ovakve čistke i pučevi nisu, međutim, osobita novost u Turskoj. Zemlja je do kraja Drugog svjetskog rata bila stroga jednopartijska diktatura inspirirana ekskluzivnim turskim nacionalizmom i formalnim „sekularizmom”, ali uz snažno privilegiranje većinskog sunitskog identiteta. Unatoč formalnom višestranačju od 1946. naovamo, politički život je redovito prekidan državnim udarima usmjerenim prije svega gušenju ljevice. Tako su hunte podržane od SAD-a (s obzirom na stratešku važnost zemlje i hladnoratovski kontekst) vlast preuzimale 1960, 1971, a zatim i 1980. Svaki od ovih pučeva bio je praćen sveobuhvatnom represijom protiv političkih protivnika, u tom periodu uglavnom komunista različitih orijentacija. Samo nakon puča 1980, na primjer, preko pola milijuna ljudi je uhapšeno.
Pritisak represivnog režima, gotovo kontinuirana vojna vladavina i agresivni turski nacionalizam potaknuli su dio nove ljevice i šezdesetosmaških studenata da zaključe kako je riječ o nepopravljivom fašističkom režimu. Inspirirani kineskom, vijetnamskom i kubanskom revolucijom, odlučili su pokušati pokrenuti oružani otpor. To je milje iz kojeg je kasnih 1970-ih proizašao i PKK. Država ovim pobunjenicima nije ostajala dužna i oslanjala se, pored službenog državnog represivnog aparata, i na različite paravojne skupine usko povezane s tajnim službama, dijelovima vojske ili organiziranim kriminalom. Na početku spomenuti najpoznatiji mafijaški bos u Turskoj, Alaattin Çakıcı, koji uživa u hotelskoj korona amnestiji, godinama je bio suradnik MİT-a i član desničarskih paravojnih organizacija odgovornih za ubojstvo više tisuća ljevičara.
Erdoğanov nasilni zaokret
Tu situacija postaje još kompliciranija. Naime, do amnestije zbog korone nije došlo na prijedlog Erdoğanove Stranke pravde i razvoja (AKP), nego njezinog manjeg koalicijskog partnera, Stranke nacionalističkog pokreta (MHP). Ta je pak organizacija proizašla izravno iz desničarskih paravojnih grupa. Njezin je predsjednik Devlet Bahçeli osobni prijatelj mafijaškog bosa Çakıcıja. AKP i MHP također nisu „prirodni” saveznici. Dok je druga povezana s vojskom, mafijom i nacionalističkim nasiljem, Erdoğan je – koliko god se to danas činilo nevjerojatnim – godine 2003. došao na vlast kao demokrat, koji je obećao da će smanjiti međunacionalne tenzije. To obećanje nije bilo sasvim isprazno. Nakon što je djelomično ograničio kontrolu vojske na politički sustav (koja je još uvijek na snazi od puča 1980), napravio je i nekoliko gesti prema Kurdima.
Do kraja 2000-ih, vlada je omogućila korištenje kurdskog jezika u medijima, a Erdoğan se čak ispričao zbog genocida nad Kurdima, što je doista bila tektonska promjena u dotadašnjem odnosu države prema zajednici koja čini otprilike šestinu stanovništva. Zatim je 2012. objavljeno da država pregovara ne samo izravno s PKK, nego i njezinim vođom Abdullahom Öcalanom, koji je od 1999. izoliran u turskom zatvoru na posebnom otoku, nakon što je pod međunarodnim pritiskom turska država jedva odustala od njegovog pogubljenja. Perspektiva završetka rata omogućila je Erdoğanu popularnost i izvan kurdske zajednice i tradicionalnih islamističkog miljea iz kojeg dolazi. PKK je, reagirajući na pozitivne signale, 2013. povukao svoju vojsku iz Turske, odnosno proglasio jednostrani prekid vatre.
Cijelo to vrijeme, pomirljiva politika prema Kurdima izazivala je gnjev nacionalističkih struktura. Nakon što je 2013. izbio niz spontanih, u osnovi socijalnih prosvjeda protiv vlade AKP-a i nakon što je postalo jasno da se njegove vanjskopolitičke avanture u arapskom svijetu ne razvijaju u očekivanom smjeru, Erdoğan se postepeno ohladio od daljeg produbljivanja odnosa s Kurdima. Zatim je 2015. jednostrano prekinuo mirovni proces i započeo niz napada na kurdske institucije, sklopio pakt s nacionalističkim krugovima i naposljetku primio MHP u vladu. Paradoksalno, uspjeh mirovnog procesa upravo je ono što je natjeralo Erdoğana da ga obustavi. Naime, stišavanjem šovinističke i ratne atmosfere, omogućen je i razvoj slobodnijeg i aktivnijeg političkog života, što nije osobito pogodovalo konsolidaciji vlasti u rukama jednog čovjeka.
Represija proizlazi iz slabosti
Jedna od stvari koje su najviše pogodile Erdoğana bio je gubitak glasača među Kurdima na račun Narodne demokratske partije (HDP). Ta je stranka ljevice okupila čitav niz istaknutih kurdskih ličnosti, zatim najveći dio izrazito brojnih turskih socijalističkih i komunističkih organizacija, ali i organizacije za ljudska, manjinska i LGBT prava, na primjer. Uz to je uživala potporu i mirovnom procesu naklonjenog PKK. Stiješnjen s jedne strane rastom ljevice, a sa druge pritiscima nacionalističke ekstremne desnice, Erdoğan se odlučio za savez s ovim drugima. Rezultat je bila eskalacija rata na kurdskom istoku zemlje u kojem ovoga puta nije sudjelovao PKK, nego samo manje i slabije naoružane kurdske organizacije. S druge strane, turska se vojska nije libila koristiti artiljeriju, tenkove, pa čak i avijaciju protiv vlastitog stanovništva.
Rezultat je nekoliko tisuća ubijenih kurdskih civila, desetine razrušenih gradova i sela te pola milijuna kurdskih izbjeglica. Ovaj na Zapadu uglavnom nepoznat rat (koji je osobito intenzivno trajao 2015/16) označava jednu od većih katastrofa u tursko-kurdskim odnosima posljednjih desetljeća. Koliko je Erdoğanovo poticanje protukurdskog nasilja rezultat dnevnopolitičkih potreba možda najbolje pokazuje tretman HDP-a, trenutno jedine antišovinističke stranke u turskom parlamentu. Preko tri i pol tisuća njezinih članova trenutno je u zatvoru, svi pod optužbom za „terorizam”, mahom zbog zagovaranja mirovne politike. Nakon što je početkom prošle godine stranka osvojila više od stotinu gradonačelničkih mjesta, država je većinu izabranih smijenila u nizu malih općinski pučeva, koji traju do danas. Na njihova su mjesta postavljeni neizabrani, ali islamističko-nacionalističkoj koaliciji lojalni „povjerenici”.
HDP-ov lider i predsjednički kandidat Selahattin Demirtaş cijelu je predsjedničku kampanju 2018. vodio iz zatvora, u kojem se nalazi od 2016. pod očekivano grotesknim optužbama. U posebnim zatvorima za političke zatvorenike, koji su oblik de facto samice (tzv. F-tip), nalaze se i deseci tisuća manje poznatih ljevičara, zajedno s nekim od najvećih zvijezda u toj zemlji. Ove godine, troje je članova možda najpopularnije folk-rok grupe u zemlji – Grup Yorum – umrlo od štrajka glađu nakon višegodišnjeg sustavnog zlostavljanja od strane turskog pravosuđa, koje je uključivalo i naizmjenično zatvaranje i puštanje bračnog para kako bi se osiguralo da nikada ne budu zajedno. S obzirom na kontinuitet progona, na turskoj se ljevici razvio i neki oblik kulture robovanja, ali i organizacije rada oko pružanja pomoći zarobljenima i njihovim obiteljima.
Ono što je u ovoj političkoj situaciji pomalo specifično jeste činjenica da je Erdoğan uspio utjeloviti najgore tendencije iz turske političke povijesti: agresivni i izrazito represivni militaristički turski šovinizam te retrogradni islamizam koji služi kao prozirno pokriće za besramnu korupciju. Razmjeri trenutne represije i čistke nisu manji od onih nakon puča 1980, iako se turski saveznici, poput SAD, EU i Rusije, ponašaju kao da se ništa osobito nije dogodilo. Istodobno, međutim, panično korištenje svog ideološkog i represivnog aparata koji ima na raspolaganju zapravo pokazuje i Erdoğanovu slabost. Njegova i vanjsko i unutrašnjopolitička pozicija vrlo je nestabilna. A turska i kurdska ljevica su, ako ništa drugo, već desetljećima navikle preživljavati u najtežim uvjetima i represiju sistema pretvarati u svoju snagu.
