
Prenosimo fragmente dosijea „1989: trideset godina posle“ koji pored komentarisanja sadašnjosti, govore o kolabirajućem državno-socijalističkom svetu u trenutku njegovog sloma, kroz sećanja onih koji su ga proživeli, pozivajući nas da ponovo razmotrimo kako bi moglo izgledati kritičko pamćenje, to jest, pamćenje koje nam pomaže da radimo na stvaranju suštinski drugačije budućnosti.
Tekst je prvobitno objavljen na portalu LeftEast.
Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, nesposobnost da se istočnoevropska istorija sagledava u globalnoj perspektivi ostaje glavno ograničenje za razumevanje značaja socijalizma i postsocijalističke transformacije. Postizanje takve globalne perspektive zahteva od nas da se uzdržimo od hladnoratovskih interpretacionih okvira, koji su Istok i Zapad zamišljali kao odvojene i suprotne svetove, kao i od reaktuelizovanja takvih okvira unuar savremenih geopolitičkih borbi za prevlast. Štaviše, ono od nas zahteva prilagođavanje našeg fokusa prema globalnim dimenzijama sve dublje socioekonomske i političke krize uključujući i moguće masovno izumiranje u budućnosti usled klimatskih promena.
U sledećem tekstu iznosim nekoliko teza o ovom pitanju, iz perspektive stanovnika Mađarske – istočnoevropske zemlje koja je postigla da danas bude smatrana primerom „neuspeha“ liberalnog programa postsocijalističke promene. Pored šire tradicije istraživanja inspirisanog svetsko-sistemskim pristupom, kao i pored novih pristupa socijalizmu, koji primenjuju globalnu metodologiju, ove teze se zasnivaju na nedavnoj istoriji debata unutar novih levih perspektiva koje su se pojavile u regiji u proteklim decenijama, kao i na rezultatima kolektivnog istraživanja unutar Radne grupe za javnu sociologiju „Heljzet“ (Helyzet), u Budimpešti.
1. Socijalizam je bio pokušaj razvoja unutar globalnog kapitalizma
Kao što je istakao čuveni esej Andrea Gundera Franka iz 1977, „Živelo transideološko preduzeće!“, uprkos političkim razlikama, socijalističke privrede su funkcionisale kao sastavni deo globalne kapitalističke privrede. Ovo nije samo značilo da su socijalističke države učestvovale u spoljašnjim odnosima trgovine ili finansija, već takođe i da je socijalistički razvoj pratio prioritete globalne kapitalističke konkurencije. Unapređivanje tehnoloških kapaciteta kako bi se poboljšali uslovi pod kojima se trguje i da bi se na taj način postigla sposobnost za uzdizanje u hijerarhijama svetske privrede, bila je nužnost koja je ležala u osnovi industrijalizacije u socijalističkim zemljama, kao i u nesocijalističkim poluperiferijama i periferijama. Ovaj razvoj, sa svojim prioritetima i uslovima fiksiranima u okruženju globalnog kapitalizma, postao je internalizovan putem prisilne industrijalizacije i urbanizacije, eksploatacije poljoprivrednih resursa radi izdržavanja tehnološkog uvoza i razvoja, i predstavljao je osnovu za spiralu duga koja je dovela do konačne krize socijalističkih privreda 1980-ih.
2. U ekonomskom smislu, odnosi državnog socijalizma sa zemljama Trećeg sveta reprodukovali su globalne privredne hijerarhije.
Dok podređenost i nastavak zavisnosti socijalističke industrijalizacije od privreda centra – od tehnološkog uvoza pod nejednakim uslovima trgovine do odnosa zaduženosti – jeste jedna od manifestacija njihove globalne integracije, odnos državnog socijalizma sa Globalnim Jugom bi takođe trebalo naglasiti. Dok su socijalističke zemlje politički podržavale inicijative Trećeg sveta protiv nejednakog razvoja globalne privrede, u pogledu sirovih ekonomskih odnosa njihov prioritet je ostao da optimalizuju svoj položaj unutar globalnih privrednih hijerarhija. Ovaj prioritet nije prosto značio da su udružile snage sa zemljama Trećeg sveta radi globalne reforme očekujući da će to takođe doprineti i njihovom sopstvenom razvoju. On je značio i da su u pogledu svetsko-ekonomskih tokova, one zauzimale položaje veoma slične nesocijalističkim poluperiferijama, gde su nejednaki odnosi sa privredama centra bili nadoknađivani nejednakom razmenom sa perifernim zemljama. Ova tendencija je bila pojačana krizom rasta i sve većim problemima sa dugom nakon 1970-ih, kada su socijalistički režimi povećali saradnju sa Trećim svetom kao način da nadoknade svoje gubitke.

3. Socijalizam je internalizovao prioritete globalne kapitalističke akumulacije u obliku internih hijerarhija.
U poređenju sa nesocijalističkim poluperiferijama ili sa socijalnom destrukcijom u postsocijalističkoj eri, državnosocijalistički sistemi su bili egalitarniji i zadovoljavali su širi skup reproduktivnih potreba. Međutim, čak i tokom najuspešnijih godina socijalističkog razvoja, ove mere su odlikovale jasna hijerarhija između socioekonomskih funkcija koje su se isticale među prioritetima za hvatanje koraka u razvoju (urbanizacija, industrijalizacija, razvoj struke i tehnologije) i socioekonomskih funkcija koje su služile kao baza za reprodukciju, korišćene kao „jeftin“ resurs za ovu vrstu razvoja (poljoprivreda, seoski rad i demografija, samostalna poljoprivreda, samoizgrađeni stambeni objekti, reproduktivna saradnja na nivou zajednice i rodbine itd.). Socijalistički razvoj koji je stvorio socioekonomske infrastrukture visoke modernosti takođe je produbio ove interne hijerarhije. Kako je kriza socijalizma razbila sisteme preraspodele i socijalne pomoći koji su pomagali pri premošćivanju tih hijerarhija, internalizovana neravnomernost kapitalističkog razvoja pokazala se u svom ogoljenom obliku.
4. Kriza socijalističkih privreda je bila deo krize posleratnog globalnog privrednog ciklusa.
Dok savremena naučna javnost, formirana u hladnoratovskom pojmovnom okviru, razume krize socijalističkih privreda kao specifične probleme karakteristične za socijalistčki model, ako razmotrimo načine na koje su socijalističke privrede bile ugrađene u svetsko-ekonomske tokove, ove krize se radije čine kao načini na koje su promenljivi globalni uslovi bili internalizovani u različitim socijalističkim sistemima. Kraj perioda ekspanzije u posleratnom globalnom privrednom ciklusu, sa zaoštravanjem konkurencije i problemom hiperprodukcije u privredama centra, početak finansijalizacije svetske privrede i strukturne promene koje su kasnije postale shvaćene kao globalni talas izmeštanja industrije, fleksibilizacija i neoliberalizam, imali su direktne posledice po socijalističku industrijalizaciju.
Iscrpljenost ruralnih demografskih resursa, koji su ležali u njegovoj osnovi, poklopila se sa krajem niskih cena nafte nakon 1973, kao i sa skokom na globalnim tržištima valute zahvaljujući petrodolarima, te sa spremnošću privreda centra da ulažu u Istočnu Evropu radi olakšavanja pritisaka hiperakumulacije i konkurencija za njihova vlastita tržišta. Na uznapredovali stadijum potrebe za kapitalom, koji je bio posledica potrebe za uvozom tehnologije, odgovoreno je talasom upliva kapitala iz privreda centra. Isprva smatrani otplativima, takvi zajmovi su postali veoma skupi nakon što su Federalne rezerve podigle kamatnu stopu ranih 1980-ih, menjajući smer globalnih tokova kapitala radi rasterećivanja privrede SAD. Dužničke krize u Istočnoj Evropi i Latinskoj Americi koje su usledile, funkcionisale su kao način za eksternalizaciju posledica globalne krize njihovim prebacivanjem od centra ka poluperiferijama.
U ovom kontekstu, socijalistički režimi su se opredelili za različite puteve, ali nijedan nije uspeo da odgodi kolaps državnog socijalizma. Unutar procesa upravljanja krizom, jedan od aspekata naglašenih u nedavnom istraživanju jeste tendencija ka neoliberalizaciji, koja se pojavila u određenim segmentima rukovođenja privredom i struke koja je za to vezana. Još jedan aspekat o kojem se često diskutuje jeste borba između raznih segmenata unutar socijalističkog rukovodstva – sukobi između političko-ekonomskih frakcija koje rade na liberalizaciji i onih koje se bore da očuvaju protekcionistički model industrijalizacije jesu jedan od čestih primera. Međutim, izvan debata i političkih borbi u vrhovima rukovodstva i struke, strukturna transformacija tokom godina krize socijalizma verovatno pruža još ubedljiviji argument za razumevanje procesa u globalnim okvirima.
Više od samo visoke politike ili struke koja cirkuliše između Istoka i Zapada, kriza je prožimala celokupnu društvenu strukturu, što je rezultiralo u izmeštanju industrije od centralnih u ruralne oblasti u potrazi za jeftinijom radnom snagom; mobilizaciji ženskog rada kao fleksibilnijeg i poslušnijeg resursa; intenzifikaciji industrijske poljoprivrede ili visoko zagađujuće hemijske industrije kao izvora dobara za izvoz kako bi se došlo do konvertibilne valute; zavrtanje slavine investicijama u reproduktivne funkcije poput stambene izgradnje i, kao posledica, rast u broju radnika koji putuju na posao i neformalnog smeštaja; sveukupni porast privredne aktivnosti u sferi neformalnog reproduktivnog rada, kako bi se popunila praznina između formalnih prihoda i troškova reprodukcije.
Dok razlike sa drugim globalnim regijama mogu biti naglašene, glavne linije ove transformacije su zajedničke: iscrpljivanje posleratnog globalnog ciklusa smanjuje kapacitet sistema za zadovoljavanje reprodukcije unutar kapitalističkog prometa, uz održavanje profitabilnosti. Odnos između akumulacije i reproduktivnih potreba postaje sve konfliktniji, pri čemu kapital nastoji da održi profitabilnost kroz eksternalizaciju troškova krize njihovim prebacivanjem na rad. Van nastojanja da se smanji cena rada radi održavanja industrijalizacije, glavni oblik u kojem se ova borba pojavljuje u Istočnoj Evropi u poslednjoj deceniji socijalizma jeste preorijentisanje državnih izdataka od reproduktivnih funkcija ka sanaciji dugova prema kapitalu centra.

5. Postsocijalistička tranzicija i evropeizacija su značile integraciju u krizni menadžment globalnog centra – u podređenom položaju
Sadašnje diskusije se često bave protivrečnošću između visokih očekivanja od postsocijalističke tranzicije i razočaranja koje hrani savremena antiliberalna osećanja. Iz perspektive svetsko-ekonomske integracije, ono što je važno naglasiti ovde jeste veza između kriznog menadžmenta centra i integracije Istočne Evrope. Ako su dužničke krize socijalističkih privreda bile vezane za globalnu finansijsku politiku u službi upravljanja krizom centra, restrukturiranje istočnoevropskih privreda nakon 1989. je obuhvatalo jeftinu privatizaciju osnovnih sredstava, otvaranje novih tržišta zapadnim proizvodima paralelno sa destrukcijom domaće proizvodnje i talas dezindustrijalizacije propraćen selektivnom reindustrijalizacijom u niskoakumulativnim granama, na bazi direktnih stranih investicija, što je podiglo profite zapadnih kompanija usled nižih nadnica.
Izuzeta od rasprave o etičkim normama, evropska integracija je činila proces instuticionalizacije neoliberalnih reformi. U društvenim kritikama evropskog kriznog menadžmenta, faza u kojoj se desilo pristupanje istočnih zemalja se opisuje kao tranzicija od ugrađenog neoliberalizma ka razvijenom neoliberalnom modelu EU. Ovaj proces, naširoko kritikovan zbog svog antidemokratskog karaktera, bio je kontekst pristupanja Evropi, reklamiran svojevremeno kao ulazak istočnoevropskih zemalja u klub zapadnih demokratija.
6. Iliberalizam je rezultat postsocijalističke tranzicije – i deo savremenog kapitalističkog kriznog menadžmenta
Danas se na opštenarodno razočaranje obećanjima postsocijalističke tranzicije, mobilisano populističkom propagandom desnice, ukazuje kao na koren iliberalizma u Istočnoj Evropi. Izdižući se iznad promena u ideologiji, važno je u tom pogledu spomenuti stvarne saveze i sukobe unutar procesa globalne integracije koji su doprineli usponu iliberalizma. Jedan od važnih aspekata ovog pitanja jeste složen i često konfliktan odnos između domaćeg i međunarodnog kapitala, te promene u koalicijama ekonomskih i političkih elita u zavisnosti od mogućnosti za akumulaciju koje je otvorila postsocijalistička integracija.
Privatizacija nije samo značila priliku za strani kapital, već je činila i bazu za stvaranje domaćeg kapitala. Sektori u kojima bi domaći kapital mogao da operiše bili su ograničeni uslovima integracije. U konkurentnim izvoznim sektorima, domaća industrija je tipično bila vezana za niže položaje u lancu snabdevanja. Nasuprot tome, u nerazmenskom sektoru, na njenu konkurenciju sa stranim investitorima su mogle da utiču političke odluke i on je bio deo uloga u elitnim ekonomsko-političkim koalicijama.
U Mađarskoj, čiji zaokret od liberalne ka iliberalnoj politici se danas tretira kao školski primer, domaći kapital uspostavljen privatizacijom potiče iz socijalističke tehnokratije, koja je podržavala liberalizaciju i privatizaciju iz vlastitih interesa. Tokom 1990-ih, kada se Mađarska računala kao školski primer uspešne liberalizacije, ovaj tip domaćeg kapitala je bio u savezu sa koalicijom socijalističkih i liberalnih partija i njihovom neoliberalnom agendom. Tokom 2000-ih, kraj privatzacije je doveo do kraja upliva direktnih stranih investicija. Nestačica kapitala je bila popunjena novim talasom javnog i privatnog duga. U ovom stanju uznapredovalih mera štednje, državne investicije su bile zamenjene transferima iz EU. Ova situacija je fiksirala manevarski prostor države unutar neoliberalne agende EU do te mere da su dve domaće frakcije, kapitalisti i glavni sindikati, raskinuli svoj savez sa socijal-liberalnom koalicijom. Ulične demonstracije koje su izbile 2006. godine samo su obeležile politički kraj liberalne ere.
Sadašnji nacional-konzervativni režim, koji vlada dvotrećinskom većinom od 2010, reorganizovao je uslove akumulacije služeći se manevarskim prostorom koji je otvorila kriza 2008. Simbolično, obećao je „borbu za ekonomsku slobodu“ koja će spasti mađarski razvoj od potčinjenosti Zapadu. U svojoj ekonomskoj politici, režim je razvio dvostruku strategiju koja je građena na jačanju izvoznih sektora kroz direktne strane investicije iz zemalja centra – najvažnije, izmeštanje nemačke autoindustrije tamo nakon 2008. – i istovremeno je pristupio recentralizaciji kapaciteta i subvencionisanju domaće akumulacije kapitala u nerazmenskim sektorima. Dok reindustrijalizacija u izvoznom sektoru pomaže da se troškovi redovno pokrivaju, reorganizacije u nerazmenskom sektoru doprinose kapitalizaciji nove oligarhije, koja se oslanja na državu. Uspeh „iliberalnog“ modela se može opisati kao balansiranje između pružanja idealnih uslova za zapadni kapital, kako bi se ublažila njegova kriza putem jeftinije radne snage i povoljnih subvencija, i istovremeno stvaranja manevarskog prostora za domaći kapital.
Nasuprot opisima koji naglašavaju političku protivrečnost između evropskog liberalizma i Orbanovog iliberalizma, glavna napetost koju ovaj sistem proizvodi jeste između ovog dvostrukog zahteva za ekstrakcijom profita i mogućnosti radne snage da se reprodukuje. Ova napetost postaje očigledna u krizi emigracije, nestašice radne snage, stambenoj krizi i krizi nege, kao i u novom podsticaju za neformalne reproduktivne prakse. Autoritarna priroda režima – karakteristika na koju liberalna kritika ima tendenciju da se fokusira – služi za potiskivanje i kontrolu te napetosti, kako bi se održao tok ekstrakcije profita.

7. Klimatska kriza nas obavezuje da razlikujemo developmentalizam od borbe za reprodukciju
U teoriji, tri glavne struje antisistemskih pokreta 20. veka – socijaldemokratija, komunizam i nacionalnooslobodilački pokreti – sve su težile da sruše diktat akumulacije kapitala nad reprodukcijom. Međutim, kako su 1945. došle na vlast, sve tri struje su se našle u položaju gde njihova moć i njihov kapacitet da zadovolje reproduktivne potrebe zavise od održavanja i ispunjavanja odnosa integracije u globalne strukture akumulacije kapitala. Gde su uspele da prošire udeo lokalnog rada u profitu globalnog kapitala unutar ovih uslova, bile su slavljene. Gde to nisu uspele – a nijedna to nije uspela nakon što se završio period ekspanzije u posleratnom ciklusu – bile su optuživane za izdaju.
Priča o tome kako zapadna socijaldemokratija gubi svoju radničku bazu i prelazi na stranu neoliberalizma najjače odjekuje u savremenim raspravama o krizi, u skladu sa položajem zapadnog iskustva u globalnim hijerarhijama znanja. Na progresivnoj strani zapadne politike, nedavno je došlo do povratka socijaldemokratskim idejama. Tvrdnje koje projektuju ove ideje kao rešenje za globalnu krizu oslikavaju bivše kapacitete zapadne socijaldemokratije da zarobi značajan deo udela u profitu globalnog kapitala za zapadno radništvo kao buduću mogućnost za ceo svet. Takve tvrdnje ispoljavaju neuspeh da se u obzir uzme činjenica da je ovo dostignuće bilo jedino moguće na centru i da je zavisilo od rasta profitabilnosti, koji je morao doći kraju kada se iscrpi posleratni ciklus. Oni takođe gube iz vida teret koji je taj rast prebacio na privrede, ekologiju i klimu periferije. Ove tvrdnje su važne utoliko što njihova evrocentrična perspektiva, okrenuta ka prošlosti, još uvek dominira glavnim tokovima progresivne misli po pitanju klimatskih promena.
Ideja o pravednoj tranziciji vezanoj za zeleni rast (nova radna mesta otvorena ekspanzijom zelenog kapitala) je često sastavni deo ovog narativa. Ali šta sa regijama i ljudima za koje je ekspanzija zelenog kapitala nužno štetna? Austrijski konzervativno-zeleni savez pokazuje mračniju stranu iste političke linije: kombinovanje zadovoljavanja reproduktivnih potreba manjine sa prokapitalističkim i anti-imigracionim merama. Ovaj smer je bio jako kritikovan od strane klimatske politike koja se protivi rastu i koja naglašava potrebu da se zelena tranzicija i ekonomska pravda oslobode uslova profitabilnosti.
U međuvremenu, politička tradicija nacionalnog oslobođenja se vraća u današnje debate o klimi kroz pitanje raspoređivanja udela u smanjenju emisija gasova staklene bašte između „razvijenih“ zemalja i zemalja „u razvoju“ – naime, u pitanju da li zagađivači centra treba da snose najviše troškova i da li periferije još uvek imaju pravo na pristup energiji i industrijalizaciju. Ove debate su u prvi plan iznele nove, sve jasnije formulacije o tome kako bi globalno pravedna zelena tranzicija, koja kombinuje ograničenja emisija gasova staklene bašte sa nekapitalističkom perifernom industrijalizacijom, mogla izgledati (videti, na primer, ovaj rad o merama za energetsku tranziciju Indije od strane Indijske nove sindikalne inicijative).
Klimatska kriza takođe reaktuelizuje istorijsko nasleđe državnog socijalizma u novom svetlu. Najvažnije, ona razjašnjava razliku između levičarske politike koja se bori za zadovoljenje reproduktivnih potreba unutar kategorija kapitalističkog rasta i politike reproduktivne autonomije.
Ovaj pristup nas vraća na izvorna pitanja o socijalističkom projektu: opšti cilj i taktički uslovi za izgradnju reproduktivne autonomije u sred kapitalističke krize. U okviru sećanja, on usmerava našu pažnju ka istorijskoj drami inkorporiranja tog projekta u kapitalističku logiku, već unutar istorije državnog socijalizma. U okviru naše trenutne političke orijentacije, on nas štiti od novih pokušaja konkurencije zasnovane na rastu, koji obećavaju povećanje udela lokalnog rada u profitu kapitala kao sastavni deo borbe za prevlast zasnovane na rastu – i vode ka destrukciji reproduktivnog potencijala na globalnom nivou.
Fragmenti dosijea razvijani su paralelno sa radionicom organizovanom u oktobru mesecu 2019. godine u Pragu pod nazivom „Istočna Evropa nakon 30 godina tranzicije: novi emancipatorni prospekti iz regije“, u organizaciji Transnacionalnog instituta (Amsterdam) i Fondacije Roza Luksemburg (Prag), a u koordinaciji Agneš Gađi i Ondžeja Slačaleka.
Agneš Gađi (Ágnes Gagyi) je istraživačica na Odeljenju za sociologiju i nauku o radu na Univerzitetu u Gotenburgu. Članica je mađarske javne sociološke grupe „Hejzet Mihej“ (Helyzet Műhely) i dopisna je članica uredništva časopisa „Leftist“ (LeftEast).
Prevod s engleskog: Crvena podrška